Bangladeš je osma najmnogoljudnija zemlja na svijetu, čije gospodarstvo raste po stopi od šest posto godišnje već više od desetljeća. S BDP-om od 453 milijarde dolara, to je najbrže rastuće gospodarstvo u Južnoj Aziji. Istodobno, svake godine raste broj ljudi koji iz Bangladeša dolaze raditi u Hrvatsku. Razlog je to što Republika Bangladeš otvara konzulat u Hrvatskoj na čijem će čelu biti Riječanin Nenad Črnac.

S veleposlanikom Bangladeša Riazom Hamidullahom razgovarali smo o potencijalu riječke luke za robu iz te zemlje, ali i mogućim drugim ulaganjima u brodogradnju, IT i druge sektore. Veleposlanik Hamidullah stacioniran je u Nizozemskoj, a njegovo veleposlanstvo pokriva i Hrvatsku i BiH.

Dobar početak

Koji je glavni razlog da se konzulat Bangladeša u Zagrebu otvara baš sada?

– Pokušavali smo duže vrijeme, tražili smo najbolje suradnike i, da se našalim, u mojoj državi milijuni ljudi znaju za jednu osobu – to je Luka, Luka Modrić, zato smo odlučili krenuti u organiziranje konzulata u Hrvatskoj. Šalu na stranu, Hrvatska ima oko četiri milijuna stanovnika, nije velika država, ali ima stratešku poziciju na karti Europe. Nama je cijela ova regija zanimljiva, ali Hrvatsku vidimo kao vrlo agilnu državu, s vrijednostima do kojih i sami držimo. S ljudima poput Nenada Črnca, kojeg smo odabrali kao svog konzula u Hrvatskoj, i koji nas jako dobro razumije, mislim da ćemo odlično raditi u Hrvatskoj, okrenuti novi list naše suradnje. Dakle, naravno, riječ je o kombinaciji svih tih razloga – našli smo dobre suradnike, Hrvatska nam je važna, a i u našoj zemlji nije nepoznata, dapače.

Koliko radnika iz Bagladeša dolazi u Hrvatsku, imate li precizne brojke?

– Na zadnjem susretu s vašim predstavnicima Ministarstva vanjskih poslova u lipnju broj se kretao oko deset tisuća. Ali mislim da je dosad već narastao na 12.000. Čekamo potvrdu hrvatskih vlasti, ali broj bitno raste. Samo ove godine bilo je 5.600 zahtjeva za izdavanje viza za boravak u Hrvatskoj.

S kojim se problemima ti ljudi u Hrvatskoj susreću?

– Da se našalim: nedostaje im njihova riža, haha. To je naravno šala. Nema većih problema, ljudi su jako prijateljski, veliki radnici, ima niz ekonomskih prilika, poslodavci su otvoreni i nema problema u pristupu.

Ima li problema s administracijom, papirologijom i slično?

– Nama je važno da se u komunikaciji s administracijom, i naročito poslodavcima, sve odvija na pravno utemeljen, transparentan način. Ako ne bi bilo tako, Bangladeš bi učinio sve da se to ispravi i popravi. Naš konzulat će po tom pitanju paziti da se stvari odvijaju po zadanom pravnom redu.

Konzultat će onda imati puno posla.

– Pa i ne, jer očekujemo i punu suradnju hrvatskih vlasti. Sve ide dosta dobro zasad, očekujem da tako i ostane.

Međusobno poštovanje

Kako biste definirali mjesto Hrvatske na karti Europe i svijeta?

– I u razgovorima s hrvatskim ambasadorom u Nizozemskoj, a i prateći događaje, shvatili smo da je Hrvatska zemlja vrlo razvijenih vrijednosti, otvorenosti, liberalizma i također empatije s drugima, na svim razinama, od ljudskih kontakata do politike u UN-u. Rekao bih da nas vežu iste vrijednosti. Ako nisi okrenut samo sebi, nego i drugima, tada zaista mogu reći da tada dva čovjeka imaju iste ili slične vrijednosti. To je važno, posebno sada u vremenima koja se mijenjaju i u Europi i izvan Europe. Vrlo je važna pluralnost, međusobno uvažavanje identiteta, poštovanje tog identiteta, pa i razlika. Povjerenje proizlazi upravo iz tih vrijednosti – ako ti ne poštuješ moje vrijednosti, sigurno ne mogu niti ja poštovati tvoje. Nevažno je jesi li bogat ili siromašan, jesi li dio bogate ili siromašne nacije, ali ako me ne poštuješ, teško i ja mogu poštovati tebe i tvoje vrijednosti. To je start prijateljstva između bilo koje dvije osobe, povijest potvrđuje. To je onda put i za dijeljenje zajedničkog napretka u ekonomskom smislu. Hrvatsku vidim kao odgovornu na svakoj od razina, od EU-a do UN-a.

Riaz Hamidullah i Nenad Črnac / Foto: D. KOVAČEVIĆ

S kojom od europskih država Bangladeš ima najbolju ekonomsku suradnju, i kako se ona može unaprijediti i u Hrvatskoj?

