Jedan od najpoznatijih producenata u Hrvatskoj i regiji, Denis Mujadžić Denyken, sljedeće godine obilježava 35 godina karijere u kojoj je kao glazbeni producent surađivao s najvećim glazbenim imenima.

Dugovječnu karijeru obilježava novim glazbenim projektom Beara čiji singl »Bolje sama« Denykena predstavlja u novom glazbenom svjetlu – ne samo producentskom već i autorskom – ali i najavljuje prvi autorski album koji će izaći krajem sljedeće godine.

Jedan od najplodonosnijih hrvatskih producenata otkrio nam je više o svom glazbenom putu, suradnjama, današnjoj produkciji i tehnologiji, svojim autorskim uradcima »iz ladice«.

Zahtjevno i izazovno vrijeme

Već 35 godina plivate u producentskim vodama. Kako danas gledate na presjek svoje karijere, koliko ste se mijenjali tijekom godina rada?

– Mijenjao se jesam jer je to bio uvjet da ostanem aktualan u ovom poslu u kojem je tehnologija napravila ogroman skok spram vremena mojih početaka.

Ironija je da jedan pametni telefon koji danas svi posjedujemo nudi više mogućnosti obrade i intervencije na zvuku, nego cijeli moj mali 8-kanalni demostudio u koji sam investirao sve što sam imao i u kojem je počela moja producentska karijera.

No, bez obzira na limite tadašnje tehnologije, tješi me činjenica da sam u 15 četvornih metara jedne sobice u stanu u Novom Zagrebu snimio demokazete Hladnog piva, grupe Pips, Chips & Videoclips i Gorana Bare. Dakle, pjesme koje ću tek koju godinu kasnije snimiti i producirati na njihovim albumima prvijencima.

Samo za izdavačku kuću Slušaj najglasnije Zdenka Franjića u razdoblju od sedamnaest mjeseci snimio sam više od sedamdeset demo bendova od hardcorea, metala, punka, brit popa pa do rockabillyja. Bio je to za mene ubrzani tečaj savladavanja vještine snimanja i produkcije.

Koliko god bilo zahtjevno i izazovno vrijeme, danas na to gledam kao blagoslov jer mi prakse doista nije nedostajalo. Mijenjao sam i svoj pristup glazbenoj produkciji jer sam dovoljno rano u karijeri shvatio da ne smijem pjesmu benda ili izvođača s kojim radim prvi put čuti u samom studiju.

Naime, tada je već kasno za neke iole ozbiljnije intervencije na pjesmi u smislu aranžmana. Zato sam već početkom devedesetih uveo praksu da s bendom prvo imam probe na kojima radimo zajednički aranžmane pjesama i tek po obavljenoj »domaćoj zadaći«, kako u šali zovem taj dio posla, ulazimo u studio snimiti sve dogovoreno.

Na taj sam način iskoristio maksimalan potencijal pjesme. Kada malo bolje razmislim, to i jest prvenstvena uloga glazbene produkcije.

Dvadeset i pet godina rada obilježili ste glazbenim projektom Bolaji Badejo, a u toj maniri trideset i pet godina obilježavate projektom Beara. Kako je nastala Beara?

– Kažu »u postolara djeca bosa«, tako sam i ja u ovih trideset i pet godina umjetničkog rada snimio više od dvije tisuće pjesama, a od toga jednu svoju.

Pametnome dovoljno, haha. Da ispravim tu nepravdu samom sebi, odlučio sam napraviti projekt Beara i nazvao ga po lijepom i kozmopolitskom prezimenu vrhunske vokalne solistice Vane Beare koju sam, mogu slobodno sada reći a da se poslužim metafizikom, manifestirao iz svojih snova u stvarnost.

To što sam radio kao producent u službi drugih, nije značilo da sam prestao raditi na svojem autorskom materijalu. Bremenit tim pjesmama dugi niz godina tražio sam način da im napokon dam »pravo glasa« koje su s razlogom tražile. Prvi problem bio je taj da kako sam kritičan u radu s drugima, posebno sam kritičan spram samog sebe i dugo mi je trebalo da shvatim da je »bolje završeno, nego savršeno«.

