ZAGREB – Druga ovosezonska premijera zagrebačkog Teatra &TD predstava je »Hiromi« autora i redatelja Vida Hribara. Komad koji će svoju premijeru doživjeti danas, 7. studenoga, i u kojem igraju Rea Bušić, Silvio Mumelaš, Vedran Živolić i Matija Čigir uronjen je, stoji u najavi, u post-obiteljsku atmosferu te nas odvodi u austrougarske ruševine jednog kućanstva za koje su, preko noći, počela vrijediti neka druga pravila. Kako je riječ o koprodukciji &TD-a s Radio Teatrom Bajsić i prijateljima, odlučili smo se za razgovor zamoliti dramaturginju predstave Ninu Bajsić koja, zajedno s Filipom Bavčević (koreografija), Lukom Matićem (oblikovanje svjetla i scenografija), Marom Bajsić (kostimografija, scenografija i vizuali) i Katarinom Krešić (produkcija) čini neglumački dio predstave. Valja, pritom, naglasiti kako Bajsić ovo nije prva suradnja s Hribarom – podsjetimo se samo njezinog autorskog, lanjskog projekta »Biografije ptica«.

Originalna autorska poetika

– Sve projekte koji su mi važni kao autorici radila sam s Vidom; kazališne, radiofonske, glazbene. Suradnje su u ovom poslu od velike važnosti, ali mislim da suradnika ne bi trebalo birati zato što znamo što ćemo od njega dobiti, nego zato što znamo što s njime možemo tražiti. Samo na taj način iz neke suradnje možemo rasti. Kad radim s Vidom, bilo da je riječ o predstavi, radijskoj formi ili glazbi, znam da tražimo iste stvari, a onda me nije strah ni izgubiti se. Ta vrsta slobode je važna i rijetka.

Predstava »Hiromi« nastala je po istoimenom dramskom tekstu koji je Vid završio negdje krajem 2021. godine. Odmah na prvo čitanje bilo mi je jasno da će taj komad doživjeti svoje kazališno uprizorenje, jer sam osjetila originalnu i snažnu autorsku poetiku koja kroz inzistiranje na samom jeziku kao kazališnom protagonistu, istovremeno nudi ogroman prostor za izvedbeno promišljanje svima onima koji djeluju izvan jezika. Sada, kada smo došli do premijere i kada se mogu osvrnuti na cijeli proces, vidim da se taj prostor za svakoga u autorskom timu svakim danom samo širio i širio. Iako odbrojavamo sitno do premijere, još uvijek osjećam da se širi i da postoje stvari koje su nam nedohvatljive, za koje nitko od nas nema odgovor, ali to me čini sretnom, jer, kako kaže Peter Brook: »U trenutku kada je završena, nešto nevidljivo u predstavi počinje umirati.« Ništa od toga ne bi bilo moguće bez vjetra u leđa i povjerenja koje nam je poklonio Teatar &TD, čime se opet pokazao kao sigurno mjesto za mlade autore različitih senzibiliteta i poetika, kao ni bez umjetničke organizacije RadioTeatar uz koju se ideja za predstavu i rodila, i koja nam je bila podrška na svakom koraku.

Suradnja kazalištaraca i slikara

Kako se, u radu, nadopunjujete sa svojom sestrom Marom Bajsić?

– S Marom sam surađivala na nizu projekata gdje je, izuzetno predano, radila kao scenografkinja, autorica vizualnih identiteta, umjetničkih instalacija, ilustratorica… Iako je moje snalaženje u likovnom mediju ograničeno, Mara posjeduje neku vrstu kazališne intuicije i s lakoćom implementira svoj autorski izraz koji je izgradila kroz slikarstvo u jezik izvedbe. Čini mi se kao da na suradnje kazalištaraca i slikara gledamo kao prakse koje pripadaju nekom prošlom vremenu, kao da im je mjesto u određenim periodima povijesti kazališta, bez da za to postoji opravdanje. Likovni umjetnici su itekako svjesni (ponekad i više nego kazalištarci) koncepta zajedničkog vremena i prostora, performativnosti, publike, i mislim da su rijetke suradnje s njima u kazalištu posljedica našeg nepoznavanja njihovog medija, a ne obrnuto. Nije bilo projekta na kojem kroz Marin rad nisam naučila nešto novo o kazalištu.

