Europska komisija trebala bi do prosinca odgovoriti na građansku peticiju Riječanina Tomislava Ivančića i pri tome dati objašnjenje zašto su pojedini prehrambeni proizvodi skuplji u siromašnijim državama članicama u kojima građani zarađuju znatno manje, čime se dodatno produbljuju nejednakosti i raste rizik od siromaštva na jedinstvenom europskom tržištu.

Ivančić je iskoristio mogućnost koju mu daje Lisabonski ugovor, obratio se u siječnju ove godine Odboru za predstavke Europskog parlamenta, a jučer je na konferenciji za novinare s eurozastupnicom Biljanom Borzan predstavio rezultate svoje inicijative.

Odbor se, otkriva Borzan, nije zadovoljio objašnjenjem predstavnice Europske komisije koji se svodio na to da tržište radi svoje i da će, ako i postoje određene anomalije, nevidljiva ruka tržišta to popraviti te su svi klubovi zastupnika dali podršku Ivančićevoj peticiji i Komisija ipak mora ponuditi detaljnije odgovore.

Trenutno rješenje, ističe Borzan, može biti uvođenje poreza na neočekivanu dobit.

Strašne razlike

Ivančić, inače ekonomist specijaliziran za područje društvenog i ekonomskog rizika u globalnim lancima opskrbe i zaposlenik UN-a, traži među ostalima i odgovor na pitanje kako je moguće da ista tjestenina od 500 grama u Italiji košta 1,80 eura, u Španjolskoj 1,20 eura, u Hrvatskoj 2,80 eura, a u Mađarskoj više od pet eura.

Taj isti europski proizvod u SAD-u košta 1,89 eura, dakle znatno je jeftiniji nego u Hrvatskoj ili Mađarskoj.

– Očekujem da Komisija u svojim objašnjenjima ponudi odgovor na taj ali i druge slične primjere. Ako odgovor na to pitanje bude to da su troškovi tvrtki u Mađarskoj, Hrvatskoj, Poljskoj ili Slovačkoj veći nego u Njemačkoj ili Francuskoj onda bi Komisija trebala ponuditi i rješenje za te nejednakosti.

Ako to nije slučaj, onda ćemo znati da mi sami sebi to radimo, da su za to zaslužne tvrtke koje posluju u zemljama u kojima je, unatoč nižim plaćama cijena hrane u puno slučajeva veća nego u bogatijim članicama, kaže Ivančić.

Naveo je on u svojoj građanskoj peticiji i to da su ulja i masti u Hrvatskoj skuplji nego u Luksemburgu, Francuskoj, Danskoj ili Austriji, da meso, voće i povrće imaju niže cijene od prosjeka EU-a, ali da je Hrvatska u kategoriji ostala hrana skuplja od Luksemburga, Švedske, Francuske ili Njemačke.

I kruh je u Hrvatskoj skuplji nego u Njemačkoj. Da se zadržao samo na primjeru Hrvatske, Ivančićeva peticija možda i ne bi izazvala toliko interesa, ali on se pozabavio cijenama hrane i primanjima građana u više članica EU-a i njegovu su inicijativu očito prepoznali i zastupnici iz drugih država.

Tako je primjerice naveo i to da je cijena hrane u Mađarskoj trenutno skuplja za 99 posto nego što je bila 2015. godine, u Bugarskoj 68,6 posto, u Slovačkoj 62,5 posto, u Hrvatskoj 42,7 posto, u Njemačkoj 42,7 posto, u Italiji 29,6 posto, a u irskoj 9,2 posto.

U svojoj peticiji zatražio je i analizu čimbenika koji utječu na cijene hrane, ali i visine plaća i apsolutnih iznosa za pojedine proizvode, kako bi se točno odredio utjecaj na živote građana.

Pitanje dostupnosti

Navodi i to da su među najugroženijim skupinama radnici koji rade za minimalnu plaću, a žive u zemljama s visokim rastom cijena hrane, a niskim BDP-om, poput Hrvatske, Mađarske, Bugarske, Rumunjske, Slovačke i Češke.

Te države su najviše pogođene rastom cijena hrane, a imaju najniže minimalne plaće, pa Ivančić u svojoj peticiji ističe primjer Luksemburga gdje je minimalna plaća veća od dvije i pol tisuća eura i Bugarske koja ima minimalnu plaću od 399 eura.

– Građani u siromašnijim zemljama sve više troše na hranu, pa se već postavlja pitanje dostupnosti hrane u pojedinim članicama.

Uz to, obitelj koja sve više svog dohotka troši na hranu teže će imati novca za obrazovanje svoje djece i opet se iz toga rađa nova nejednakost unutar Unije i u budućnosti, kaže Ivančić.

Time zapravo odgovara i na pitanje što ga je ponukalo na to da iskoristi mogućnosti koje mu daje Lisabonski dokument kao građaninu EU-a.

Biljana Borzan također očekuje da će Komisija dati jasnije odgovore na pitanje zašto su cijene hrane u novijim članicama EU-a više nego u starim te ističe da je potrebna suradnja tih država koje su više pogođene.

– Nastojat ću kolege iz istočne Europe organizirati da počnemo raditi zajednički pritisak kako bi se nepravilnosti na tržištu ispravile i kako bi građani Hrvatske, Bugarske i Poljske imali sličnije mogućnosti života kao oni koji žive u Italiji ili Njemačkoj, kazala je Borzan dodajući da to što je oko Ivančićeve peticije postignut politički konsenzus na odboru, najbolje govori da je to zajednički europski problem, poručila je Borzan.

– Građani Hrvatske s pravom se pitaju zašto je litra ulja u Luksemburgu jeftinija nego u Hrvatskoj ili zašto je štruca kruha u Hrvatskoj skuplja nego u Njemačkoj, kaže Borzan.

Upozorava i na istraživanje Oxfama po kojemu je 18 najvećih korporacija za proizvodnju hrane i pića ostvarilo 14 milijardi neočekivane dobiti u 2021. i u 2022., dok 43 najveća trgovačka lanca ostvaruju 28 milijardi dolara godišnje neočekivane dobiti.

Zato bi, smatra ona, trenutno rješenje moglo biti uvođenje poreza na neočekivanu dobit, pa bi se oni koji profitiraju na poskupljenju hrane zapitali je li im to isplativo.

Niži PDV nije pojeftinio namirnice

Da bi porez na neočekivanu dobit donio koristi on bi morao vrijediti na teritoriju cijelog EU-a, jer najveće tvrtke i posluju na jedinstvenom tržištu, a Borzan napominje da se snižavanje poreza, prvenstveno PDV-a pokazalo nekorisnim za građane, jer oni nisu dobili niže cijene hrane za iznos kojeg se država odrekla.

– Ako bi se uveo porez na neočekivanu dobit, to je sigurno jedno od rješenja problema. Samim time distributeri neće gledati da gule kožu s leđa potrošača koji imaju nesreću da žive u zemlji koja je malo tržište, zaključila je Borzan, koja očekuje da Komisija jasno odgovori jesu li cijene hrane u siromašnijim članicama dosta veće zbog toga što je riječ o manjim tržištima i slabijoj produktivnosti.