Razlog je ustvari bolno jednostavan… Čekaš li savršenstvo, zalud ti vrijeme. Da se poslužim fotografskom analogijom – ako ne pritisneš okidač, nema fotografije koliko god čekao taj odlučujući trenutak.

Drugi je problem bio taj što sam cijeli koncept albuma koji se zove »Eclectic« smislio kao glazbeno putovanje kroz osam pjesama i jedino što te pjesme veže jest to što pripadaju pop izričaju, i to u širokom smislu same žanrovske odrednice.

Izazov je taj što takav heterogen materijal traži neku nit koja će povezati sve dijelove u kompaktnu cjelinu. I tu u priču srećom ulazi Vana Beara koju od milja zovem »žena kameleon«.

Nevjerojatna je i fascinantna mogućnost glazbene, ali i vizualne transformacije koju Vana posjeduje i veseli me što ću to nemalo čudo podijeliti sa svijetom projektom Beara.

Kao što vidite, zasad smo studijski projekt, ali nitko sretniji od mene da jednog dana postanemo koncertni bend. Ako mi je nešto nedostajalo u karijeri, to su živi nastupi jer tako sam i započeo kao glazbenik davnih osamdesetih.

Ove je godine osvojio nagradu Rock&Off za životno djelo, Foto: Arhiva NL

Čovjek izazova

Početak Beare je singl »Bolje sama« kojim ujedno najavljujete i album »Eclectic«, ispričajte nam malo o procesu rada i glazbenoj ekipi koju ste okupili.

– Vanin dečko Ivan Mihaljević, inače vokalni instruktor, ali i moj cijenjeni kolega producent, puno nam pomaže oko vokalne interpretacije.

Oni imaju neke interne termine kojima se služe, a koje ja iskreno ne razumijem i srećom ne trebam ni znati. Ono što znam je da su super kreativni jer mi ponude više rješenja i na meni je da izaberem koje mi se najviše sviđa. Kao što vidite, težak je moj posao glazbenog producenta, ha, ha.

Album snimam u svom studiju PreSent koji je moj glazbeni atelje. Većinu instrumenata sam programirao i odsvirao sam, ali uz Vanu i mene tu su još Predrag Bobić Bleka na bas gitari, Ivan Mihaljević na gitarama, Matko Gaće na bubnjevima i Irena Kljajić na pratećim vokalima.

Naziv albuma ističe vaš izlazak iz zone komfora rock producenta, žanrovski pokrivajući utjecaje »Motown zvuka 60-ih godina preko Stevieja Wondera, te disco produkcije 70-ih do synth pop zvuka 80-tih na tragu dua Eurythmics«.

Zašto ste se odlučili na takve pomake?

– Čovjek sam izazova i ovo je moj iskorak u područje u kojem nisam afirmiran. Moram naglasiti da iako sam po glazbenoj vokaciji i senzibilitetu roker, isto tako mi je pop glazba imanentna.

Oduvijek sam volio pametan, tekstualno jak, dobro odsviran, aranžiran i produciran pop. Sve samo ne banalan. Moj je zadatak težak jer moji su uzori bolno kvalitetni i dobri kompozitori od kojih ste neke i naveli, ali još ih se skriva u mojoj, i ne samo mojoj, boljoj glazbenoj prošlosti. Na njihovim ramenima stojim.

Album će biti objavljen u studenom sljedeće godine, a dotad je planirana objava nekoliko singlova, pjesama koje ste skupljali dobar dio svoje glazbene karijere. Otkrijte nam malo o razdobljima nastanka pjesama. Koliko dugo čuvate svoje autorske uratke u ladici?

– Jedna je jadnica stara tridesetak godina. Zamislite ako je toliko dugo izdržala neumitan mlin vremena i moje drastične kriterije, dvojbe i sumnje, koliko moram uistinu imati vjeru u tu pjesmu.

To je sasvim dovoljan razlog da uđem u ovu »nevolju« autorskog albuma. Te pjesme koje, kao što već rekoh, traže svoj manifest, svoje »pravo glasa«.

