Najdugovječniji one man show na Broadwayu konačno je došao u Hrvatsku i to zaslugom karlovačkog glumca, lutkara i redatelja Peđe Gvozdića. Ovaj svjetski kazališni hit iz pera Roba Beckera trenutno izvodi više od četrdeset glumaca diljem svijeta, a naš je »Pračovjek« svoju zagrebačku premijeru, nakon dvadesetak igranja diljem Hrvatske, imao prošloga listopada, što je bila idealna prilika za razgovor s Gvozdićem koji se za naš list osvrnuo na deset godina ansambla Gradskog kazališta Zorin doma, studija u Osijeku, prisjetio se naš sugovornik i rada u Kazalištu Ulysses ali i svog kazališnog debija prije gotovo četvrt stoljeća.

Iako je iza njega bogat kazališni opus, monokomediju »Pračovjek«, koja osvaja gledateljstvo i progovara o vječnoj dihotomiji na razini žena – muškarac, okarakterizirao je kao predstavu života. Stoji li i dalje iza svojih riječi?

– Apsolutno, smatram »Pračovjeka« svojevrsnom prekretnicom u profesionalnom životu.

Foto: Dinko Neskusil

Glumački test

S obzirom na to kako je prošla zagrebačka premijera, vjerujem da s prekretnicom možete biti itekako zadovoljni. Ispunjena Luda kuća, aplauzi i za otvorenih scena, a egzaltiranost publike na kraju predstave bila je gotovo pa i opipljiva. Je li zagrebačka publika, u kombinaciji s monodramom kao formatom, test za glumca?

– Naravno da je. Nisam očekivao rasprodanu dvoranu, pogotovo zato što uopće nisam poznat glumac – niste me mogli gledati u sapunicama, serijama ili reklamama. »Pračovjek« se puni usmenom predajom, tako da sam pretpostavio da će se s vremenom rasprodati dvorana, kao što se događa u Karlovcu, ali nisam očekivao da će to biti slučaj i na premijeri. Htio sam u Zagreb doći spreman, tako da sam odigrao već dvadesetak izvedbi prije premijere u glavnom gradu. Svakako da je dobar test za glumca, ali već u prvoj minuti sam osjetio da će proći super. Publika je stvarno bila otvorena za komunikaciju, dobrog raspoloženja i to se osjetilo od početka do kraja.

I sami ste se u jednom razgovoru našalili kako ste vi sada hrvatski pračovjek. Koliko je zahtjevno dobiti prava za ovakav komad? S druge strane, monokomediju ste okarakterizirali kao,,najviši glumački cilj«. Zašto je komedija zahtjevniji žanr od drame te kako gledate na domaću dramsku produkciju?

– Pregovaranja oko prava su trajala preko dvije godine, a glavni vlasnik licence je, prije početka rada na predstavi, došao u Hrvatsku kako bi napravio audiciju sa mnom i uvjerio se u to jesam li sposoban za takav zadatak. Priznao mi je da je spočetka bio sumnjičav jer sam mu rekao da ću sve raditi sam, ali kasnije je bio prezadovoljan. Radio sam i komedije i drame, osobno više volim komedije, ali dobre komedije. Teško me nasmijati, tako da sam tu podosta izbirljiv, ali smatram da je i zato teže raditi komedije jer, osim matematike koja je u komediji jako bitna, tu je i »ono nešto« što neki glumci imaju, a neki nemaju. S dobrim smo komedijama definitivno u deficitu, a drama ima. Mi, kao narod, volimo dramiti i kukati, a premalo se veselimo. Mišljenja sam da imamo dosta jaku dramsku produkciju, iako mi ponekad bude smiješno kada se u sezoni dogodi da dva velika kazališta rade isti naslov, kao da ne postoje milijarde genijalnih predložaka za kazalište.

Izjavili ste kako ste svog »Pračovjeka« adaptirali, dodali trideset posto »svojega«, modernizirali monodramu, imena i toponime pohrvatili. Riječ je o složenom procesu. Kako je režirati samoga sebe i čije mišljenje, u tom dijelu, posebno cijenite?

– Adaptacija teksta je išla dosta glatko, prilagodio sam sebi tekst prateći neki svoj unutarnji osjećaj. Naravno, uz konzultacije s nositeljem licence. Iako, tijekom adaptacije sam ubacio dosta dijelova koje već dugo čuvam u ladici, ali čekao sam idealnu priliku da ih iskoristim i pojavio se »Pračovjek«. Nije lako režirati samoga sebe, iziskuje to puno samodiscipline, ali s obzirom na moj način života i obaveze, to je bio jedini način. Mislim da je najvažnije zadržati fokus na ono što želite ostvariti i to se s vremenom ostvari. Najviše cijenim mišljenje mojih najbližih kolega, partnera, prijatelja, kumova i braće jer će mi oni, bez dlake na jeziku, reći što misle. To su Petra Cicvarić, Giulio Settimo, Ivan Ćaćić i Vanja Gvozdić.

Foto: Dinko Neskusil

Kao tri kazališta

Ovom predstavom zapravo slavite deset godina u Zorin domu. Možete li napraviti presjek desetljeća karlovačkog ansambla što je iza nas, malog – ali vrjednijeg od puno većih ansambala kojih imamo u zemlji.

