Iza Riječanina Tomislava Ivančića koji je svojom predstavkom natjerao Europsku komisiju da se pozabavi problemom sve teže dostupnih prehrambenih namirnica u siromašnijim državama članicama, zavidna je akademska i poslovna karijera koju je ostvario u inozemstvu.

Magistrirao je na LSE-u, Londonskoj školi za ekonomske i političke znanosti te na CEU, Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti, završio je Executive program na jednoj od ponajboljih poslovnih škola za studiranje poslovanja i menadžmenta, onoj na Harvardu, a trenutno radi na doktoratu na Sveučilištu u Lisabonu.

Dobro mu je poznat način na koji funkcionira administracija u Bruxellesu jer je do 2016. godine radio za Europsku komisiju, a kao ekspert u području društvenih i ekoloških rizika u globalnim lancima opskrbe u posljednjem desetljeću njegov je angažman vezan uz Ujedinjene narode, vlade raznih zemalja, poput Argentine, Brazila, Turske, Italije, kao i za velike multinacionalne kompanije, poput Coca-Cole, Ferrera i niza drugih.

Za razliku od mnogih u ovoj državi, Ivančić se kloni paušalnih zaključaka u pitanjima koja nisu njegova uža specijalnost. Za inicijativu koju je početkom ove godine pokrenuo u Bruxellesu kaže da je to bila njegova osobna odluka koju je poduzeo kao običan hrvatski građanin koji smatra da nije fer da pojedini prehrambeni proizvodi koštaju bitno skuplje nego, primjerice, u Italiji, Španjolskoj, Portugalu ili Njemačkoj.

I zato jer, dodaje, nitko drugi nije pokrenuo to važno pitanje zašto je hrana toliko skuplja upravo u državama članicama sa slabijom kupovnom moći građana, odnosno nižim primanjima.

Strukturni problem

– Imao sam tu sreću da sam studirao u inozemstvu, da znam kako Europska komisija funkcionira i smatrao sam potrebnim da uzmem taj alat koji imam na raspolaganju i da vidimo što se po ovom krucijalnom pitanju za građane Hrvatske i drugih, istočnih država članica može napraviti.

Činjenica je da je divljanje cijena prisutno u svim sektorima, jedan od očitih primjera je i tržište nekretnina. Sa svime se danas na tržištu može igrati, ali to se nikako ne smije činiti s hranom.

Kada sam krenuo »čačkati« po brojkama, bio sam uvjeren da je sve teža cjenovna dostupnost prehrambenih proizvoda najveći problem upravo kod nas, u Hrvatskoj, no kada sam komparirao porast cijena u Mađarskoj, Slovačkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, pa i Sloveniji, uvidio sam da je riječ o puno širem, strukturnom problemu koji, sasvim izvjesno, tržište neće samo izregulirati.

Bilo bi super kad bi tržište samo moglo anulirati ovaj problem, no ova anomalija preduboka je i predugo traje da bi se takvo što moglo očekivati.

Kad ste složili i istupili sa svojom inicijativom pred europarlamentarce, vjerojatno ste i sami došli do određenih zaključaka zašto neke iste prehrambene proizvode plaćamo skuplje nego primjerice Talijan, Španjolac, Irac ili Šveđanin, s daleko boljim primanjima od nas?

– Nije do mene reći koji su to razlozi. Peticija je ušla u proceduru i drago mi je da će uroditi odgovorima zašto je tome tako, a shodno tome i prijedlozima mjera kako to popraviti.

Postoje dvije teorije zašto je tome tako. Moguće je da tvrtke u Hrvatskoj, Mađarskoj, Slovačkoj ili Bugarskoj imaju veće troškove nego što je to, primjerice, slučaj u Italiji ili Austriji. Ne znam, doduše, koje i kako, tim više ako imamo u vidu da je u Hrvatskoj i ostalim članicama u našem bližem okruženju jeftinija radna snaga.

Moguće je i da postoje određene prepreke s kojima se suočavaju tvrtke iz novijih, istočnijih zemalja članica, da je zbog veličine i ustaljenosti tržišta te jezika lakše trgovati do neke određene granice na zapadu, no tada ulazimo u pitanje nepoštene trgovačke prakse između starih i novijih članica EU-a i Europska komisija trebala bi ponuditi rješenja za te nejednakosti.

Druga je teorija da to radimo sami sebi. Da su tvrtke u istočnim članicama EU-a jednostavno našle načina kako da više zarade i da ceh plaćaju oni građani s najnižim mjesečnim primanjima, što je svakako nedopustivo i podložno drugim, restriktivnim mjerama.

