Nakon svjetske premijere na ovogodišnjem 29. Sarajevo Film Festivalu, zagrebačke premijere te nedavne riječke premijere, dugometražni film »Bosanski lonac« redatelja i scenarista Pave Marinkovića došao je u domaća kina, a uskoro će biti prikazan i u sklopu Tallin Black Nights Film Festivala izvan konkurencije.

U glavnoj je ulozi bosanskohercegovački glumac Senad Bašić, najpoznatiji po svojoj ulozi u popularnoj seriji »Lud, zbunjen, normalan«, a uz njega zaista impresivnu glumačku ekipu čine Bruna Bebić, Andreas Kiendl, Birgit Stöger, Admir Glamočak, dobitnik Europske filmske nagrade (EFA) Zlatko Burić, Igor Kovač, Goran Grgić, Dejan Aćimović, Julia Franz Richter, Dražen Kühn, Aleksandar Petrović, Wolfram Berger te drugi. Direktor fotografije je Peter Roehsler koji je ujedno i koproducent filma, montažu potpisuje Dubravko Slunjski, scenograf je Burkahard Stuhlecker, kostimografkinja Gordana Rapić, majstorica maske Ana Bulajić-Črček, skadatelj Teg Regklis, a glavni producent filma je Stanislav Babić.

Neostvareni pisac

Kao i u seriji »Lud, zbunjen, normalan«, i u ovome filmu Senad Bašić tumači još jednog Faruka, sada Šegu, besperspektivnog i neostvarenog bosanskog pisca koji »ne živi«, jer nema stalan posao, nema neku ostvarenu karijeru, niti obitelj, nego, možemo reći, preživljava u Austriji. I takav način života u stranoj zemlji biva doveden u pitanje zbog deportacije koja mu prijeti. S obzirom na njegovu besperspektivnost u ipak uređenoj/uređenijoj zemlji, pred njega se postavlja konkretan zahtjev, to jest pokazivanje kojeg minimuna kojim bi mu se dozvolio ostanak u Austriji – jasan rezultat koji dokazuje da se Faruk ostvario u bilo kojem segmentu umjetnosti. U nadi da će dokazati kako je ipak ostvareni pisac čije je djelo adaptirano, odlučuje pokušati s također besperspektivnom kazališnom grupom koja bi, iako joj prijete zadnji dani, trebala postaviti na kazališne daske upravo njegovu dramu. Naravno, uz njegovu životnu dramu koja ipak zadobiva jednu konotaciju vedrine, tu su i kakve ljubavne iskre te ostali prijateljski odnosi i poznanstva.

S obzirom na životnu priču o Faruku, i dalje strancu koji ipak svojom bosanskom snalažljivošću opstaje u Austriji, film žanrovski možemo odrediti kao dramu s elementima komedije. Žanrovske obrasce drame prepoznajemo, dakako, u samoj inicijalnoj temi deportacije koja jest negativnog predznaka, kao i načinu na koji je prezentirana – uz kontinuiranu prisutnost humornih obilježja koja su ponajprije vezana uz Farukovo podrijetlo. S obzirom na to da smo gotovo u »in medias res« modusu uvučeni u svijet i problematiku Faruka, deportacija je provodna nit, pa je s obzirom na to radnja filma linearna, a ritam je ujednačen. Jedino što Faruku može osigurati ostanak u Austriji je kazališna predstava rađena prema njegovoj mladenačkoj drami »Vampiri s Miljacke«, stoga je njezino postavljanje na kazališne daske protagonistov krajni cilj, no ujedno i težište filma. Cjelina filma samo je prividno razbijena tematski različitim naznačenim dijelovima koji ni na koji načinu nisu odijeljeni, već su povezani – Faruk, Kazalište, Posao, Premijera – a preuzimaju ulogu stilističkog ušminkavanja.

Igor Kovač, Senad Bašić i Pavo Marinković na riječkoj premijeri filma / Foto: A. Maksimović

Društveno-politička freska

Ne bi li ocrtao Farukovu osobnost, scenarist i redatelj odlučio je postaviti ga u mrežu odnosa u koje stupa ne bi li osigurao svoj ostanak u Austriji, no ne i egzistenciju općenito. Upravo činjenica da u Austriji boravi dovoljno dugo jasno pokazuje da on nije zainteresiran za bilo kakve poslove, jer ipak, radi se o sredovječnom obrazovanom muškarcu, profesoru jugoslavistike, koji ima i umjetničkih crta. Dakako, s obzirom na njegovu profesionalnu pozadinu, profesora čije je (primarno) područje književnost, i Faruk, uz samu činjenicu da razumije svijet na sebi svojstven umjetnički način, jer i kvalitetan profesor književnosti neosporno ima umjetničke crte, zna koliko vrijedi, pa baš zato niti ne smatra da bi u stranoj zemlji trebao raditi bilo kakve poslove.