Kada sam radio s Milom Kekinom, znao sam reći da on uspijeva reći ono što je nama ostalima tek »navrh jezika«. No, evo i mene sad tu pred vama s naramkom pjesama i stihova, da se poslužim Arsenovom metaforom služeći svijetu kao pjesnik opće prakse. Da su i najgore… Moje su.

Vana Beara uključena je u novi projekt – Beara, Foto: DENYKEN

Nesavršeno lijepa

Možete se ponositi izrazito bogatim producentskim iskustvom na čak tristo albuma. Surađivali ste s mnoštvom renomiranih glazbenika. Što predstavlja najveći izazov u suradnjama? Na koji način vi kao producent nastojite korigirati ili obogatiti priču umjetnika?

– Kako učiniti da se pjesma čuje što bolje ne samo u zvučnom već prvenstveno emotivnom pogledu? To je pitanje na koje nemam uvijek odgovor.

Onda posegnem za nečim što danas u svijetu instantne gratifikacije i nije nešto popularno – proces! Proces je bolan, proces je izazovan, proces te iscrpi i frustrira, no proces je neophodan.

Bez njega ne cijeniš niti što imaš niti što si postigao. Ponekad si na kraju rada pustim demo pjesme, dakle začetak od kojeg je sve krenulo.

Tako imam osjećaj je li moja intervencija kao producenta bila dio rješenja ili dio problema pjesme. Nije mi se jednom dogodilo da nakon toga potaracam sve i krenem ispočetka.

Ovog puta mudrije, a to drugim riječima znači »ako nije pokvareno, ne popravljaj«. Pusti je neka bude, lijepa u svojoj nesavršenosti.

Poznato je kako se dugi niz godina bavite izradom »Woodie« pojačala. Bavite li se time i dalje? Kako vas je uopće zainteresirao i ovaj segment bavljenja glazbom?

– Nevolja me natjerala učiti novi zanat jer nikad si u studiju ne bih mogao priuštiti sve te sprave o kojima sam maštao gledajući velikane rocka.

Kako u mom slučaju, tako i mnogim drugima, internet je dao nadu. Negdje početkom novog milenija online su se pojavile sheme gitarskih pojačala i raznih legendarnih studijskih uređaja.

Za upola manju cijenu mogao si sistemom »uradi sam«, ali pod premisom da poznaješ barem osnove elektronike, napraviti sprave koje sam do tada vidio samo na slikama velikih studija.

Moj je problem bio što ne samo da pojma nisam imao o elektronici, nego niti običan kabel nisam znao zalemiti, pa sam žicao frenda da mi to napravi.

No, što lud, a što uporan i motiviran kakav jesam, uspio sam svladati znanje i biti kompetentan u tom širokom polju »razlike potencijala«.

I dandanas uzbuđujem i dresiram elektrone da vode strujno kolo baš onako kako im ja kažem. To mi dođe kao meditacija u pokretu. Trebao mi je neki hobi, a slab sam u nogometu.

Sa suprugom Irenom – ulični svirači 1987., Foto: Privatna arhiva

Danas je teško slijediti srce

U jednom intervjuu osvrnuli ste se na fenomen talent šouova koji su »na razini karaoke šoua koji provode svojevrsnu mekdonaldizaciju glazbe«. Što mislite, tko je krivac za takav oblik otuđivanja glazbene umjetnosti – je li stvar promjene ukusa pojedinaca ili su mediji ti koji kreiraju preferencije publike?

– Svjestan da otkrivam toplu vodu, u Las Vegasu uvijek na kraju dobiva – kuća! Tu i tamo neki se igrač »opari«, ali generalno kuća je uvijek na dobitku.

Tako je i s talent šouom. To su prodavači snova. Oni su toga svjesni, ali sudionici nisu ili jesu, ali im je lijepo u mjehuru sapunice dok ne pukne.

