RIJEKA – Nakon uvoda s »Rijeka Deluxe« i drugim dijelom triptiha »Tower«, predstave »Making Time Stop« te rezidencije »Dancing Together, Again!«, u sklopu europskog festivala suvremenih kazališnih praksi TranziT izvedena je i predstava »Samoizolacija u 40 minuta« Jure Ruže, autora i performera koja, i prema samom naslovu, tematizira samoizolaciju u određenom vremenskom okviru, odnosno referira se na pandemijsko vrijeme koje se već sad, s odmakom, čini kao daleka prošlost, no radi se o našoj kolektivnoj bližoj prošlosti, relativno nedavnoj.

Simulirano pandemijsko vrijeme

Predstava je to koja je nastala za potrebe autorova završnog rada na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku u jeku pandemijskih uvjeta, i ograničenja, pa u trenutku kad je bila izvedena bila je sasvim sigurno posebno aktualna, uz dakako veću lokucijsku snagu. No, to ne znači da je predstava sad manje aktualna, već je gledamo iz druge perspektive, kao pojedinci i kao kolektiv koji je verificira kao jedno dovršeno i prošlo iskustvo kojeg se, složit ćemo se, svi nerado sjećamo. U trenutku kad je osmišljena i predstavljena, gledatelji bi je pak gledali kao dio trenutne situacije, dio autorove i naše iskustvene zbilje, te kao ono što smo svi u tom trenutku proživljavali.

Već na samome početku tako, paljenjem svjetala (a osvjetljenje Jorgea Corree Bethencourta pali se usporedno s kretanjem lika, ovisno u kojem se dijelu scene nalazi), dočekuje nas postavljena scena – koja se sastoji od tek nekoliko inventarnih jedinica podijeljenih u tri dijela; kuhinjskog stola s dva stolca kao središnjeg, ladičara s priborom za posluživanje s desne, koša i male kante za smeće, jedne stolice i dva dupla taburea koji imaju funkciju kakve podloge, s lijeve strane – na koju ulazi glumac odjeven u crni jeans i vjetrovku s vrećom iz kupovine.

Monolog koji će tada započeti i koji će cijelo vrijeme izgovarati dikcijski vrlo jasno, naglašeno i usmjereno, pretvorit će se u svojevrsnu uputu za njega samoga i za gledatelje, jer – nalazimo se u u simuliranome pandemijskom vremenu koje karakteriziraju razna ograničenja i smjernice za koliko-toliko normalan život, od kretanja, socijalnih kontakata, rukovanja i ponašanja u javnome prostoru, kao i načinima kojima možemo osigurati dezinfekciju sebe, prostora i – predmeta. A predmeti su ti koji protagonista muče, jer dolazak doma iz vanjskog svijeta znači i prijenos bakterija, sićušnih, okom nevidljivih čestica koje upravo u vremenu pandemije postaju najveća prijetnja.

Naznaka patologije

Protagonist tako pažljivo odjeljuje stvari s jedne strane stola na drugu, pazi da ih dira isključivo rukavicama, da ih dezinficira, pazi kako navlači i stavlja rukavice gotovo identičnim postupkom, kako odijeva odjeću i skida je, a u konačnici pazi i točno koliko vremenski izdvaja vremena gotovo na sve svoje aktivnosti, od kuhanja i konzumacije kave, keksa, ili pak odlaska u trgovinu: »Ukoliko smo u supermarket krenuli u 7 sati i 40 minuta ujutro, pritom pridržavajući se svih mjera opreza, naš povratak kući trebao bi biti točno u 8 sati, 12 minuta i 43 sekunde.« Vrlo simbolično, na ograničenost svake radnje koja je vremenski naznačena dodatno upućuje i stalan te vrlo precizan alarm kao podsjetnik vremenske protočnosti i zadanosti, do samoga kraja.

