Koncert Róisín Murphy u prošloj novogodišnjoj noći na trgu pored šibenske katedrale manje upućen mogao je doživjeti kao „tezgu“ ili sirotinjsku zabavu. Potpuno sama na pozornici, pjevajući uz pratnju glazbe s matrice u tamo nekoj europskoj provinciji sa strane je izgledala kao netko čija je slava samo jeka davnih zvjezdanih trenutaka i koja nema ni za DJ-a iza sebe, a kamoli za pristojan bend. Ni uvijek ekstravagantna pojava i presvlačenje nekoliko puta nije puno pomoglo, iako će vjerni fanovi koji su načepili šibenski trg vjerojatno ove impresije doživjeti kao herezu i nepravedno izvlačenje iz kontesta.

Jer Murphy je bila i ostala neka vrsta nedovoljno priznate glazbene ikone, bez obzira što je njena solo karijera objektivno nižeg profila od one Moloka, benda, odnosno dua, u kojem je nastupala do prije dva desetljeća i s kojim je zabilježila nekoliko izvanvremenskih hitova, prije svih tu se misli na „Time Is Now“ i „Sing It Back“. U dva desetljeća nakon Róisín nije nestala sa scene, njenih pet solo albuma pršte autentičnom kreativnošću i – možda još važnije – prkosnim odbijanjem bilo kakvog kompromisa kako bi se “sintetizirao” veliki sladunjavi hit. U skladu s tim, divljenje kritike bilo je gotovo proporcionalno ignoriranju šire publike. Naime, s nijednim od njih se ova Irkinja rodom i Britanka adresom većinu života, nije ni na jedan tjedan ugurala među 10 na britanskoj listi što (posebno) danas zaista nije neki doseg za nekog takvog profila. Koliko je znalo biti loše sugerira podatak da je – recimo – treći solo album „Hairless Toys“ iz 2015. u Velikoj Britaniji prodan u svega 17 tisuća primjeraka. Za usporedbu, iste te godine album „25“ Adele završio je u domovima čak 2,5 milijuna Britanaca.

Nešto se ipak mijenja po tom pitanju. Šesti dugosvirajući uradak, prilično ironičnog naziva „Hit Parade“ uletio je na peto mjesto britanske liste albuma i debelo nadmašio sve prethodne. Vjerojatno ni ovaj put publika nije poslušala rock kritičare koji već šesti put tupe jednu te istu priču o tome kakva je Róisín Murphy podcijenjena genijalka, bit će da ima nešto u najavnim singlovima koji su imali čime namamiti publiku. Prije svega u neodoljivoj „CoCool“, raskošnoj i izvanredno balansiranoj modernoj-retro pjesmi, pravoj kaši ukusno pomiješanih žanrova, od soula, preko disca do natruha trip-hopa.

Već u narednoj „The Universe“ Murphy otkriva sklonost ka klasičnom soulu, dakako s modernim apdejtom zvučne slike, uz zadržavanje organske atmosfere prožete delikatnim pikanjem po soul/funky gitari. Ima tu puno elemenata koji podsjećaju na ono što je tako dobro radila Amy Winehouse. Samo ovdje ima više tempa i rekli bismo – optimizma i životnog veselja.

I dok su uvodne dvije pjesme prilično netipične za njen opus prepun sinkopiranog avant-popa, „Hurtz So Bad“ nas vraća u zonu za nju tipičnih nekonvencionalnih ritmičkih rješenja. Na svom terenu Róisín se odmiče od ravnolinijske forme i predvidivosti, luckasta je to i podjednako lucidna stvar, kao da se glazbeni duh Moloka prožima s duhom Andersona Paaka ili pomalo zaboravljene neo soul avangardistice Erykah Badu.

Da su iza ove tri upečatljive uvodne stvari sve sami filleri, otišli bi na spavanje poslije slušanja zadovoljni. Ali ne, “Hit Parade” je pravi glazbeni rollercoaster, sadržajno sočan, nesputan i pogonjen iskričavom energijom i strasnom vokalnom ekspresijom Róisín Murphy koja je – da se spomene – navršila pedesetu ovo ljeto.

Važno je napomenuti da je „Hit Parade“ plod kolaboracije s DJ Kozeom i da je nastajao na daljinu par godina. Sama je opisala da je takav proces za oboje bio vrlo poticajan, njoj je u Londonu omogućio „intimni pristup pisanju pjesama i lakoću da na ovom albumu ispriča svoje tajne“, dok je DJ Koze u Hamburgu imao „totalnu slobodu s njenim idejama“ i nije bio ometan na način koji bi bio da su sjedili zajedno u studiju. Potrefilo se fino, iako je DJ Koze bio zadužen za produkciju i oblikovanje glazbenih ideja, jasno je iz slušanja oba opusa, njenog i njezinog, da njegov glazbeni ego nije prevladao. „Hit Parade“ je u srži glazbeni  „rukopis“ eminentan još od Moloka, čitljiv na prvu. DJ Koze je dodao, karikirano, nešto glazbene imaginacije, basa, masnog disco ritma (najizraženije u future retro hitu „Free Will”) i house beata (kao u epski, ali opravdano dugoj, hipnotičkoj „Can’t Replicate”), gdje je to bilo potrebno. Jer je upravo to Roisin Murphy bilo potrebno…, još od doba Moloka.

Ne treba ići dalje od najvećeg im hita „Sing It Back“. U originalnom izdanju na albumu ta je pjesma samo čudna, da ne kažemo opskurna pjesma na rubu demo snimke s refrenom hitoidnog potencijala. Onda se je dohvatio njemački DJ i producent Boris Dlugosch i od tog ružnog pačeta napravio raskošnog disco labuda, međunarodni hit čije se izvanvremenosti ne bi posramio ni Nile Rodgers na vrhuncima njegovog benda Chic.

Nema sumnje da je ovdje DJ Koze napravio sličan posao kao sunarodnjak mu Dlugosch prije četvrt stoljeća, „Hit Parade“ rijedak je primjer ekscentrične glazbe koja je ujedno i krajnje pristupačna, odnosno lako slušljiva.

Ovo djelo ne samo da je najbolje u karijeri Róisín Murphy i jedan od nezaobilaznih kandidata za album godine, već je i kvalificira da je se bez grižnje savjesti stavi u društvo velikana koji su svako u svoje doba bili neka vrsta pop avangarde i svejedno privlačili pažnju širih masa, poput Kate Bush, Princea, Grace Jones ili Bjork.