Koliko je vidljivo iz najave, komad se veže uz tradiciju japanskog teatra. Jesmo li, kada je kazalište u pitanju, isuviše eurocentrični te otvarate li nam ovim komadom neke nove perspektive?

– Kad je kazalište u pitanju, apsolutno smo eurocentrični. Preko kazališnih repertoara sve do akademskog kurikuluma gdje se kazalište Azije obrađuje kroz svega nekoliko skromnih predavanja, i to u većini slučajeva radi boljeg razumijevanja opusa velikih europskih redatelja prošlog stoljeća koji su u tradiciji azijskog teatra pronalazili inspiraciju, a onda opet ulazimo u zapadnu interpretaciju tuđe kulture. Iz te svijesti o potpunom nepoznavanju bogate i dugovječne tradicije tuđeg teatra, proizašao je izvedbeni pristup u kojem predstava (neuspješno) koketira s noh teatrom. Predstava, dakle, nema didaktičkih namjera, ne nastoji naučiti gledatelja nešto o tamošnjem teatru, nego upravo ukazati na nemogućnost zapadnog čovjeka da izađe iz vlastitih (često površnih) interpretacija istočne tradicije koju, ovisno o svojim potrebama, nastoji pokoriti, prisiliti da radi za njega. To se u predstavi velikim dijelom tematizira kroz pokušaj jednog od likova da napokon osvoji prezent (zen), da bude ovdje i sada, prisutan, i to u svojoj prepoznatljivo zapadnjačkoj maniri koja priznaje samo brzopotezna rješenja. Njegova je težnja osuđena na neuspjeh, velikim dijelom zahvaljujući tome što se, u potrazi za konceptom sadašnjosti, odlučio nasloniti na ono najudaljenije, njemu najneshvatljivije i radikalno drukčije carstvo znakova. U pokušaju da postane radikalno drukčiji, jedino u čemu uspijeva ovaj europski protagonist ponovna je afirmacija svoje uloge tragičnog junaka.

Snaga riječi

Riječ je, u vašem stvaralaštvu, izuzetno važna – bilo kroz kazalište, bilo kroz poeziju, radio ili samu glazbu. I u ovom komadu »neizgovorene rečenice« zauzimaju istaknuto mjesto.

– Jezik je živa i predivno komplicirana tvorevina, zbog čega snagu riječi iznova otkrivam svaki dan; pišući, čitajući, radeći glazbu, radeći u kazalištu. Snaga riječi važna je tema u predstavi, ali jednako je bitno pitanje – koliko jezik zakazuje? Koliko nam može biti neprijatelj, koliko nas razdvaja, bez obzira na razinu naših retoričkih sposobnosti. Likovi ove drame obožavaju jezik, toliko računaju na njega da ne primjećuju trenutke u kojima se on okrenuo od njih. Čini mi se da je kazalište danas u neobičnom, prijateljsko-neprijateljskom odnosu s jezikom, odnosno tekstualnim predloškom. Nakon svih postdramskih bitki protiv logocentričnog kazališta, dramski tekst je nekako ponovo postao bitan. Koliko se on danas, u suvremenom pismu za izvedbu, može nazivati »dramskim« (s obzirom na sve češće poetsko-monološke forme), drugo je pitanje, koje vjerojatno najviše problema zadaje redateljima, zateknutima pismom koje je vrlo često samo sebi dovoljno. To je, u svakom slučaju, izazov s kojim se kazalište danas treba nositi, i koji si je, naposljetku, samo zadalo napuštanjem klasičnih dramskih struktura. Dramski tekst »Hiromi« pisan je, iako se to možda na prvu ne razabire, na vrlo čvrstim dramskim temeljima i sa sigurnošću mogu reći kako je jezik, bez obzira na svoju prezentnost, u ovoj predstavi veliki prijatelj kazalištu.

Što vam je na profesionalnom planu u ostatku kazališne sezone?

– Brzo nakon premijere počinjem raditi s redateljem Aleksandrom Švabićem na novoj predstavi, u planu je i snimanje glazbenog albuma, rad na jednom plesnom projektu, a nadam se i nastavku ciklusa radionica radiodrame za slijepe i slabovidne koji provodimo već dvije godine za redom.