Dramskim eksperimentom »Zbilja« Tomislava Šobana, s Ninom Violić i Liviom Badurinom, započinje nova dramska sezona Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. O tom smo naslovu, kao i o njezinoj bogatoj, višedesetljetnoj karijeri, prethodnoj kazališnoj sezoni, ali i ovoj aktualnoj, razgovarali s ravnateljicom Drame HNK-a Zagreb Nenni Delmestre koja je s nama, između ostalog, podijelila i svoje mišljenje o hrvatskom teatru te statusu umjetnika u društvu, a prisjetila se Delmestre i kako su Splićani reagirali kada je na hrvatske pozornice, prvi put, postavila naslov ovogodišnjeg nobelovca Jona Fossea. Razgovor smo započeli pitanjem je li »Don Juan« najuspješnija produkcija Drame HNK-a Zagreb iz minule kazališne sezone?

– Mislim da smo imali vrlo uspješnu sezonu, predstave su ostvarile visoki srednjostrujaški standard s vrlo dobrom recepcijom publike, ali možemo i hoćemo bolje. Slažem se da je »Don Juan« naša najkompletnija predstava sezone. Ansambl predvođen Igorom Kovačem, Dušanom Bućanom i Ivom Mihalić, u režiji izvrsnog Dejana Projkovskog, ovim je Molièreovim klasikom napravio predstavu koja je istovremeno spektakl i intimna priča suvremenog čovjeka zagledanog u vlastitu prazninu i na putu k samodestrukciji, u ozračju licemjernog svijeta koji je duboko zagazio u dekadenciju. Mislim da nas se ta predstava danas itekako tiče i nije čudo što mlada publika na nju izvrsno reagira.

S obzirom na to da je nećemo gledati ove sezone, biste li »Ubojstvo« označili kao najneuspješniju predstavu?

– Najrecentniji događaji u svijetu pokazali su nam da je »Ubojstvo« Hanocha Levina bio itekako potreban repertoarni potez. O našoj predstavi »Ubojstvo«, u koju su se uplele i neke nepredvidljive stvari koje su imale utjecaj u stvaranju predstave, danas mi je, uz užas koji se događa u Izraelu i na području Palestine, zaista teško govoriti.

Šest premijera

Ove godine odlučili ste se za pomalo drukčiji dramski senzibilitet. Na koji ste način izrađivali program te čemu se posebno radujete? Tu su i manje forme, s kojima otvarate dramsku sezonu HNK-a.

– Odlučili smo se napraviti šest premijera. Pripremamo četiri premijere na glavnoj sceni, među kojima su hrvatski klasik, Begovićev »Pustolov pred vratima« u režiji Helene Petković, Shakespeareova drama »Mjera za mjeru« u režiji Ivana Plazibata, praizvedba drame Tomislava Zajeca, nagrađena »Držićem« – »Nestajanje« u režiji Dore Ruždjak Podolski te veliki svjetski hit »Nebeski svod« proslavljene engleske spisateljice Lucy Kirkwood. Također, pripremamo i dvije praizvedbe u tonskoj kabini; autorski projekt »Zbilja« Tomislava Šobana i projekt »Fafarikul« Ivana Planinića i Mirne Rustemović, baziran na istoimenoj zbirci priča Đurđice Čilić. Svi ovi projekti stilski su potpuno različiti, ali na neki način objedinjeni pitanjima zašto nam se nešto događa i zašto isto ponavljamo, iako znamo korelaciju između uzroka i posljedica. Svaki ovaj projekt veseli me na svoj način, a posebno je vrlo uzbudljivo u jednoj sezoni raditi tri praizvedbe i svjetski hit koji prvi put dolazi na hrvatsku pozornicu.

Što nam možete reći o »Zbilji«? Što publika može očekivati?

