Iz Bara nam se javio Žarko Đinović, podvodni ribolovac koji je imao priliku osjetiti koliko snažna i temperamentna može biti lampuga kada nije smrtno pogođena. Bila je to borba koju očito nikada neće zaboraviti. Evo što nam je Žarko ispričao o tom svom podvodnom doživljaju:

– Premda sam se u prošlosti već bavio podvodnim ribolovom, nakon duže pauze od nekih 7-8 godina, na nagovor kolege Sergeja Orahovca, ponovo sam se aktivirao.

Tako sam zadnjih par mjeseci bio dosta aktivan i polako se vraćao u formu, al’ nikako da naiđe neki ozbiljniji komad.

Pošto nemam puno vremena, svaki slobodni trenutak grabim da uskočim u more. Tako sam i taj dan imao tek neka 2 sata lufta, pa sam odlučio otići na pontu Ratac kod Bara jer znam da je tu nekada znala naletjeti krupna riba.

Oko 14:00 sati ulazim u more i prvi dojam poslije nekog vremena je bio blago razočaravajući. Toga dana se riba uopće nije pojavljivala.

Ulovio sam jednu hobotnicu nešto težu od kila, a vremena je bilo sve manje.

Nekoliko bezuspješnih zarona na samom vrhu ponte, pa onda malo dublje, nakon čega odlučujem zaroniti još jednom pa da se vratim uz obalu – priča nam Žarko.

– Tako izranjam sa nekih desetak metara dubine lagano prema obali i stajem na površini da se odmorim. I dok se pokušavam nadisati poslije zarona, imam onaj osjećaj kao da me netko gleda.

Lagano podižem pogled i praktički jedva vidim ribu koja se okrenula prema meni i ide mi direktno u susret kao da će udariti u mene.

U prvom trenutku nisam ni shvatio koja je riba jer sam vidio samo okomitu liniju s malo izbočenim očima. Boja joj se potpuno stopila s bojom mora.

Tek kad se primakla shvatio sam da je ispred mene lampuga.

Polako sam podigao pušku Seatec Snake 100 i tada se i ona, onako polako okrenula, pravo ispred puške – nastavlja Žarko svoju priču.

– Kad sam sagledao kolika grdosija ispred mene lagano pliva i odmjerava me bez trunke straha, krenuo je adrenalin, euforija, srce u grlu…

Brzo razmišljam i procjenjujem gdje je gađati, jer ne smijem propustiti ovu priliku.

Odlučujem se za glavu, ispaljujem strijelu i naravno, ne pogađam gdje treba…

Uzbuđenje je očito odradilo svoje. Strijela prolazi kroz krestu, iznad glave i prolijeće još par metara dalje.

Riba iznenađena kreće u bijeg i kao nepovrijeđena izvlači konop iz mulinela munjevitom brzinom.

Bojim se pružiti joj otpor da se ne pocijepa, ali s obzirom da očito nema namjeru stati počinjem stiskati konop uz pušku ne bih li je usporio.

No koliko god stiskao konopac, ništa od toga.

Guram pušku iza sebe i hvatam konop. Idem na sve ili ništa.

Riba me počinje vući po površini i ja se brzo po konopcu povlačim prema njoj.

Nekako je privučem i uspijem je uhvatiti u zagrljaj i nogama i rukama, ali ni od toga ništa. Samo me izudarala repom i iz naručja mi doslovno iskočila iznad mora pa se bacila pored mene.

I poslije više pokušaja privlačenja, naravno bezuspješnih, ona nije pokazivala nikakve znakove zamora. Čim bih je dovukao blizu ona bi poludjela i počela bježati i iskakati iz mora, vode tako da ju je bilo nemoguće zadržati – priča nam Žarko svoju pustolovinu.

– A onda sam nekako uhvatio konop s obje strane i namotao ga oko ruke nakon čega kreće ringešpil.

Riba je na metar od mene i svom silinom pokušava pobjeći. Vrti me u krug, iskače iz mora, kida mi sat i bateriju sa ruke, a ja, čini mi se, uopće nemam dovoljno snage da je držim.

Potpuno sam svjestan da je to ipak njen teren.

Zadnjim atomima snage povučem je još malo prema sebi i nekako joj uspijem zavući ruku u škrge.

Pomislim da je napokon drami kraj, no ona, poslije samo par sekundi pauze, ponovo kreće.

Ja je već potpuno iscrpljen jedva držim i za škrge i pokušavam je obuzdati, ali je to skoro nemoguće.

Hvatam se nogama oko nje i dok me onako cijelog mlatara uspijem izvaditi nož kojim jedva probijam kosti glave.

I poslije još nekoliko pokušaja bijega, riba napokon staje.

Prvo vrijeme nisam siguran da je gotova pa je onako u moru u zagrljaju držim svom snagom. Ni ženu ne grlim tako…

Čekao sam tako s njom u zagrljaju neko vrijeme dok se napokon nije potpuno umirila.

I u tom trenutku i ja dolazim sebi. Sreći nema kraja!

Lagano se spuštam po otpali sat i bateriju pa s ribom pravac na suho.

Osjećaji od trenutka kada sam je pogodio pa dok nisam izašao na obalu su neopisivi.

Lampuga je nevjerojatan borac, a uz to i potpuno luda i divlja riba, u što sam se do tančina i sam uvjerio.

Ova moja je bila teška 8,4 kilograma tako da mogu samo zamišljati kao izgleda borba s onim duplo i više od toga teškim pučinskim borcima – ispričao nam je Žarko Đinović.