ZAGREB – Romani Darka Cvijetića imaju karakterističan fokus na smrt koja se gotovo ruga osobi koja umire, a pritom iz perspektive promatrača (pisca) uvijek iznova napada one najnevinije. Drukčije rečeno, smrt je neodređeno ime rata koji nikada ne završava, kao i metoda najsurovije sječe ljudskih života, pri čemu nikome ne donosi ni milost ni mir, a ni kontekst svog izbijanja i trajanja. To je način da se rat mitizira, a ne prokaže.

Već i sama činjenica da su dva najpoznatija Cvijetićeva romana, »Schindlerov lift« (2018.) i »Što na podu spavaš« (2020.) zaokupljena evidentiranjem smrti i gubitaka tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća u Bosni i Hercegovini i da ne sadrže ni analitički historijat ratnih sukoba ni pogled prema budućnosti koja nije devastirana tim opresivno nezavršivim ratovima (u mnogim intervjuima Cvijetić eksplicitno kaže da je Bosna politički raznesena zemlja), nego samo vječnu sadašnjost zločina, mnogo govori o naboju navedenih tekstova.

Opsadna stanja

Napominjem da književnost piše o ratovima od svojih europskih i azijskih početaka: »Ilijada« je kronika jednog ratnog osvajanja, »Mahabharata« je ep o ratu za nasljedstvo unutar iste obitelji. Literarne ideologije prikaza ratova veoma su različite, ali specifičnost je Cvijetića da smrt u kontekstu ratnih godina slika kao poludjelu ovisnicu o apsurdu kojoj nitko i ništa ne može umaći, još manje stati na kraj. Ne mislim da doslovno personificira smrt, nego da ne bilježi ili ne registrira vrste smrti koje nisu ekstremno okrutne. Istodobno, agenda svega što Cvijetić piše izrazito je empatijska: besmislenoj smrti pridodan je kroničarev pogled dubokog ogorčenja, kao da si je pisac stavio u osobnu misiju biti čuvar ili stražar grobnica, obzirom da mnoge ubijene nema tko ni ispratiti iz života. Kao književnik, Cvijetić govori tihim, isto koliko i nesmiljenim glasom optužitelja. U kazalištu, u režiji Kokana Mladenovića, čitava izvedba kao da bijesno grmi na megafon (doista i korišten u predstavi).

I u svojoj ranijoj predstavi »Schindlerov lift«, također napravljenoj po Cvijetićevu romanu, Mladenović je pojačao grubost Cvijetićeva originala. Identičnim redateljskim postupcima koristi se i u predstavi »Što na podu spavaš«, podebljavajući brutalnost teatarskog čina, vojničke udarce čizmom o pod, vikanje na mikrofon i megafon, dramatično gruba bacanja glumaca na zemlju, sve skupa rezano sevdalinskom i rokerskom verzijom Šantićeve pjesme »Što te nema«, najpoznatije po glazbenoj obradi Jadranke Stojaković. To znači da je tmurnoj smirenosti autorova gorkog književnog tona redatelj dodao i pojačanu glasnoću i namjernu sirovost glumačke igre, kao i visoku patetiku sevdaha/šansone, što stvara dojam scenskog kiča. Ali i nekog konstruktivnog bijesa – možda čak i prevratničke ljutnje – koju originalni tekst ne posjeduje. Pritom je na sceni i sam autor, Darko Cvijetić u ulozi Darka Cvijetića, no za razliku od Mate Matišića koji u svojoj recentno uprizorenoj drami »Moji tužni monstrumi« (također u »Gavelli«, režija: Vito Taufer) ismijava tobože »neraskidivu« vezu pisca i njegovih likova, a pojavljuje se i kao lik na sceni, Cvijetić osobno izlazi na pozornicu da potvrdi istinitost vlastitog autofikcijskog postupka. Čak nam uprizoruje i lik svoje židovske bake, koja sa scene »jamči« da je sve u fikciji ionako uvijek duboko istinito, baš »onako je bilo«, dakle točno kako je Cvijetić i napisao.