– Prvotno sam željela da napravimo predstavu s Ninom Violić i Liviom Badurinom po Beckettovim »Sretnim danima«. Dugo smo razgovarali i složili se da je teatar apsurda danas ponovo realnost, ali ga treba artikulirati nekim drugim jezikom i sredstvima. Razmišljajući o redatelju koji bi zajedno s Ninom i Livijem mogao autorski osmisliti takav projekt, njih dvoje su predložili Tomislava Šobana koji nas je već prvim susretom »kupio« temom o eksperimentima i magnetima, inspiriranom idejama s predavanja fizičara Richarda Feynmana. Predstava se formirala istraživačkim putem, kako će završiti još ne znamo, ali je sigurno da će u njoj biti utisnuti umjetnički senzibiliteti Nine Violić, Livija Badurine, Tomislava Šobana i dramaturga Marina Lisjaka.

Riječ je o, kako stoji u najavi, eksperimentu. Je li tonska dvorana idealna za takvu vrstu kazališnog izričaja? Koliko, u nacionalnom teatru, ima mjesta za dramska istraživanja, a koliko bi ga trebalo, odnosno ne bi trebalo biti?

– Je li tonska idealna, ne znam, ali je to prostor koji koristimo jer drugoga nemamo. Nadam se da ćemo ga u bliskoj budućnosti otvaranjem druge scene u Adžijinoj imati. Uvjerena sam da uz predstave na glavnoj sceni ovog kazališta, od kojih se očekuje da nude visoki standard srednje struje, također moramo imati prostor za eksperimente i istraživanja. Mislim da bi taj inkubator drukčijeg promišljanja kazališta mogao ponuditi neke nove ideje i estetike te zainteresirati jedan dio neke nove publike.

Smjena generacija

U HNK-u Zagreb prvi ste put režirali prije više od četvrt stoljeća. U podjeli »Hedde Gabler« bili su i Ena Begović i Božidar Orešković. Kakvim ih se sjećate?

– O Eni je toliko toga rečeno, napisana je i knjiga, da zapravo ne znam što bih još mogla reći. Da, bila je diva, i imala je ono nešto što nijedna glumica prije ni poslije nje nema. Ja je se sjećam i kao vrlo duhovite osobe koja se u nekim trenucima žestoko zezala sa slikom o sebi koju je ostavljala u javnosti. Bilo je u njoj puno više slojeva nego što se to vidjelo na naslovnicama časopisa. Doživjela sam je kao istovremeno čvrstu i ranjivu osobu, vrijednu i talentiranu glumicu te pouzdanu suradnicu. Božo Orešković činio mi se kao onaj tip glumca koji se ne mora mučiti ni oko čega, čisti šarm prožet talentom i lakoćom, ali nažalost, u njegovom životu to nije bilo posve tako.

Za vašeg dosadašnjeg mandata na čelu Drame pomalo ste i osvježili ansambl. Mislite li da Drama ima prevelik ansambl? Mnoge umjetnike dugo nismo vidjeli na sceni i posve je jasno da je to puno širi problem koji ne ovisi isključivo o vama ili intendantici, već i o redateljima; ali na koji način omogućiti tolikim umjetnicima da zarade plaću koju mjesečno primaju na račun?

– U fazi smo smjene generacija, neki glumci u pojedinoj sezoni rade više, neki manje, pa se to nadoknadi u idućim sezonama. Redatelji rade svoje podjele, nikoga ne guram, nikoga ne kočim, na meni je da upozorim da neki ljudi nisu dulje vrijeme imali značajnih glumačkih zadataka i da ih želimo vidjeti na sceni. Ne mislim da ih ima previše, ovakav profil kazališta mora raditi i Shakespearea i Grke i biti sposoban nositi se s velikim ansambl predstavama.

Koliko se splitska kazališna scena razlikuje od one zagrebačke? Možete li povući neke paralele?

