Paket zakonskih izmjena koje je Vlada donijela s ciljem suzbijanja nasilja nad ženama i djecom trebat će doradu, a više je elemenata koji bi morali biti drukčije regulirani da bi se doista pomoglo žrtvama nasilja, smatra Sanja Bezbradica Jelavić, ugledna hrvatska odvjetnica koja zastupa interese brojnih žrtava nasilja u sudskim postupcima. Ona ističe da je, osim donošenja boljih zakona, potrebno da država izgradi mostove povjerenja prema ženama koje su pretrpjele nasilje i to tako da one budu ohrabrene zatražiti pomoć.

Klasificiranje femicida kao teškog kaznenog djela jedna je od novih odredbi koja je izazvala opće odobravanje, no to – kažu stručnjaci – ne znači da će se broj femicida smanjiti. Sama zakonodavna izmjena ne može umanjiti broj femicida, ali na to bi mogla djelovati daljnja aktivnost koja ne bi smjela izostati, a koja uključuje obavezne, česte i redovite edukacije radi izvršavanja obveznog pravnog okvira, evaluacije uspješnosti tih edukacija, međuresorno povezivanje, kontinuiranu suradnju s nevladinim udrugama koje imaju čestu dinamiku uvida u rodno uvjetovano nasilje i strukturalne probleme u provedbi zakona te promjenu kazneno pravne politike preblagog kažnjavanja, kaže Bezbradica Jelavić.

Uskladiti definiciju

– Svi u struci znaju da je i do sada bilo moguće procesuirati rodno uvjetovana ubojstva žena kao teška ubojstva, ali upornost dijela stručnjaka da prihvate činjenicu da pojedini oblici nasilja nesrazmjerno pogađaju žene, dovela je očito do odluke o uvrštavanju femicida u Kazneni zakon. Izvješće GREVIA, nadzornog mehanizma za provedbu Istanbulske konvencije, sigurno je pridonijelo aktualnim zakonskim izmjenama jer su nevladine organizacije mnogo ranije slale takve prijedloge ministarstvima, ali su dobivale negativne odgovore, ističe.

Definiciju femicida trebalo bi, smatra, doraditi i uskladiti je s definicijom prihvaćenom na razini EU-a, koja se prema Europskom institutu za ravnopravnost spolova (EIGE) odnosi na sve oblike ubijanja žena i djevojčica zbog njihovog spola.

– Tipično rodno uvjetovano ubojstvo žene ne mora biti povezano s ranijim zlostavljanjem i takvih primjera ima više. Primjer osuđenika I. B. osuđenog za ubojstvo maloljetnice A. B. ili primjer osuđenika E. M. proglašenog krivim za ubojstvo S. G. M. na splitskom Marjanu govore da pojmom femicid trebaju biti obuhvaćena sva ubojstva žena koja su rodno uvjetovana, a ne samo ubojstva onih žena koje su ranije bile zlostavljane, smatra odvjetnica Bezbradica Jelavić.

Dio zakonskog paketa odnosi se na veću zaštitu žrtava nasilja na sudovima, gdje se u sudskom postupku žrtve često retraumatiziraju. Zato se uvodi obavezna primjena videolinka u slučaju da se radi o žrtvi nasilja, međutim, već se čulo da svi sudovi nemaju takvu opremu.

– Sve promjene koje danas u fokusu imaju žrtvu tijekom kaznenog postupka su vrijedne i važne, jer su prava obrane neupitna. Ideja je omogućiti žrtvama da svojim iskazom doprinesu utvrđivanju činjeničnog stanja, a da pri tome imamo obzira prema njima jer se radi o osobama koje su pretrpjele nasilje o kojem moraju govoriti za potrebe sudskog postupka. Radi se često o teškim iskazima koji retraumatiziraju žrtve do mjere koje ni suci, niti tužitelji ne dobiju kao povratnu informaciju. Znam žene koje su nakon nepotrebnog ponovljenog iskazivanja bile toliko retraumatizirane da su završavale na snažnim lijekovima, terapijama, nesposobne jedno vrijeme brinuti za sebe i svoje obitelji, znam žrtve koje su pokušavale suicide zbog toga što su nepotrebno bile vraćene u traumatski događaj, žene koje su odustajale od traženja zaštite, navodi Bezbradica Jelavić.