Foto Gavella

Pripremu predstave prate intervjui u kojima se sustavno naglašava da je dokumentarna zbilja i osobna biografska povijest jamac istinitosti ove predstave, što oko izvedbe stvara ozračje javnog suđenja. Izvještajnost brojnih prizora također ima malo veze s dramskim situacijama, umjesto toga okrećući se potrebi da usred ratnog ubijanja shvatimo da je bilo i onih koji su pomagali etnicitetima različitima od svojeg, kao i onih koji to nisu činili, ali nijedna narativna nit nije raspletena do svog ideologijskog punjenja. I mržnja i zaštita predstavljene su kao jednako »slučajne«.

Prijedor

Možda nije svima poznato da je mjesto radnje ovog komada, Prijedor, nakon Srebrenice najveća lokacija masovnog stradanja Bošnjaka i muslimana u Bosni i Hercegovini te prvo po stradalim Hrvatima. U području Prijedora otkriveno je više od pedeset masovnih grobnica, a grad je poznat i po tome što je njegovo gotovo kompletno nesrpsko stanovništvo prognano iz svojih domova. Dio stanovnika završio je u obližnjim konclogorima Omarska, Trnopolje i Karaterm. Govoriti, dakle, o ratnim godinama u Prijedoru zbog kojih je u Hagu tijekom posljednjih trideset godina podignuto i osuđeno najviše ratnih zločinaca, vrlo visokim vremenskim kaznama, znači govoriti o genocidu koji se nije odžalovao ni do danas. Kako za tjednik Novosti u razgovoru s Paulinom Arbutinom (26.7.2022.) kaže jedan od ratnih svjedoka, Prijedorčanin Edin Radulić: »Mi u Prijedoru prije devedesetih godina imali smo iskustvo Drugog svjetskog rata, sredine miješanih brakova, naglašenog bratstva i jedinstva. U Prijedoru je živjelo 50 hiljada muslimana, najveća koncentracija u Bosanskoj krajini. Ovdje je bilo više muslimana nego u Mostaru ili u Travniku, čak više nego i u tadašnjoj općini Bihać. Početkom devedesetih prostor Bosanske krajine bio je prepušten Srbima. Ništa se tu nije dešavalo stihijski, sve je bilo sustavno planirano, organizirano i kontrolirano. Proizvedene su čitave generacije mladih ljudi koji znaju samo za nacionalizam, bez imalo sjećanja na zajedništvo.«

Foto Gavella

Mladenovićeva predstava ne ulazi u tu metodologiju – nego samo u izbijanja i ispade – etničke mržnje, niti želi kazalištem otvoriti (frljićevski) problem politički orkestriranih načina na koje se u devedesetima proizvodila ratna agresija. Umjesto toga, ulazimo u osobnu povijest Cvijetićeve prijedorske, multietničke, srpsko-hrvatsko-židovske obitelji, kao i posebno u kontekst ratnog odsluženja vojnog roka autorova brata. Jer iako je autorov brat preživio rat i emigrirao u SAD, bratovi jarani/prijatelji, susjedi, djevojka i najbliži u tom naraštaju, ili nisu preživjeli rat ili su ostali njegovi trajni stradalnici. Na sve likove rat pada kao vremenska nepogoda, naglo i neobjašnjivo, ne kao politički konflikt, nego kao tobože univerzalna ljudska priroda koja mrzi bližnjeg svoga.

Sarajevo, Zagreb, Novi Sad

U predstavi sudjeluju glumci iz Sarajeva, Zagreba i Novog Sada, točnije rečeno iz Narodnog pozorišta Sarajevo, Gradskog dramskog kazališta »Gavella« te Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, u suradnji sa sarajevskim Internacionalnim teatarskim festivalom MESS: Merima Lepić Redžepović, Aldin Omerović, Saša Krmpotić, Maja Izetbegović, Sven Šestak, Tena Nemet Brankov, Ivan Grčić, Nikola Baće, Aleksandra Pleškonjić, Darko Radojević, Stevan Uzelac, Igor Pavlović i Darko Cvijetić. Njihova je kolektivna igra naglašeno žestoka, mjestimično na rubu groteske, tim više jer scenografiju (Marijela Margeta Hašimbegović) čini mrtvačnica s brojnim »kazetama« neke neodređene hladnjače za žive i mrtve, čija se vrata stalno otvaraju i zalupljuju, omogućujući glumcima makabrističke »garderobe«. U desnom kutu pozornice je i autorov stol s lampom, deklarativno »mjesto pisanja«.