– Paralele su očite. Split ima HNK i nezavisnu Playdramu koja muku muči s financiranjem svake svoje produkcije. GKM se trudi balansirati između predstava za školski uzrast i novijih tendencija koje bi mogle zainteresirati mlađu populaciju. Još je tu i GKL koji je imao sjajnih predstava u vrijeme ravnateljica Zdenke Mišure i Marije Tudor te se nadam da će nastaviti tim putem. To je vrlo malo za grad koji je drugi po veličini u Hrvatskoj. Naravno, kako glumci nikada ne miruju, kad im »pukne film« rade svoje nezavisne projekte koji su siromašni, ali mogu biti publici vrlo bliski. I to je to. Ono čega se godinama bojim, a događa se u splitskom HNK-u, je osipanje publike s ozbiljnijih i misaono dubljih predstava, pogotovo klasika. Najgori mogući način da se zadrži publika je podilaženjem »lakim notama«, jer to je provalija bez povratka. Nacionalno kazalište mora ispuniti i edukativni zadatak, nove generacije bi trebale moći apsorbirati kanon, pogotovo sada kada im se redateljskim interpretacijama nude osuvremenjene verzije klasičnih tekstova. U Zagrebu je puno više kazališta, a time i različitih profila publike i ima za svakoga po nešto. Razmjenama predstava u sklopu projekta K-HNK postigao se značajan korak u smjeru vidljivosti i integracije kazališnog prostora, ali smatram da se moramo još više potruditi.

Američki teatar

Prošlo je više od četrdeset godina od početka vašeg akademskog, umjetničkog obrazovanja u SAD-u. Kakav je bio američki teatar toga doba te pratite li još uvijek tamošnju scenu? Koja ste znanja, usvojena preko Oceana, utkali u svoj umjetnički rad, ali i kakvim pamtite osamdesete kada je o jugoslavenskom i hrvatskom teatru riječ?

– Osamdesetih godina kazalište u SAD-u je bilo raznovrsno, od komercijalnih mjuzikla do off-off scene. Ono što je tada zanimalo nas studente kazališne umjetnosti bila je pojava pisaca koji su otvorili neke uzbudljive teme koje su nas se ticale, jezikom koji je bio direktan, a opet poetski. Mene su posebno oduševili Marsha Norman koju sam, po povratku iz Amerike, odmah radila 1986., Sam Shepard kojeg sam radila 1987. u splitskom HNK-u, David Mamet, Tony Kuchner, Mark Medoff, noviji Albeejevi tekstovi poput »Tri visoke žene« koje sam radila u Dubrovniku itd. Danas malo manje pratim američku kazališnu scenu, više se fokusiram na Europljane. Mislim da su mi od svih znanja usvojenih u Americi najkorisnija ona vezana za rad s glumcima, na kojeg se u američkom teatru uvijek puno polagalo. U tome sam imala i sreće jer je moj mentor i prijatelj bio sjajan glumac, dvostruki oskarovac Jose Ferrer i od njega sam puno naučila. Kako sam se vratila polovinom osamdesetih, u tih 4 – 5 godina prije rata nisam imala puno doticaja s kazalištima iz drugih jugoslavenskih republika. Moja predstava »Palikuće« iz 1988. sudjelovala je na MESS-u i tu sam shvatila da se nešto čudno događa. Kolege i kritičari iz Hrvatske, Slovenije i jedan dio iz BiH su dijelili panegirike za predstavu, a dio kolega iz Srbije je žučljivo govorio da predstava ništa ne valja. Sjećam se da je dugačak stol za kojim su sjedili bio točno podijeljen zapad – istok. Moja predstava »Pustolov pred vratima«, koja je dobila najvažnije nagrade na prvim Marulićevim danima, bila je izabrana za Sterijino pozorje, ali nas je na putu prema tamo zaustavio rat. Žao mi je što nisam, dok je još bilo mira, imala priliku sudjelovati na velikim festivalima diljem bivše države.

Kakvo je bilo doba u kojem ste počeli stvarati, a kakvo je danas? Jesu li druge vizualne umjetnosti, napose filmovi i serije, »pojele« kazalište? Gdje se nalazi budućnost kazališne umjetnosti u doba digitalizacije te promjena u načinu komunikacije?

– U »moje doba« – šalim se, ja sam za to da je svako doba »moje«, kazališna publika imala je više koncentracije za dulje i dublje predstave. Ne kažem da i danas ne postoje ljudi koji su u stanju gledati predstavu koja traje 24 sata, ima nas i takvih (smijeh). Ali dolaskom brzih informacija koje se mijenjaju svake sekunde, nešto se u ljudima promijenilo i sigurno da to utječe na percepciju kazališta koje buši dublje slojeve, zahtijeva svoje vrijeme i nepodijeljeni fokus. Velikom dijelu ljudi teško se danas potpuno »iskopčati« i slušati nekoga u mraku tri sata. Moja je nada da će se to promijeniti, i da će ljudima baš to vrijeme oteto »ukopčanosti«, to bivanje u mraku, gledajući i slušajući nekog drugog i drukčijeg, ponovo trebati.