– Pogledajmo Nizozemsku, ona ima samo 17 milijuna stanovnika, ali već s njom imamo 1,5 milijardi dolara razmjene. Znači li to da Nizozemci uvoze samo iz Bangladeša? Naravno ne, ali su naši odnosi na takvoj razini da naš međusobni promet jako raste. Njemačka je zemlja s kojom imamo najveću trgovinsku razmjenu u EU-u. S Italijom, Francuskom ili Britanijom imamo više od milijardu dolara razmjene. Tradicionalno tu su najzastupljenije tekstilna industrija i odjeća, ali i koža, brodograđevna industrija, farma-industrija, a i IT sektor jako raste. Pritom se ne radi samo o suradnji u trgovini, nego bitno rastu i europske investicije u Bangladeš, jer je povrat izuzetno velik.

Primjerice, Norvežani su prije dvadeset godina puno uložili u Bangladeš sa svojim telekom-operatorom Telenorom i danas su jedan od najvećih i najboljih teleoperatera globalno. To je Bangladeš. Pitao sam njihovog izaslanika kako to da su se odlučili uložiti baš u Bangladeš, koji tad još nije imao ovako dobar imidž kao danas, i rekli su mi – tražili smo zemlju u kojoj povrat mora biti minimalno tri posto, a evo bio je – 12 posto.

Potencijalni rizik bio bi se isplatio, rekli su mi, da je povrat te investicije bio i puno manji. Nema puno zemalja s tako visokim prinosima i povratima investicija, iako se riječ »rizik« vezala uz našu zemlju. No pokazalo se u zadnjih 15 godina da je bilo neopravdano, i da se isplatilo ulagati. Naša premijerka je prije tri mjeseca bila u Bruxellesu i potpisala 350 milijuna eura vrijedan financijski ugovor s Europskom investicijskom bankom, tako da bih rekao da naši ekonomski odnosi s EU-om itekako rastu i mijenjaju se. To više nije samo pitanje trgovine, nego ekonomskih odnosa u cjelini, na nizu razina. Kad me pitate za Hrvatsku, prilika je također puno.

Vizija za Hrvatsku

U kojim sektorima, možda u lučkom prometu?

– Možda će vas iznenaditi ovo što ću reći: ako pogledate ovaj stol za kojim sjedimo, on je prazan, ali ako zamislite na njemu stolnjak, vazu, posuđe, ako to vizualizirate, vidjet ćete nešto potpuno drugo. Tako ja gledam suradnju Bagladeša i Hrvatske.

Primjerice, kad sam bio u Opatiji nedavno, shvatio sam razmjere potencijala koje ima riječka luka sa svojim dubokim gazom i ostalim prednostima. Bangladeš ima 45 milijardi dolara izvoza prošle godine, a 60 posto robe ide u EU, dakle 27 milijardi dolara.

Možete li zamisliti što bi i za nas i za vas značilo da dio te robe prođe kroz riječku luku?! Sad koristimo Suez do Hamburga i Rotterdama, ali riječka luka toliko nam je zanimljiva, jer je put do centralne Europe kraći, da je to jedna od glavnih stvari za koje smo zainteresirani u Hrvatskoj. Smatram da se roba treba preusmjeriti bar dijelom preko riječke luke, i moj će prijedlog biti da Rijeka bude hub za tu robu.

To je dobar plan.

– Dakle, zato metafora s praznim stolom. Ako nemate viziju, ne možete ni realizirati plan, a naša je vizija preusmjeravanje tereta prema riječkoj luci u mnogo većoj mjeri nego dosad. U ekonomiji je vizija važna. Tko je mogao zamisliti da će se obrazovna i radna struktura u Bangladešu tako uspješno mijenjati kroz zadnje desetljeće ili dva? Ali mi danas imamo ljude sa znanjima, s vještinama, i zato je naš rast BDP-a svake godine na stopi od oko 6 posto. Iz godine u godinu.

To je više nego u većini europskih država.

– Točno. Primjerice, Hrvatska danas uvozi svega 30 milijuna dolara iz Bangladeša, a izvoz je tek dva milijuna dolara, i to je vrlo niska stopa. Osobno, fasciniran sam geografskim položajem Hrvatske, a i njenim geografskim karakteristikama, i u tom smislu zanimljiva nam je kao područje s kojeg se može pokrivati opskrba našim proizvodima za cijelu regiju u širem smislu, od Italije na zapadu do Bjelorusije na istoku. Vaš položaj je fantastičan. Pomislim na Singapur, koji nije proizvođač velikog broja roba, ali je sjedište velikih naftnih kompanija i slično – tako vidim i Hrvatsku, kao malu zemlju s ogromnim potencijalom. Uostalom, tako funkcionira i Bangladeš, koji je izuzetno povezan sa susjednim zemljama, Indijom, Nepalom, Butanom, i imamo zajedničke ekonomske ciljeve.

Bangladeš je zemlja sa 170 milijuna stanovnika, ali zajedno sa susjednim državama čini cjelinu od skoro 400 milijuna ljudi, gdje na jednom četvornom kilometru živi skoro po milijun ljudi. Nekad smo u Bangladešu mislili da je taj ogroman broj ljudi naš problem, sad vidimo da je to naša prednost, ne samo za manufakturnu industriju. Zato velike tvrtke danas hrle u Bangladeš jer su povrati investicija sigurni i brzi. Naša je ekonomija osma rastuća ekonomija u svijetu.

