VARAŽDIN – Tri i pol sata čistog užitka – to bi bio komad »Slučaj vlastite pogibelji« u režiji Ivana Plazibata koji je premijerno izveden na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu. Predstava je nastala dramatizacijom nedavno objavljenog, istoimenog romana Kristiana Novaka (izdanje OceanMore) kojim je ovaj književnik zaključio svoju »međimursku trilogiju«, a ona se, samo u detaljima, razlikuje od sadržaja romana. Priča je to o dvojici braće koja su bila unutar policijskog sustava. Jednog je taj sustav ubio, iako mu je vjerovao, a drugi je ostao uzoran policajac. I sam pogled na informativne crtice iz kataloga predstave dao je nagovijestiti kako je riječ o vrlo ambicioznom projektu.

Podjelu čine 22 glumca, prvenstveno članovi varaždinskog ansambla, ali i riječkog, jer je riječ o koprodukciji HNK-a Varaždin i HNK-a Ivana pl. Zajca; 11 polaznika tamošnje dramske skupine te Damir Puja, hrvatski branitelj. Po čemu sve grebe ovaj roman, odnosno ova predstava? Ono što je urednik Kruno Lokotar zapisao za roman, vrijedi i za predstavu: »Slučaj vlastite pogibelji Kristiana Novaka ispripovijedan je kao pletenica, od poglavlja u kojima se naizmjence smjenjuju glas profesorice i scenarij koji prati događaje i akcije koje se roje oko braće policajaca, i vodi nas kroz slojeve sistema u srce društva i likova. Pitanja korupcije, lojalnosti, pojedinca nasuprot sistema, zakona i morala, ljubavi i slobode… iskrsavaju antiknom snagom u nuklearnom dobu, našem dobu, svuda oko nas i pozivaju na građansku hrabrost i rizik.«

Koruptivni tumor

Tako Plazibat dramaturški secira koruptivni tumor što razara naše društvo već desetljećima, ali i obiteljska razaranja prouzročena izostankom komunikacije i djelovanjima onih »superiornih Drugih« koje čine tajkuni, političari i moćnici. No, postoje među nama, a na njih autori i upozoravaju, likovi koji zloupotrebljavaju svoju moć iako nisu društveno visokopozicionirani, pa tako svjedočimo prizorima u kojima policajci, tijekom pretresanja stana preminulog brata, razbacuju njegove stvari, izruguju njegov lik, djelo i smrt te gotovo moralno perverzno iskorištavaju svoje policijske ovlasti (valja se zapitati kako bi svatko od nas postupao da je na višim pozicijama, kada na onim nižim često znademo biti zlobni i okrutni). Novak i Plazibat upozoravaju i na lošu poziciju žene u društvu i policajki u policijskom sustavu, ali i na financijsko ropstvo u obitelji te netrpeljivost koju građani osjećaju naspram hrvatske policije čija bi zadaća trebala biti naša sigurnost.

Poseban naglasak, sadržajno, u više navrata stavlja se i na zloupotrebu medijske moći i spinove te poziciju mladih i sveprisutnu dobnu diskriminaciju koja se očituje kroz ignoriranje prava na mišljenje i djelovanje tzv. generacije Z (ti si još mlada i nemaš pojma; balav si i to te se ne tiče), a u tu zamku upadaju i pozitivni likovi (odvjetnica kada se kolegi odvjetniku obraća s: mladi kolega, bez skandala!). Jedan je to od dobrih pokazatelja kako likovi ovog komada nisu plošni i crno-bijeli, dapače, sve je tako snažno sivo. Sva ta pitanja uvaljana su u maglu, cigaretni dim i alkohol, koji čine idealan začin turobne atmosferičnosti čemernog međimurskog, ali i svehrvatskog životarenja.

Dokumentaristički stil

Vjerna kazališna publika već se pomalo navikla na realizam, obitelj i filmsku poetiku kao elemente Plazibatova redateljskog rukopisa; no u ovoj su praizvedbi ta tri segmenta doživjela svoj vrhunac. Najzanimljiviji redateljski čin zasigurno je dokumentaristički stil kojim predstava obiluje (Plazibatov nastavak istraživanja istog poslije »55 kvadrata«), tako da je gledatelj, uz pomoć dva ekrana na prosceniju, uronjen u radnju koja se odvija iza scene, a koja daje itekako potrebni kontekst (bilo je divno promatrati dijelove kazališta koje, kao gledatelji, nemamo prilike često vidjeti). Tako nam Plazibat pruža mogućnost da simultano pratimo više radnji, više scena te je predstava, u tom pogledu, odlično »montirana«. Dapače, kamera (videooperater Luka Ivić zaslužuje spomen zbog kvalitetno, pametno i estetski ugodno odrađenog zahtjevnog i višesatnog zadatka) nas, u nekoliko trenutaka, konkretno upućuje, stavljajući nam pažnju na predmete koji će biti upotrijebljeni, golicajući nam istovremeno maštu (pištolj, ključevi). Prva ovosezonska premijera HNK-a Varaždin, čija zgrada ove godine obilježava svoj 150. rođendan, produkcijski je i izvedbeno vjerojatno najzahtjevnije djelo što ćemo ga gledati ove kazališne sezone na našim daskama.

Dea Presečki (Profa) i Karlo Mrkša (Marli) vode nas kroz dvije isprepletene radnje te sam uvjeren kako će postojanom igrom njihove vodeće uloge postajati čvršće i bolje, kako svaka za sebe, tako i u drugom dijelu u kojem njihov susret čini finale komada.