Već smo vidjeli koje je to posljedice ostavilo na hrvatski turizam, taj naš najvažniji privredni sektor, i ovakva situacija dugoročno nije održiva.

Izigrani kupci

Koliko je, po vama, kod nas uvođenje eura pogoršalo stvar?

– Sigurno je da je uvođenje eura, uz rat u Ukrajini, dodatno potenciralo rast cijena hrane. Međutim, ponovo apostrofiram da je riječ o strukturnom problemu kojem smo već dugo izloženi.

Dok smo još baratali kunama, malo tko je preračunavao cijene, ali kad smo prešli na euro, postalo je transparetno kako već jako dugo vremena plaćamo previše za hranu.

Kako gledate na mjeru ograničavanja cijena tridesetak osnovnih prehrambenih proizvoda, kojom Vlada pokušava odgovoriti na galopirajuću inflaciju na policama trgovina?

– Dobrodošla je svaka mjera koja pomaže građanima, ali očito da to nije dovoljno. Osim toga, nameće se pitanje zašto se čekao kraj ljeta i završetak glavne turističke sezone.

Moguće bi imalo više efekta da se to učinilo prije jer sigurno je da smo divljajućim cijenama izgubili dio gostiju koji se zasigurno više neće htjeti vratiti.

Nitko ne želi osjećaj preplaćenosti i izigranosti onog što se dobilo, naročito na jednom tako kompetitivnom tržištu kao što je turizam, gdje se za isti novac u Grčkoj, Španjolskoj ili Portugalu može dobiti puno više.

Često se kao argument za visoke cijene spominje i to da je Hrvatska malo tržište, u konačnici nas je tek nešto više od tri i pol milijuna. Međutim, isto smo tako svjedoci da trgovački centri niču kao gljive poslije kiše. Čemu, ako smo tako mali i neisplativi, postavlja se pitanje.

– Da, svi svjedočimo kako se stalno otvaraju novi centri. U Rijeci, koja je mala, to je posebno vidljivo, praktički na svakih 500 metara vi imate neki trgovački centar.

I svi se pitamo čemu to, u redu, turistička smo regija, ali opet i taj naš turizam sezonalnog je karaktera. Očito je da postoji dobit, da netko zarađuje. I to je u redu, treba zarađivati, ali to nikako ne smije prijeći u iživljavanje nad potrošačima.

Društveni rizici

Specijalist ste za pitanja socijalnih i ekoloških rizika u svjetskim opskrbnim lancima. Što to točno podrazumijeva i čime se trenutačno bavite?

– Analiziram kako se u globalnoj trgovini mogu razviti rizici za društvo i okoliš. To uključuje trgovinu i izvoz iz zemalja u razvoju, s jedne strane, ali i opskrbne lance u bogatijim zemljama, uključujući i utjecaje koji mogu nastati kao rezultat potrošačkih cijena.

Ovim poslom vezanim uz uvjete rada na tržištima raznih sektora, od tekstilne i pivske industrije do poljoprivrednog sektora, bavim se posljednjih petnaestak godina.

Posljednjih godinu dana u fokusu mojeg angažmana problematika je krčenja šuma radi ekspanzije poljoprivrednih nasada, pogotovo u nekim sektorima kao što je, primjerice, uzgoj soje u Argentini.

Za desetak dana letim za Buenos Aires upravo radi toga, da vidimo što se može napraviti. Šumske površine diljem svijeta smanjuju se nauštrb profita i ekspanzije, a da zapravo ne znamo koje su posljedice i koliki će to daljnji utjecaj imati na klimatske promjene koje se događaju.

Činjenica je da svjetska populacija raste, već smo prešli broj od osam milijardi, a da su nam resursi, pa tako i u proizvodnji hrane, ograničeni. Kako pomiriti te dvije varijable i u zadanim ih okolnostima koliko-toliko pokušati dovesti u ravnotežu?

– Postoje načini na koje se to može, bez ekstremnih zadiranja u šumske površine. Jedna od alternativa je »agroforestry«, princip sadnje poljoprivrednih kultura među drvećem kojim se bez ikakvih problema može doći do potrebnih količina, ali lakše je, nažalost, rezati šume nego sustavno promišljati.

Europska unija unazad godinu i pol dana donijela je nekoliko direktiva koje su vezane upravo uz ovakva pitanja. To je uredba o uvozu i izvozu proizvoda povezanih s deforestacijom šuma koja je usvojena, a s 1. siječnja iduće godine bit će i u primjeni.