Iako postoji zakonska norma koja propisuje da se žrtva neće nepotrebno ponovno ispitivati, situacije u praksi su, kaže, drugačije i teško se odražavaju na zdravlje žrtava kaznenih djela s elementima nasilja. To osobito teško pogađa žene žrtve rodno uvjetovanog nasilja, jer im je potreban osobni trud, potpora i vrijeme da zaliječe traumu i uspostave kontrolu nad svojim životom.

Zaštita žrtve

Videolink bi tu trebao biti od velikog značaja, jer je to jedno od sredstava zaštite žrtve koja iskaz daje u prostoriji bez prisutnosti okrivljenika i ne ometa je dinamika kaznenog postupka.

– Izuzetno je važno što će to biti standard za žene žrtve nasilja bez posebnog zahtjeva, a nadam se da će oprema na svim sudovima biti preispitana s obzirom na to da su javno komunicirani nedostaci u opremi i ispravnosti opreme. U razgovoru sa sucima doznajem da postoji više tehničkih problema koji su teško shvatljivi i koji ometaju rad suda u svim, a osobito u teškim predmetima. Ne mogu se dešavati situacije da se sucima tijekom rasprava gase zasloni na kompjutorima tijekom davanja iskaza i to kao tehničko rješenje koje je u potpunom neskladu s poslom koji se radi. Jednako tako, ne mogu se dešavati situacije da se neispravna oprema za videolink ne popravlja, kao niti situacije da pogodnost videolinka ne koristimo na način da povezujemo razne sudove na teritoriju države, navodi odvjetnica.

Problematična je i odredba zabrane približavanja na najmanje 50 metara, jer je to premala udaljenost da bi se smatrala sigurnom za žrtvu. Upozorili su to iz udruga za zaštitu žena žrtava nasilja, a potvrđuje i naša sugovornica.

– Znali smo imati situacije u praksi da se izriču mjere zabrane približavanja od oko tri metra za ljude koji nastavljaju živjeti u istom stambenom prostoru, a nasilniku se ne izriču očito osnovane mjere udaljenja iz kuće ili stana. To je dovodilo do apsurdnih situacija da se žrtva nasilja boji izaći iz sobe u toalet. Stoga je potrebno propisati zakonski minimum, a pri tome voditi računa da će sudovi vjerojatno propisivati upravo taj minimum i ne više od toga. Zato su se čuli prijedlozi da bi minimum trebao biti 100 metara jer je fokus na zaštiti žena žrtava nasilja. Ne vidim razlog zašto takav prijedlog nije prihvaćen, veli Bezbradica Jelavić.

Novi zakonski paket prvi put propisuje da je dijete koje svjedoči nasilju u obitelji i samo žrtva nasilja te da sudovi moraju uzeti u obzir činjenicu nasilja kod odlučivanja o roditeljskoj skrbi i viđanju s djetetom. Ove su odredbe, smatra odvjetnica, od osobite važnosti, jer je očito da na teritoriju države nemamo ujednačenu praksu.