Svjetska banka je utvrdila i da značajno raste struktura srednje klase u Bangladešu, što znači da smo i sami postali veliki potrošači. Ti ljudi sad već traže robu visoke klase. Dakle, ako kombiniramo činjenicu da u Bangladešu znatno raste tržište za kvalitetnu visoku klasu robe, a i da imamo jako veliku proizvodnju, to čini našu državu zemljom znatno rastućega gospodarstva. Bangladeš ne proizvodi više samo košulje, nego i visokokvalitetne brodove, koje prodaje jednoj Njemačkoj ili Norveškoj. Bangladeš danas proizvodi robote, lijekove, čak i pametne lijekove za liječenje karcinoma, cjepiva, dakle niz sofisticiranih visokokvalitetnih proizvoda koje izvozimo u stotinu zemalja. Imamo osam kompanija koje godišnje prelaze milijardu dolara prihoda. Dakle, bangladeški investitori rastu.

Hrvatskoj su sigurno potrebne i investicije u brodogradilišta, neka od njih su u velikim problemima, baš u Rijeci ili Istri.

– To je tema o kojoj također trebamo razmisliti, točno. Sad kad je Hrvatska dio EU-a, to je za nas u tržišnom smislu izuzetno zanimljivo. Naša brodogradilišta snažno rastu svojim prometom i proizvodnjom najvećih brodova.

Humanost ispred svega

Svijet se trenutno suočava s nizom kriza, od Ukrajine do Bliskog istoka. Kakva je državna politika Bangladeša u odnosu na te krizne točke i kakvo je vaše mišljenje, moramo li svi zajedno strahovati od eskalacije tih sukoba?

– Jedna od vrijednosti za koju mislim da naše dvije zemlje dijele, jest empatija. U našoj povijesti Bangladeša imali smo vrlo okrutne, brutalne epizode, genocid 1971. godine, i to nas je naučilo da ne mislimo samo o sebi, nego o svakom čovjeku i njegovim pravima pojedinačno. Kad smo postali neovisna zemlja nakon kolonijalne povijesti i kad smo pisali ustav, svjesno smo se odlučili na dva osnovna principa – sekularizam i pluralizam.

Mi smo 87-postotno islamska zemlja, ali odabrali smo biti sekularna država, jer ako bismo definirali tih 87 posto stanovništva na jedan način, to bi značilo da onih preostalih 13 posto ima neki drugi status. To bi izazivalo nestabilnosti i disharmoniju, i to bi negativno utjecalo i na naš prosperitet. Isto tako, gdje god je sukob u svijetu, uključujući danas Palestinu, kao i kad je počeo rat u BiH, ne gledamo tko je tko u vjerskom ili političkom smislu, nego isključivo postoji li nasilje nad ljudskim pravima pojedinaca, svake osobe. Ako se ljudi brutaliziraju, mi smo protiv toga.

Oko toga nema kompromisa. Danas, kad se djeca i žene na Bliskom istoku brutaliziraju, mi smo protiv toga, bez obzira s koje strane dolazilo.

I kad je počeo sukob u Ukrajini, mi smo u Općoj skupštini UN-a bili suzdržani, ali kad je humanitarna situacija u Ukrajini eskalirala, mi smo rezolucijom podržali Ukrajinu. Mnogi su time bili iznenađeni, pitali su nas zar bježimo od suradnje s Rusijom, ali naš je odgovor bio da objektivno sagledavamo situaciju. Naše veze s Rusijom su dugotrajne i duboke, ali ljudi u Ukrajini pate, stoga im treba humanitarni pristup i humanitarni koridor. Zato i kad je bila kriza u Mianmaru, naša je država omogućila 2017. godine humanitarni koridor našim teritorijem. To je naš princip. Naša premijerka Sheikh Hasina je rekla – ja sam majka, ja ne mogu dozvoliti da ljudi i djeca pate. To je humanitarni princip koji je naša vrijednost iznad svega.

Ali sve je više sukoba i tenzija.

– Danas je svijet polariziran, bipolaran između SAD-a i Rusije, a to je izazov za Bangladeš i druge brzorastuće zemlje. U tim okolnostima, ključno je pitanje hoćemo li ostati privrženi osnovnim ljudskim vrijednostima, u kojem ćemo smjeru ići, a to danas nitko ne može reći jer svjedočimo jednoj potpuno novoj eri. Bilo je mnogo lakše 80-ih godina prošlog stoljeća, kad su odnosi bili vrlo zadani ili predvidivi. Danas ima mnogo novih država igrača u svijetu koje znatno i brzo rastu, i odnosi se mijenjaju u velikoj mjeri. Pitanje je kako broditi u takvim novim vremenima, a zadržati vlastiti rast, i to je pitanje za svaku od država, i moju, i vašu, držeći se svojih vrijednosti. Stare povijesne knjige i udžbenici više ne vrijede, dolaze neka nova vremena.