Predstava obiluje izvanredno odigranim epizodama – od Ljiljane Bogojević kao Odvjetnice, Helene Minić Matanić kao Ravnateljice, Nikše Eldana kao Renata te Marinka Leša i Beti Lučić kao Sarinog oca i Sarine majke, pa do Sunčane Zelenike Konjević, jednako impresivne u objema ulogama, te Filipa Eldana kao Policajca i Ivina Odvjetnika. Posebno valja istaknuti živopisne uloge što su ih kreirali Zdenko Brlek (Istvud), Ljubomir Kerekeš (Japa) i Hana Hegedušić (Seka), kao i onu Marka Cindrića koji je zablistao u drugom dijelu u ulozi Trojnara.

Nisam još sjedio u kazalištu u kojem je publika u tolikoj mjeri bila angažirana i koncentrirana na događaje i likove što se pred njima nalaze. Ironično i zadovoljno hihotanje, mumljanje i ciktanje kao odgovor na nepravdu kojoj svjedoče, dugi i glasni uzdasi i česte rečenice koje su se tijekom predstave mogle čuti (»To, to, pokaži ti njima!« ili »Zajebana je ovo stvar!«) samo su dokaz kako je kazališna publika dobila predstavu koja nju, publiku, ne podcjenjuje. Plazibat je, zahvaljujući maestralnom predlošku, publici pružio pravu kriminalističko-obiteljsku sagu.

Međimurski dijalekt

Scenografija Liberte Mišan koju čini metalna konstrukcija koja scenu dijeli u dnevne boravke, urede, policijsku prostoriju za svlačenje, ali i jedan hodnik, višefunkcionalno je i korisno osmišljena, pogotovo jer je uvučena u dubinu, ostavljajući tako prednji dio pozornice slobodan za grupne scene. HNK Varaždin zaslužuje kvalitetnije ozvučenje, a glumci su, spočetka, bili nedovoljno glasni, te bi valjalo pripaziti na dikciju i artikuliranost, kao i samu dinamiku, posebice zato što se veći dio predstave igra na međimurskom dijalektu.

Često imamo razumijevanje za korupciju i zločin, ali ne i za nerve i pobunu. Hrvatski je čovjek naviknut na zlouporabu i koruptivnost u svakoj pori društva (od spremačice u školi i policijskih službenika do čelnih ljudi najvećih državnih kompanija i samih nositelja izvršne vlasti), ali ga nervira kada netko želi mijenjati stvari. Nije najpotentnije tkivo hrvatskog društva napustilo Hrvatsku, zato što je naša zemlja loša. Napustilo ju je zato što je politika podmuklo pokvarena i zato što nam se svakodnevno ruga. Bespomoćni su i Novakovi (anti)junaci, bespomoćni smo i mi koji svjedočimo tako njihovim, a tako našim nedaćama.

»Lijepo li je Hrvat biti« piše se često po društvenim mrežama kada naša repka doma donosi medalje. Nakon pročitana Novakova romana i odgledane Plazibatove predstave da, može se reći – lijepo je što ovakvi ljudi stvaraju u našoj maloj kulturi. Međutim, teško je i tužno biti građanin ovakve Hrvatske.

Lijepo je, također, kada knjiga i teatar u javnosti zauzmu prostor koji bi im i inače trebao pripadati (a ne pripada), a još je ljepše kada spomenuti premaše sva očekivanja. Naposljetku, što nam preostaje? Pobjeći, poput Profe? Samo – gdje?! Pa u kazalište. Da nas malo prodrma. Upozori da je onaj koji šuti istovremeno onaj koji drži ljestve. Podsjeti da smo ovdje vrlo kratko. »Pomirite se i pospominjajte dok ste živi«, kaže Novak, zaključivši: »Pravda se tiče svakoga ili nije pravda. Ako se slučaj pogibelji pravednog tiče samo njega, s njime umire i pravda sama.«

Ukupna podjela

Ukupnu podjelu čine Dea Presečki (Profa), Karlo Mrkša (Marli), Marko Cindrić (Trojnar), Ljubomir Kerekeš (Japa), Hana Hegedušić (Seka), Zdenko Brlek (Istvud), Robert Španić (Dragi), Ljiljana Bogojević (Taradi/Odvjetnica), Helena Minić Matanić (Ravnateljica), Nikša Eldan (Renato), Elizabeta Brodić (Sara), Robert Plemić (Posedi), Marinko Leš (Sarin otac, Policajac, Novinar, Njemački), Beti Lučić (Sarina majka/Povijest), Mario Jovev (Petar), Sunčana Zelenika Konjević (Sonja/Božena), Filip Eldan (Ivin odvjetnik/Policajac/Fizika), Jasmin Mekić (Hozjan), Deni Sanković (Perčić), Darko Plovanić (Policajac/Sudac/Profesor tjelesnog), Damir Puja (Ivo) te Jan Rendić (Neno). U predstavi igraju i polaznici Kazališnog studija mladih: Lorena Benčić, Petra Čolić, Tessa Fruk, Vida Huzjak, Tvrtko Kolar, Bard Krsto Plemić, Vida Kos, Fran Rabuzin, Greta Rukelj i Patrik Tuđan. Režiju i dramatizaciju potpisuje Ivan Plazibat, scenografiju Liberta Mišan, a kostime Petra Pavičić. Kompozitor je Hrvoje Nikšić, oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec, video operater Luka Ivić, a fonetičarka/jezična savjetnica Ines Carović. Marko Ercegović je fotograf, a autor najavnog video Miran Brautović. Tu su i Natalija Gligora Gagić kao šaptačica te inspicijent Sanjin Rožić.