Kad »anđeo preleti preko pozornice«

Nedostaje li vam režija? Možete li se prisjetiti trenutka u kojem ste se osjećali najponosnijom na svoj redateljski rad?

– Naravno da mi nedostaje, to je moj poziv i ne bih bila sretna kada ne bih i dalje režirala. Puno je takvih trenutaka, imam iza sebe preko 80 predstava i svaka mi je posebna. Ali ipak, neki trenuci su mi posebno važni i duboko utisnuti, to su trenuci kada »anđeo preleti preko pozornice«, kada vam se spoje život i fikcija u jedno duboko intimno, neponovljivo iskustvo. Spomenut ću samo tri. Prvo je kada Milka Podrug Kokotović u predstavi »Nosi nas rijeka«, autora i glumca Elvisa Bošnjaka, prešućuje i izbjegava da se ne bi ono važno reklo nakon svega što se događa; te napokon iz sebe izbaci osušenu, ali nuklearno nabijenu rečenicu: »Kako je umro moj Miro?«. Drugi je trenutak bio kada se 1991. igrala predstava »Šimun Cirenac« ispred crkvice sv. Jere na Marjanu u kojoj Genda i Tomislav Martić (Šimun Cirenac i Isus) vuku ogroman, težak križ, a iznad glave nam prelijeću helikopteri JNA koji idu u napad na Šoltu. Treći je trenutak kada Edita Majić, kao zračni duh Arijel u našoj »Oluji«, skine i objesi svoja krila koja polete visoko u kazališno nebo i zauvijek izađe s pozornice, a Genda, koji igra Prospera, kaže: »Zauvijek ćeš nam (umjesto »mi«, kako je Shakespeare napisao) nedostajati, moj Arijele.«

Umjetnici i društvo

Tomislav Čadež je nedavno objavio kolumnu u kojoj je kritizirao naše dramatičare i ravnatelje, tvrdeći kako ne znaju puno o, primjerice, suvremenom poljskom ili francuskom dramskom pismu. Koliko se toga prevodi, dajemo li drugim europskim i svjetskim piscima dovoljno prostora na našoj sceni, ili se doista vodimo onom »sigurno je sigurno«?

– Suvremeno francusko pismo solidno poznajem, kroz zadnjih petnaest godina režirala sam u Hrvatskoj i Makedoniji nekoliko francuskih tekstova, a suvremene poljske drame, zahvaljujući centru ITI i njegovoj predsjednici Željki Turčinović, već su nam neko vrijeme dostupne. Ne spadam u one koji idu na sigurno, prevela sam i režirala nekolicinu kod nas nepoznatih španjolskih i katalonskih drama, ali i engleskih, kao npr. Mikea Bartletta i Martina Crimpa, a ponekad za svoje potrebe prevedem tekstove i s talijanskog.

Vjerujete li da hrvatsko društvo dovoljno cijeni svoje umjetnike? Mnogi, kada odu u mirovinu, žele još uvijek raditi, a ne mogu.

– Ne znam kojim kriterijima bih mjerila koliko nas društvo cijeni, osim ekonomskim, a takva nisu uvijek presudna. Neke zasluženo cijeni, neke nezasluženo ne cijeni, neki koje je cijenilo brzo padaju u zaborav… Da, teško je kada umjetnik, a pogotovo glumac, nema više posla. Mislim da ako u nekoj predstavi postoji izrazita potreba za određenim glumcem bio on/ona u mirovini ili ne, naći će se načina da se pojavi na sceni.

Ovoga smo tjedna imali prilike pogledati dokumentarac »Nema drame bez Ane« u kojem ste se i vi prisjetili Ane Karić. Koga se još, od dionika kazališta koji nisu više među nama, rado sjećate?

