ZAGREB Kurd Nurettin Oral 13 je godina uživao azil u Švicarskoj. Prošloga ljeta, sredinom srpnja, zaputio se u Makedoniju na vjenčanje prijatelja. Do Makedonije nije doputovao, u Hrvatskoj, i to u zatvoru, je ostao više od godinu dana. Hrvatski sudovi su zaključili da ga se može izručiti Turskoj na temelju čije međunarodne tjeralice je na Bajakovu bio uhićen.

Ustavni sud je prošloga tjedna ukinuo te sudske odluke i zaključio da o izručenju Orala, kojemu bi u Turskoj prijetilo mučenje, dugotrajan zatvor, možda i smrt, može odlučiti samo Švicarska. Oral je u srijedu pušten iz zatvora u Osijeku, u petak putuje kući u Bern gdje žive njegova supruga i dvoje djece, osmogodišnji sin i šestogodišnja kći.

– Ja sam ništa kriv, a jedno godina u zatvoru – kazao nam je Oral koji je u tih godinu dana solidno savladao hrvatski jezik. U Makedoniju se zaputio ne znajući da je za njim raspisana tjeralica. Putuje Europom, prelazi granice, nigdje nije imao problema. Svaka dva tjedna s obitelji putuje u Njemačku u jedan turski restoran. Putovao je u Francusku, Belgiju, Italiju, Sloveniju. Kroz Italiju i Sloveniju je putovao i prema Makedoniji. Slovensko-hrvatsku granicu je prešao bez problema sa svojom »zelenom putovnicom«. I na putu do Hrvatske bio je kontroliran, kontrolirala ga je primjerice i slovenska policija koja mu je naplatila globu jer nije imao vinjetu. A onda je uhićen na Bajakovu, na hrvatsko-srpskom graničnom prijelazu.

Progon u Turskoj

Hrvatska mu neće ostati u lijepoj uspomeni jer »sistem u Hrvatskoj nije dobar« i ne vidi razlike između progona Kurda u Turskoj i Hrvatskoj. Oral nije prvi Kurd koji je bio u pritvoru u Hrvatskoj na temelju turske tjeralice.

– Ako si Kurd i imaš »zelenu putovnicu« više ne dolaziš u Hrvatsku – kazao je Oral. Turska tjeralica za njega je instrument političkog progona zato što je Kurd, a nije mu jasno zašto je u Hrvatskoj godinu dana bio zatvoren.

– U Hrvatskoj sam uhićen iz istih razloga zbog kojih sam u Švicarskoj dobio azil – priča Oral koji je, usprkos svemu što je prošao (a osim u hrvatskom, bio je i u iračkom i turskom zatvoru) vrlo smiren. U zatvoru je dva puta štrajkao glađu. Prvi put je štrajkao tri dana, zato da mu se omogući da se čuje s obitelji. Nakon toga se sa suprugom telefonski čuo dva puta tjedno. Drugom zgodom štrajkao je pet dana i tada je tražio razgovor s ministrom pravosuđa Draženom Bošnjakovićem. On ga je i posjetio u zatvoru u Osijeku, a Oral ima osjećaj da je taj susret bio »kazalište« jer je ministar došao bez prevoditelja.

U ćeliji je bilo 14 zatvorenika. Tri-četiri puta pisao je nadležnima i tražio da ga se premjesti u ćeliju u kojoj je manje zatvorenika. Nije mu odgovoreno.

– Change soba – nema šanse – zaključio je Oral.

Foto Darko Jelinek

Ima prigovore i na hrvatsko pravosuđe kojem, kako kaže, svaki put kada bi nešto pokušao reći to nije uspio.

– Zaslužio sam da me se barem sasluša – govori Oral. Nije mu jasno ni zašto je bio u zatvoru godinu dana, ni zašto je Ustavnom sudu trebalo šest mjeseci, od siječnja kada je Ustavni sud zaustavio postupak izručenja, pa do prošloga tjedna kada je ukinuo odluke Županijskog i Vrhovnog suda, da razriješi njegov slučaj.

Na osoblje, pravosudne policajce, nema nikakvih prigovora. Mogao je svakoga dana biti na svježem zraku dva sata, prehrana je prilagođena njegovim vjerskim uvjerenjima.

»Sve će biti dobro« 

O Švicarskoj, pak, govori biranim riječima i zemlju koja mu je dala azil iznimno cijeni.

– Dobra zemlja, dobra demokracija. Ono što je Bog na nebu, to je Švicarska na zemlji – kazao je Oral. Osjetio je da ga je Švicarska zaštitila u Hrvatskoj. Tri puta ga je posjetio veleposlanik, švicarski parlamentarci bili su u kontaku s njegovom obitelji u Bernu, a potpisivana je i parlamentarna peticija za njegovo puštanje na slobodu.

Oral je na put krenuo usred ljeta, a u Hrvatskoj je neplanirano prezimio. Nije imao odgovarajuću odjeću. U dva su mu navrata prijatelji donosili odjeću, ali mu je nisu mogli izravno predati, nego su je morali dati njegovoj odvjetnici koja mu je onda službeno dostavila zimsku odjeću.

U Švicarskoj radi kao parketar. Obitelj je bila godinu dana bez njegove plaće. U Švicarskoj osim njegove supruge živi i njegova sestra, dva brata i u nevolji je proradila snažna porodična solidarnost. Djeci nisu govorili da je tata u zatvoru u Hrvatskoj nego da radi u inozemstvu. Za svoju budućnost u Švicarskoj nije zabrinut.

– Sve će biti dobro kada dođem. Za posao neće biti problema, imam puno dobrih kolega, kazao nam je Oral. Iako je Švicarska ono što je Bog na nebu ne namjerava zatražiti državljanstvo. Volio bi se vratiti kući, a za njega »kući« je Istanbul, grad u kojem je odrastao i u kojem žive njegovi brojni rođaci.

Razgovor, a gotovo i svoj boravak u Hrvatskoj, Oral je završio na svom hrvatskom jeziku – »jedna godina gotovo, e kući«.