A u kontekstu posla te njega kao Bosanca u stranoj zemlji ogleda se društveno-politička europska freska, kao i ona poratno bosanska, što dodatno potvrđuje »tvrd« i hladan birokratski aparat jedne zemlje njemačkoga govornog područja u kojoj državni namještenici (službenici) pretjerano ne mare za stranku koja dolazi, jer svatko je samo broj na papiru, odvojen slučaj koji ima ili nema argumente (dokaze) koji idu u njegovu korist. Tako i Faruk nema dovoljno dokaza kojima bi opravdao svoj ostanak. Odnos službenice, no i dodijeljene mu nadležne osobe koja odlučuje o njegovu slučaju, jasno pokazuju odnos spram stranaca, doseljenika. Iz perspektive službenika u imigracijskom uredu, i Faruk i ostali imigranti samo su jedna brojka u nizu, no gledatelju je ipak, bez obzira na Farukovo provlačenje kroz život, jasno ukazana razlika između njega i ostalih imigranata koje tek usputno vidimo nekoliko puta u filmu.

Prepoznatljiv balkanski mentalitet

Potpuna suprotnost takvom birokratskom aparatu, posve krutim austrijskim regulativama, kao i shvaćanjem takvih odredbi od društvenih dionika, jest Farukovo shvaćanje cijele situacije koji, iako u zaista nezavidnoj situaciji, uvijek pokazuje svoj prepoznatljiv balkanski mentalitet kojim misli da se stvari vrlo jednostavno riješe, »sa strane«, »onako«, mimo zakona, pa bi mu, kako on to shvaća, netko trebao napisati da je učinio nešto kulturno značajno samo zato da mu pomogne u teškoj situaciji. Ipak, prevarit će se, jer će mu i jedan od likova reći kako je Austrija uređena zemlja. Na kraju, površinski gledajući, nije jasna Farukova želja za ostankom, jer nema posao, nije oženjen, nema partnericu, djecu, niti člana obitelji, što će mu spočitati i jedan od likova. Baš zato u pojedinim se trenucima osjeća posve sam, neshvaćen od okoline, od sunarodnjaka i sugrađana, dok se na koncu uz blagi osmijeh na licu među svojima, simbolično osjećajući miris (doma) koji se širi iz bosanskog lonca, ipak osjeća kao »svoj na svome«.

Fotografija je dobra, posebice u dijelovima gradskih vizura ili onih štajerskog sela koje izvrsno (d)ocrtavaju unutrašnje stanje protagonista koje je vezano za neodredivost njegove sudbine. Scenaristička je podloga izrazito dobra, te se radi o skladnim dijalozima koji nose humorna obilježja tijekom cijeloga filma. Također, replike su osmišljene pronicljivo, čak i lucidno, a osim što obiluju humorom, imaju i obilježja društveno-kulturno-političkih referenci, recimo onih koje aludiraju na neka prošla vremena i/ili rat, ili pak na mentalitet i tradiciju/običaje. Također, sve su glumačke uloge jako dobre, a posebno valja istaknuti Bašića koji tumači Faruka, Bebić koja tumači Dragicu, Stöger koja tumači Theresu, naravno Burića te ostale, no i školskog domara Sigija kojeg posve uvjerljivo i autentično donosi Glamočak. Dakako, uza sve to, autentičnosti pridonosi i miješanje jezičnih kodova, pa se uz manje sekvence na bosanskome, većina dijaloga odvija na njemačkome jeziku.

Metafora lonca

A jedan je od običaja i bosanski lonac, tradicionalno jelo rudara u Bosni, isti onaj koji je naznačen u naslovu te predstavljen na samome početku u uvodniku, a kasnije se dijelom u tunelu koji podsjeća na rudnik još jednom aludira na njegovu simboliku. Dakle, kao što se u bosanski lonac stavljalo različite sastojke, to jest namirnice, tako i u općenitome smislu lonac metaforički može upućivati na Farukov život koji je pun različitih i neočekivanih događaja i situacija, no također lonac prije svega označava i njegovu narodnost, to jest pokušaj da ostankom u Austriji na neki način izbriše svoje podrijetlo koje zapravo, vidimo, nikako ne može izbrisati, jer u njemu samome, njegovu načinu funkcioniranja i načinu razmišljanja, jednostavno prepoznajemo tipično bosansko bivstvovanje – ono koje nas nasmijava i podsjeća nas na to koliko smo (i mi) zapravo slični (njima).

Upravo Farukova bosanska snalažljivost, dobrodušnost koja izvire iz njegova pogleda, nesklonost samo materijalnom i srdačnost, odlike su zbog kojih, osim zbog njegove sudbine, gledatelj suosjeća s njime. A da bi se kakva/takva empatija dogodila, dovoljno je samo pokušati se staviti u kožu onoga tko je u tuđini, onoga tko kreće iznova na tuđem, nema nikoga svog, jer onaj koji jest tuđinac, došljak u stranoj zemlji, Drugi, ili je pak bio, zna o čemu se točno radi.

Baš zato, »Bosanski lonac« Pave Marinkovića, »crossover« ili netipičan »arthouse« film, kako će ga i sam nazvati, drama je s elementima komedije koja će od srca nasmijati gledatelja, svekoliku publiku, posve iskrenim, balkanskim (i bosanskim) prepoznatljivim mentalitetom. Baš kao i njezin protagonist, srčana, iskrena i nepretenciozna je to drama artističkih crta o načinu na koji se jedan pojedinac nosi sa svojom sudbinom protkanom fatumskim smjerokazom, no i vlastitim (ne)djelovanjem (u stranoj zemlji). Jedan je to od filmova koji niste ni znali da čekate, ali ste ga s veseljem dočekali.