– S Anom Karić sam, nažalost, radila samo jednom i to 1992. kada je igrala Tamoru u našem &TD-ovskom »Titu Androniku«. Imale smo sjajnu suradnju i osobnu komunikaciju. Već imam toliko godina da se sjećam mnogih kolega koji nisu među nama, a koji su mi obilježili umjetnički put i ostavili duboki trag u mom životu. Lista je toliko dugačka da ne bi stala u ovaj intervju, ali izdvojit ću moje velike prijatelje Zdravku Krstulović i Josipa Gendu, koji su me odmah prihvatili čim sam se vratila iz SAD-a. S njima sam započela raditi svoje prve predstave, od njih učila, družila se i proživljavala neke od najljepših i najtežih životnih trenutaka.

Dramski program HRT-a

Kakvim biste prokomentirali dramski program Hrvatske televizije koji je, u usporedbi sa slavnim sedamdesetima i osamdesetima, na vrlo tanašnim granama.

– Nije to ništa čudno, i televizija prati opće »tanašne« trendove svih medija komunikacije, samo što je danas dostupnost najboljih svjetskih produkcija globalno moguća pa se sve uspoređuje. Koliko para toliko muzike, ali da kod nas ima talentiranih kolega koji rade sjajne i svjetski priznate stvari – ima.

Postoji li mogućnost da HNK, u suradnji s HRT-om, na YouTubeu objavi televizijske snimke svojih kazališnih predstava iz povijesti, po uzoru na srbijanski RTS?

– Da bi to bilo moguće najprije bismo trebali imati tehničke uvjete za adekvatno snimanje kazališnih predstava. Osobno, voljela bih imati dobro snimljene vlastite predstave, i grozno mi je žao što imam profesionalnu snimku samo »Tita Andronika«, »Šimuna Cirenca« i »Kontra progresa«. Sve ostalo je zauvijek nestalo, ali s druge strane ima i neke ljepote u toj efemernosti kazališta, ako ne uhvatiš taj komet za rep sada, nećeš više nikada.

Koliko cijenimo vlastitu dramsku baštinu? Nemamo niti muzej kazališta.

– Ne vidim neki objektivni razlog za nepostojanje muzeja kazališta. Možda se netko nov, mlad i lud zasiti gledanja u zaslon u svojoj ruci i zainteresira za nešto što su ljudi izvodili u »dalekoj prošlosti«; prije sto, deset ili godinu dana.

Prevodite li štogod u ovom trenutku?

– Čeka me na stolu nekoliko tekstova, ali bojim se da će se još malo načekati…

Nobelovac Fosse

Prva ste redateljica koja je na domaće kazališne daske donijela ovogodišnjeg nobelovca, Jona Fossea. Kakvim se sjećate komada »Varijacije o smrti«? Što biste nam od Fossea preporučili?

– Kada sam prije dvadeset godina donijela Fosseov tekst u splitski HNK, bilo je puno pitanja kao što su: »Koji ti je ovo? Što ti je ovo, neka poezija? Kako se od ovoga uopće može napraviti predstava?« i tako dalje. Ali, bila sam sigurna da je taj tekst, i uopće sve što sam do tada njegovo pročitala, nešto iznimno te duboko ljudsko, iako naizgled hladno i mračno. Predstava je pokušala i vjerujem da je uspjela slijediti taj njegov minimalizam, krajnju svedenost, emotivnu napetost dovedenu do implozije, bez geste, s malo riječi, koja ništa ne tumači, ne objašnjava, a zadire u najskrivenije kutke duše. Sjećam se da smo Fosseu preveli i poslali neke kritike koje su opisale to što smo napravili i da nam je odgovorio kako je upravo to htio. Iako nije bilo puno ljudi koji su odmah mogli prihvatiti takvu predstavu, mi, koji smo je radili, znali smo da sudjelujemo u nečemu iznimnom i uživali smo u tome. Od Fossea bih preporučila puno toga, a za početak »Jutro i večer«, »Melankoliju 1« i »Melankoliju 2«, »Septologiju« i, naravno, sve drame.