Međutim, ono što je započelo kao (samo)izolacija i provođenje svih mjera opreza, s ciljem zaštite od potencijalnih pandemijskih uzročnika, prešlo je pak u gotovo suludu ograničenost i zadanost svake radnje, gotovo i pokreta ili misli, ono što bi se dalo okarakterizirati kao ponavljajuća prisilna misao ili radnja svojstvena opsesivno-kompulzivnom poremećaju. A naznaku patologije takva života dodatno potvrđuje i trenutak ispijanja kave za stolom te dvije stolice za jednu osobu, no za dvije suprotne ličnosti koje se bore za prevlast u jednome tijelu. Upravo će taj trenutak gradacijski krenuti nizbrdo, u negativnom smjeru, pa će onaj drugi dio ličnosti (i tijela) tendencijski povlačiti ono ustaljeno i zadano u svojem smjeru, sve dok ne dovede do granice pucanja ličnosti i tijela, odnosno posvemašnjeg ludila u borbi za prevlast koje se manifestira divljanjem oko stolca, stola, prebacivanjem, s pokojim akrobatskim trenutkom, a potom i grčenjem mišića te padom na tlo.

Posebno je dobar trenutak asinkronog miješanja kave u šalicama koji tendencijski kreće od laganijem k onom brzom, do jakog zveckanja žlica o šalicu, što pokazuje usmjerenost performera na jačinu, brzinu te na ritamske pozicije onoga što se želi naglasiti, pa i u govorenim dijelovima. U tom smislu i njegov monolog pravocrtne i usmjerene linije doživljava krešendo u dijelu s ludilom. Ipak, na kraju protagonist uspije u ispijanju svoje kave koja, saznajemo, ima pozitivan učinak na zdravlje.

Humorne crte

Predstava, osim što od dijela s ispijanjem kave izaziva kakvo čuđenje, u trenucima moguće i strah, većinski generira poznato pandemijsko ozračje koje mahom izaziva podsmijeh ili smijeh (apsurdističkim prikazom), pa se, dakle, radi o humornim crtama, čiji intenzitet dakako nije možda onoliko jak koliko bi bio u aktualnom pandemijskom trenutku, no uzimajući u obzir tendencijski put koji se kreće od pandemijske ograničenosti, vremenske, fizičke koja se tiče određenih tjelesnih radnji/pokreta, sve do općeg ludila i nekontrole, jasno je kako je autor zapravo htio pokazati kako ograničenja i zadanosti (socijalna, pa i osobna) utječu na pojedinca, kako se društvene krize, ovdje pandemijske, prelamaju na leđima pojedinca čije je psiha ionako u današnje vrijeme vrlo krhka i sve teže podnosi teret svakodnevice. Također, predstavu se može sagledati i iz perspektive samo dvaju polariteta, jednog koji teži ka kontroli, te drugog koji izmiče bilo kakvoj kontroli ili zadanosti, i približava se kaosu (mišljenja/djelovanja).

Baš zato predstavu Jure Ruže, monodramu, iako se radi o tek završnom preddiplomskom umjetničkom radu, možemo ocijeniti kao uspjelo, zaokruženo i smisleno ostvarenje koje projicira mnogo više od onog naslovom signaliziranog; našu današnjicu, svakodnevicu, a posljedično i našu sutrašnjicu, suptilno, a opet smjelo i ciljano alarmantno. Također, predstava ukazuje na nerijetko zanemarene mogućnosti lutkarstva koje ne znači samo lutka, već i neverbalno, posredstvom i drugih objekata, kao i svojega tijela, na što je ovaj mladi glumac, jer se radi o kombinaciji suvremenog plesa, glume/lutkarstva, uspješno ukazao. Jedino je šteta što je riječka publika, čak i ona koja teži kulturi, očito nezainteresirana za neke vidove kulture, pa na plesnim predstavama u sklopu raznih festivala koji se godišnje odvijaju u Rijeci, tako i TranziTa, bude relativno mali broj ljudi koji nedvojbeno može posvjedočiti zaista dobrim autorskim projektima.