– Kontinuirano mi se u praksi dulje razdoblje događaju razvoji kaznenih postupanja u kojima nisu adekvatno zaštićena djeca. Imate situacije da DORH prepozna kao žrtvu nasilja dijete koje je otac davio i tukao, i izda mjeru opreza koja štiti to dijete, ali ne prepozna kao žrtvu nasilja mlađu sestru tog istog djeteta koja je sve to gledala, navodi. Iako Hrvatska ima pravnu podlogu jer smo ratificirali i Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i Istanbulsku konvenciju, čini se da je kod nas potrebno sve unositi u nacionalne zakone, da bi se ispravila i spriječila loša praksa koja ostavlja teške posljedice na žene i djecu žrtve nasilja. Situacija kada dijete svjedoči nasilju jednog roditelja nad drugim roditeljem također nije adekvatno valorizirana okolnost niti u građanskim postupcima, niti u upravnim postupcima, niti u kaznenim postupcima kroz mjere opreza kojima se ne obuhvaćaju svi koji su pogođeni nasiljem i koje je potrebno zaštiti, upozorava Bezbradica Jelavić. Ističe kako čak ni Ustavni sud ne prepoznaje u dovoljnoj mjeri ovu problematiku, a za potvrdu tome navodi dio izdvojenog mišljenja četvero sudaca Ustavnog suda koji je važan za izgradnju dobrih praksi: »Nemoguće je da pitanje sklonosti jednog od roditelja zlostavljanju drugog nije činjenično pitanje od izuzetne važnosti za utvrđivanje dobrobiti djeteta. Hoće li dijete odrastati, odnosno karakterno i socijalno se formirati, pod utjecajem roditelja koji je pokazivao sklonosti zlostavljačkom ponašanju prema drugom roditelju mora biti činjenično relevantno pitanje na koje je sud dužan pružiti odgovor čak i ako samo dijete nije bilo žrtvom zlostavljanja već je zlostavljanje bilo usmjereno isključivo prema drugima.«

Minimalne kazne

Što, međutim, kad su zakoni dobri, ali suci uporno izriču minimalne kazne propisane za obiteljsko nasilje? Praksa preblagog kažnjavanja se može mijenjati edukacijama, ali ključno je, smatra odvjetnica, da se radi o kaznenopravnoj politici na koju je do nedavno snažan utjecaj imao Vrhovni sud RH čija je zadaća između ostalog bila ujednačavanje sudske prakse. Danas Visoki kazneni sud ima tu ulogu. To je, navodi, institucija sudbene vlasti koja može svojim odlukama u bitnom utjecati na smjer kaznenopravne politike i visinu kazni.

Strože kazne za zlostavljače svakako su poželjan mehanizam odvraćanja od nasilja, ali prava je prevencija, veli, u obrazovnom sustavu, gdje kroz redovni nastavni plan i program na svim razinama obrazovanja treba utjecati na stvaranje pozitivnih stavova ili na promjenu stavova i stereotipova koji čine nasilje nad ženama prihvatljivim.

– Potrebno je osnažiti i naučiti djecu da sukobe u osobnim odnosima rješavaju nenasilnim načinima. Potrebno je da država izgradi mostove povjerenja prema ženama koje su pretrpjele nasilje i to na način da one budu ohrabrene zatražiti pomoć. Ti mostovi povjerenja grade se znanjem i poštovanjem dostojanstva žena koje su pretrpjele nasilje. Dostojanstvo osobe poštujemo kada sa njom postupamo profesionalno i bez diskriminacije, svjesni da je rodno uvjetovano nasilje, uključujući obiteljsko nasilje, ozbiljan i često skriven društveni problem koji može uzrokovati sustavnu psihičku i fizičku traumu s teškim posljedicama, jer je počinitelj često osoba u koju bi žrtva trebala moći imati povjerenje, poručuje Bezbradica Jelavić. U konačnici, dodaje, represivni odgovor države treba biti snažnije izražen kroz visinu izrečenih kazni za djela nasilja prema ženama i obiteljsko nasilje.

Povećati zakonske minimume
za uzdržavanje djece

Uvođenje alimentacijskog fonda dobro je rješenje u vrijeme kad je teško kvalitetno prehraniti djecu od prvog do prvog u mjesecu, a većina roditelja zna koliko je teško osigurati i sve druge potrebe. Kada jedan roditelj pokazuje takav stupanj neodgovornosti da izbjegava plaćanje uzdržavanja, tada privremeno uzdržavanje koje osigurava država predstavlja dobrodošlu pomoć, ističe Sanja Bezbradica Jelavić. Dobro je, dodaje, da je privremeno uzdržavanje produljeno do punoljetnosti djece, a trebalo bi, smatra, zbog visokih životnih troškova povećati zakonske minimume za uzdržavanje djece.