Cilj je ove direktive sprječavanje plasiranja onih proizvoda koji su povezani s krčenjem i degradacijom šuma na tržištu EU-a. Drugom uredbom za koju se očekuje da će biti potvrđena do konca godine, jačaju se kriteriji i pravila za uvođenje dubinske analize usmjerene na društvene i ekološke rizike u nabavi u opskrbnim lancima.

Ova dva primjera, uz brojne druge, predstavljaju rastući trend jačanja i pooštravanja regulativa diljem svijeta vezanih uz globalnu trgovinu i usmjerenih prema smanjenju rizika kao što su tropska deforestacija, rizici posjedovanja zemljišta, dječji rad, prisilni rad i drugim opasnim rizicima koji mogu biti povezani s nabavom sirovina i roba kod dobavljača diljem svijeta.

Ispod radara

Ugrubo, što će to u praksi podrazumijevati?

– Sve zemlje koje su veliki izvoznici, poput Argentine, Brazila, Filipina i drugih, ukoliko žele nastaviti izvoziti u Europsku uniju, morat će se pripremiti za ove nove regulative i poduzeti određene mjere.

Ljudi najčešće ne razmišljaju odakle nam stižu proizvodi, odnosno sirovine za ono što svi volimo jesti. Primjera radi, čak 70 posto količina kakaa na svjetskom tržištu dolazi iz Gane i Obale Bjelokosti, 80 posto lješnjaka stiže nam iz Turske i Gruzije.

Za očekivati je da će kroz idućih godinu, dvije, tri na svjetskom tržištu skočiti cijena kakaovca, kao i kave. To je očekivana posljedica ovih mjera koje se poduzimaju za kontrolu uzgoja, kao i anuliranja društvenih rizika i ekstrema kao što je dječji rad, što je veliki problem upravo u Gani ili, primjerice, Indoneziji.

Žao mi je što se u Hrvatskoj o tome slabo govori, što ove teme prolaze ispod radara, tim više što će se i velike hrvatske tvrtke, kao što je primjerice jedan Franck ili Kraš, morati pridržavati ovih direktiva i kontrolirati poljoprivredne proizvode koje uvoze, pri čemu papir na kojem nešto piše, kolokvijalno rečeno, više neće biti dovoljan.

Upravo radim s talijanskom vladom na pokretanju nove inicijative za izgradnju tehničkih kapaciteta velikih i malih tvrtki na uvođenje dubinske analize s fokusom na smanjenju socijalnih i ekoloških rizika u njihovim poslovnim modelima i globalnim opskrbnim lancima. Nije nimalo jednostavno dobiti pravi uvid u ono što se događa pet ili deset tisuća kilometara dalje od Rima ili Milana.

Sprečavanje jednih, često za sobom povlači otvaranje drugih rizika, zar ne?

– Da, točno, i toga se svi pomalo boje. Primjerice, ako neka tvrtka ili cijeli jedan sektor u nekoj afričkoj ili južnoameričkoj državi ne budu mogli pokazati i dokazati da su spremni udovoljiti novim pravilima igre, lako se može dogoditi da se tržište prebaci u neku drugu zemlju.

To može pogubno utjecati na ekonomski razvoj neke zemlje, recimo Gane ili Obale Bjelokosti, u kojima stanovništvo već ionako loše živi.

Kupci na Zapadu mogu zaustaviti nepravde

Koji se to još društveni i ekološki rizici skrivaju u globalnim lancima trgovine?

– Ovisi o kojem je sektoru i području riječ. Primjerice, kod pet afričkih zemalja izvoznica, a to su Gana, Obala Bjelokosti, Južnoafrička Republika, Etiopija i Uganda, veliki problem predstavlja dječji rad.

Problem je i kod pitke vode, naročito u situacijama kada se zbog navodnjavanja poljoprivrednih nasada kanalizira i uzima voda s drugog područja, u kojem ljudi onda ostaju bez pitke vode.

U Južnoj Americi, koja obiluje resursima i čije su države praktički sve velike, a poneke i najveće svjetske izvoznice, događaju se situacije da se ulazi, da ne kažem otima, zemlja tamošnjih starosjedilaca.

Najčešće su to kompanije koje motivira ekspanzija i profit, ali postoje i slučajevi gdje su zemlju eksproprirale same vlade, bez pitanja, i o tome se šuti.

Tako dobijamo proizvode zbog kojih ljudi na drugom dijelu svijeta gube i ostaju bez svojih prava i zato je moć nas kupaca na Zapadu, pa tako i Europske unije, jako velika jer se imamo mogućnost odrediti samo prema društveno i ekološki prihvatljivim proizvodima i robama.