– Uh, teško je dati kratak odgovor na ovo pitanje (smijeh). Godine 2013., nakon 50 godina, GK Zorin dom dobiva prva dva profesionalna glumca – Giulia Settima i mene. Nakon što smo se zaposlili, kroz neko vrijeme smo shvatili da je naša misija vratiti publiku u karlovačko kazalište te postići to da Zorin dom postane važan na kazališnoj karti Hrvatske i šire. Nakon nas, zaposlili su se Petra Cicvarić, Katarina Strahinić, Vanja Gvozdić, Nino Pavleković, Lovorka Trdin i Andro Damiš. U šali – u kojoj uvijek ima pola istine, volim reći da radimo kao tri kazališta. Radimo predstave za odrasle, lutkarske predstave za djecu i mlade te glumačke predstave za djecu. Evo, za primjer ću uzeti Split koji ima HNK, GKM i GKL i, pretpostavljam, ukupno pedesetak glumaca radi ono što trenutno radi nas šestero u Zorin domu. Kroz godine smo se nekako spontano profilirali u kazalište koje većinom radi autorski teatar, koje prati trendove i prati teme koje nisu baš ispisane u klasičnoj literaturi, ali, naravno, ne bježimo ni od klasika. Kao najveće uspjehe u ovih deset godina istaknuo bih svakako predstave »Semafor«, »Grane smo na vjetru«, »Karlstadt Kunst Cabaret«, »Zlatne rukavice« i »Još si zelen!«. Pokrenuli smo i InPUT – Međunarodni festival lutkarstva u Karlovcu te imali prilike sudjelovati na festivalima diljem svijeta, od Kine do Škotske. Mislim da je iza nas doista uspješnih deset godina i naš rast i razvoj bio je postupan, ali konstantan. Vjerujem da je ovaj status i postignuti uspjeh logičan slijed događaja, s obzirom na uloženi trud. Kao što sam rekao na početku – zadržali smo fokus.

Deset godina ste u ansamblu, ali ste u Zorin domu debitirali 1999. i to ulogom Konja. Koja je najljepša uspomena što je vučete iz vašeg matičnog kazališta?

– Da, tako je – prva uloga je bila Konj u predstavi »Veliki Bal« Mladena Kušeca koju je režirao Ladislav Vindakijević još davne 1999. Iako je prošlo puno vremena od tada, ona izreka »s konja na magarca« se ipak ne može primijeniti u mojem slučaju (smijeh). Teško je izdvojiti neku određenu uspomenu jer smo stvarno imali prekrasnih trenutaka koje neki kolege možda ne dožive u cijelom radnom vijeku.

Koliko se manja kazališta, periferna u geografskom smislu, mijenjaju u Hrvatskoj? Ide li situacija nabolje? Kako biste komentirali nacionalne i lokalne politike po tom pitanju?

– Mislim da manja kazališta ostvaruju veće pomake. Doduše, uvijek je teže okupiti i održati broj publike nego u metropoli ili nekim većim gradovima, ali naš konstantni rad i upornost formirali su stalnu, vjernu publiku koja nas rado prati i navija za nas. Bilo bi poželjno da dobijemo veća sredstva i od jednih i drugih, s obzirom na rezultate koje ostvarujemo. Također, bitno i hitno je otvoriti nova radna mjesta kako za umjetnički kadar, tako i za tehnički kadar kako bismo mogli pratiti tempo koji smo si zadali. Primjerice, u GK-u Zorin dom nas je 27 zaposlenih, što je isto kao prije 10 godina, a obim posla se utrostručio.

Foto: Dinko Neskusil

Drž’te nam fige

U listopadu su se otvorile prijave za ranije spomenuti InPut Fest Karlovac – Međunarodni festival lutkarstva, odnosno njegovo treće izdanje. Što se planira za 2024. godinu?

– Tako je. InPuT Fest Karlovac – Međunarodni festival lutkarstva 2024. će svakako biti još bogatiji, stigle su nam brojne prijave, ali ne bih htio ništa komentirati dok prijave ne završe. U svakom slučaju, ideja je da iz godine u godinu sve više rastemo, a za sljedeću smo u pregovorima s jednom vrlo atraktivnom lutkarskom skupinom. Drž’te fige da nam dođu!

Držimo, držimo! Do tad – čime se, osim igranja redovitog repertoara, bavite trenutno u Zorin domu?

– Upravo režiram predstavu »Potraga za Frankopanskim blagom« na tekst Petre Cicvarić i u koprodukciji s Kotar teatrom. Za kraj godine izlazi »Asteriks i Obeliks« (karlovačka verzija) koju piše i režira mladi i talentirani Dražen Krešić. Vjerujem da će predstava imati veliki uspjeh kako u Karlovcu tako i šire.

Zašto studirati u Osijeku, a živjeti u Karlovcu?

– Ha, tako mi je grah pao. Prvi put kad sam došao u Osijek na prijemni znao sam da tamo želim studirati. U to vrijeme imali smo prilike učiti od vrsnih profesora glume i lutkarstva iz Hrvatske i svijeta. A Karlovac? Pa Karlovac je najljepši i najugodniji grad na svijetu za živjeti, tu sam odrastao i to je moj grad.

Gdje sve, i kada, možemo gledati »Pračovjeka«?

– »Pračovjek« do kraja godine putuje diljem Lijepe Naše – 7. studenog Nova Gradiška, 12. studenog Luda Kuća, 16. studenog Histrionski dom – Bobijevi dani smijeha, 17. studenog Zorin dom, 19. studenog Rafinerijski dom – Sisak, 1. prosinca Moravice, 7. prosinca Tršće, 8. prosinca Rovinj, 15. prosinca Luda Kuća…

Nakon svega, zašto čovjek ne bi trebao biti glumac?

– Ja stvarno ne znam, to ćete morati pitati nekog drugog (smijeh). Mišljenja sam da bi svi trebali proći barem neki osnovni tečaj glume, ne zbog glume kao takve, nego kako bi bolje razumjeli sebe i druge oko sebe.

Što Peđa Gvozdić želi biti kada odraste?

– Peđa Gvozdić ne želi odrasti.