Pričao sam na početku intervjua o procesu. Proces je ovdje tabu riječ. Čemu kvariti iluziju kad se kraticom daleko više može stići. Sve što u glazbi možete učiniti je dobro koliko je dobar vaš glazbeni ukus. Bez želje da dociram uputio bih tim mladim ljudima savjet stihovima: »Ovaj park je jako mali i zato hodaj polako da ga brzo ne potrošimo!«

Osvrnimo se na glazbenu produkciju danas. Razvoj tehnologije omogućio je svima da postanu glazbenici i producenti u svoja četiri zida. Što mislite o takvom načinu rada?

– Čak postoji i glazbeni žanr koji to točno opisuje i zove se »bedroom pop«. Volim tehnologiju i divim joj se pogotovo ako se može iskoristiti u kreaciji. U mom slučaju to je njezino veličanstvo pjesma. Što god će meni pomoći da napravim što bolju pjesmu, ja sam za.

No pomoći će to i Peri i Đuri. Po meni, Pero je talentiran i ima kaj za reći i fakat mi je drago čuti njegovu novu stvar. Njemu tehnologija pomaže da s malim budžetom ili, točnije, bez budžeta napravi jako dobru pjesmu, koja može po tehničkoj i umjetničkoj kvaliteti ići odmah u emitiranje. No tu je i Đuro. Đuro kad pjeva, to vam je zvuk koji pustite kad nehotično stanete na Lego kockicu.

Đuro zuji k’o bumbar u škarniclu. Đuri dosad nitko nije mogao pomoći jer mu je slon pustio vjetar u uho. Ali sad se sve mijenja jer tu je tehnologija. Pogodite koliko Đura već ima po svijetu?! Znam da znate. Teško je danas slijediti svoje srce umjesto da slijedite algoritam.

Najveće čudo mog života

Moglo bi se reći da ste na sceni aktivni od devedesetih. S obzirom na to da ste priklonjeni prvenstveno rocku, što mislite koliko se žanr mijenjao do danas – gubi li rock senzibilitet svoju vitalnost ili se ona samo mijenja i adaptira kroz godine?

– Rock je mrtav, samo mu to još nitko nije rekao. Šalim se, ali i grizem za usnicu. Vječito sam u potrazi za novim i kvalitetnim bendovima. Ima ih, ali su u undergroundu, a ne u mainstreamu. Za to ćete se rudno bogatstvo morati doista potruditi, zasukati rukave i dati u potragu.

Jer kako među sto tisuća uploadanih pjesama dnevno na streaming servisu naći istinski biser? No naučio sam da ono što tražiš, isto tako traži tebe.

I tako se moje žedno uho tu i tamo napije nekog anonimnog ili, iskrenije rečeno, samo meni nepoznatog autora, kao recimo Rufusa Wainwrighta kojeg sam, skrušeno priznajem, otkrio sa zakašnjenjem duljim od dvadeset godina i to samo zato što je izvodio pjesmu na koju sam slab, »New York State of Mind« Billyja Joela. Nikad nije kasno otkriti ljude koji dođu da ostanu u tvom životu.

Tijekom svoje karijere višestruko ste nagrađivani i Porinom i Crnim mačkom, a u ovoj godini dobili ste i nagradu Rock&Off za životno djelo. Neki vas stoga prozivaju i našim najplodonosnijim producentom. Kako komentirate ta priznanja i tituliranja struke?

– Bit ću pažljiv ovdje… Cijeli sam život sam sebi govorio: ako mogu podnijeti, mogu uspjeti. Težak i naporan rad uvijek pobijedi talent koji ne radi naporno.

Izbacili su me iz svih zborova u kojima sam htio pjevati jer nisam imao sluha. A tako sam htio pjevati. Onda mi je prijatelj Dubravko u mojoj trinaestoj godini pokazao akorde pjesme »I’ve Just Seen a Face« The Beatlesa na gitari i tad je moj sluh imao kvantni skok, a Beatlesi su postali moja religija.

Otvorio mi se sav taj glazbeni svijet u smislu da sam mogao otpjevati i odsvirati ono što sam dotad imao tek kao mentalnu sliku u glavi. To je bilo najveće čudo mog života. Postao sam »graditelj svjetova«. Kada su me nagrađivali, uvijek bih pomislio kakav je blagoslov da su prepoznali taj moj napor i priznali me. Te uspomene žive u meni, a da ne plaćaju rentu.