U svakom međuprizoru čujemo glasno lupanje po pisaćoj mašini i na stražnjem planu scene vidimo i naslov te dionice predstave. Premda je ideja scene kao opće mrtvačnice za moj ukus predoslovna, ona scenski vrlo dobro funkcionira. Predstava se otvara stavom da nema suvremene Antigone, nema sestre koja bi marila za oba svoja etnička brata (autori kazališne adaptacije su Kokan Mladenović, Mina Petrić, Darko Cvijetić, Dubravko Mihanović i ansambl predstave), da bi se kasnije ta tema napustila, a završava se prešutnom pomirbom dva američka egzilanta koja su na istom mjestu, istog dana u Bosni izgubila najboljeg prijatelja. Obojica zaključuju da je važnije na skeli koja ih zapošljava izgraditi novu kuću, nego upasti u zamku osvete.

Kazališno mjesto

Za mene je »Što na podu spavaš« predstava koja neprestano inzistira na identifikaciji publike s likovima, stalno pokušava ukinuti odmak i pozvati nas na neposredno uživljavanje, a kako napreduje tako je gledateljski sve jasnije da publici nedostaje upravo mogućnost da prema dokumentima jedne ratne prošlosti izgradimo više od jednog (mahom ogorčenog) stava. Potrebno nam je da dopremo dublje od emocionalno zapaljivih primaka. I gomilanja izvještaja. Iako poetski kratak i zgusnut, roman ostavlja mnogo dublji dojam od predstave jer je intimniji, nesklon skandiranju i velikim gestama. Nije slučajno što prvu ratnu dramu europskog kulturnog kruga i jednu od prvih drama uopće napisanih, Eshilove »Perzijance«, obilježava plač, a ne agitacija. Ali »Što na podu spavaš« još je daleko od plača; još čak nije obrađen ni puni spektar ljutnje. Ili recimo nemoći, od koje kao baš nitko na sceni ne strada (za razliku od stvarnog konteksta). To što nam Cvijetić deklarativno priopćava da su njegove omiljene riječi »povjerenje, suosjećanje i opraštanje« ne znači da do njih ikada tijekom predstave procesno stižemo. Općenito se puno toga proglašava, stalno se o nečem izvještava, a ne evocira i kontekstualizira.

Na prvoj zagrebačkoj izvedbi predstava je ispraćena pristojnim, ali ne i impresioniranim aplauzom. Jako bi me zanimalo kako bi Cvijetićev tekst režirala osoba mlađe generacije, odmaknuta od »sletovske« glume (čak s jednim upadom agresivnog stand-upa) i ideje teatra kao agit-propovjedaonice. Po tipu kazališnog jezika, imala sam dojam da sam u osamdesetim godinama prošlog vijeka, ne u trećoj dekadi 21. stoljeća. Odnosno predstavi kronično nedostaje suptilnosti, što nipošto ne mogu reći za tekst Cvijetićeva romana. Velika je stvar što možemo javno govoriti o tragediji Prijedora kao grada u kojemu čini se ni trideset godina nakon rata nitko ne vjeruje da su se njegovi građani i građanke primakli ratnoj pravdi za zločince, ali to ne znači da važna tema automatski donosi i dobru predstavu. Jer nismo uz temu dobili i lijek umjetnosti. Samo mučninu tobože »mitski« nezavršivog kruga nasilja i sentimentalnog inzistiranja da »nebo ni na koga ne puca«. Nesumnjivo. Ali nije u Prijedoru pucalo nebo. Pucali su ljudi. I s ljudima treba sjesti za poratne stolove, znajući da nismo djeca iracionalnih mitomanija, nego vrlo konkretnih povijesnih strahova, projekcija, okrutnosti. Od te nadasve svjetovne točke obično počinje i est/etika odgovornosti za mir.