Vlasta Golub, hrvatska glumica i književnica znana većem broju ljudi kao vrsna književnica za mlade, ove je godine itekako privukla pažnju i odraslih čitatelja i to zaista sjajnim romanom »Ritam odlazaka«. Moćna i vrlo dojmljiva priča o životnim sudbinama žena dviju generacija – sestara Vere i Ane te njihovih kćeri Saše i Dunje – čita se s velikim zanimanjem, a budući da roman obrađuje temu nezavidnog i teškog položaja žena u Hrvatskoj, autoricu najprije pitamo što ju je motiviralo k temi koju obrađuje sve veći broj hrvatskih književnica, a neke od njih poput Đurđice Stuhlreiter, Mihaele Gašpar ili Ivane Šojat to rade izvrsno, baš kao što to radi i Vlasta Golub.

– Dobra književnost najčešće proizlazi iz važnih tema, a upravo je nezavidan položaj žena u društvu jedna od njih. U trenutku kad su konzervativne struje ustremljene osobito prema pravima žena i kad ta prava postaju sve ugroženija, svakako je potrebno jačati svijest o toj činjenici. Stoga i ne čudi da sve veći broj književnica osjeća potrebu da u svojim djelima na neki način o tom problemu progovori. Svakako mi je drago čuti da pripadam ovom nizu koji ste naveli, a motivaciju sam, vjerojatno kao i većina spomenutih književnica, pronašla u stvarnosti koja me okružuje. Nisam od onih koji traže teme o kojima će pisati. One mi se same nameću. Ova je došla iz bliske okoline, iz svega onoga što sam u svojoj svakodnevici imala prilike čuti, vidjeti i doživjeti. Životi žena oduvijek su me intrigirali. Puno sam slušala o njihovim sudbinama.

Mašta i stvarnost

Koliko ste radili na romanu? Koliko je priča konstrukcija i mašta, koliko plod istraživanja ili životnih priča kojima ste svjedočili?

– Roman sam počela pisati u travnju 2020. godine. Bilo je to vrijeme korone. Vrijeme kada je sve oko nas utihnulo, kada se sve zatvorilo, kada smo zaključani čekali. Ali bilo je to i vrijeme kada smo osluškivali, kada smo zaranjali u sebe, kada smo otkrivali i otključavali neke nove prostore. Sjećam se tog toplog, osunčanog travnja, sjedila sam u sjeni stare, neožbukane dvorišne kućice i pisala nešto za što sam prvotno mislila da će biti kratka priča. Dok sam je pisala, pogled mi je često počivao na crvenoj cigli na čijoj je površini vrijeme izdubilo brojne pukotine. Dovršivši priču osjetila sam da se u meni otvorio neki novi prostor, kao da sam promatrajući tu staru opeku kroz njezinu pukotinu nazrela neka vrata koja moram otključati jer iza njih skriva se nešto što je potrebno istražiti. Tu se rodila ideja za roman. A kratka priča koju sam naslovila »Noge od olova« postala je prvim poglavljem budućeg romana i ujedno inicirala njegovu strukturu. U prosincu iste godine došla sam do njegove posljednje stranice, no tu nije završio rad na njemu. U sljedeće dvije godine, kad god bih mu se vraćala, uvijek bih pronalazila nešto na čemu je trebalo još poraditi, što je trebalo prepravljati, ispravljati… I tako je to trajalo sve do pred sam odlazak u tisak.

Vlasta Golub

Opisano u romanu uvelike je konstrukcija i mašta, ali bazirano je i na nekim stvarnim događajima. Također, nisam bježala niti od onog autobiografskog pa su i ti elementi utkani u priču. Smatram da je upravo od tog autobiografskog piscima teško uteći jer sva se naša iskustva, sve što smo doživjeli, proživjeli, sve što smo vidjeli, sve čemu smo svjedočili, sva naša razmišljanja, sve se to negdje taloži, sve se to u nama gomila. I sve to onda na ovaj ili na onaj način upisujemo u svoje likove i sve je to materijal za radnju književnoga djela. Tako da i nisam morala posebno istraživati. Posegnula sam u sudbine žena koje sam u životu susretala, u ono o čemu sam slušala, čemu sam i sama svjedočila i zatim sam to uz pomoć mašte oblikovala u ovo književno tkivo.

Patrijarhalni odgoj

Nedvojbeno je da se kroz priču ovog romana zalažete za bolji i pravedniji odnos prema ženama, ali je isto tako očigledno da i neke od žena smatrate sukrivcima za to teško stanje. Indikativan je pri tome lik Verine i Anine maćehe, žene koja im svojim postupcima nimalo ne pomaže.

– Cijelo vrijeme dok sam pisala ovaj roman u svijesti mi se javljalo sljedeće pitanje: Što je to što nasljeđujemo? Pritom, ako govorimo o nekakvoj rodbinskoj povezanosti, nije me zanimalo nasljeđivanje fizičkih, pa čak niti karakternih osobina. Ono što je mene zanimalo jesu upravo naslijeđeni obrasci ponašanja koji često postaju sudbinskim. Patrijarhalni odgoj u malim sredinama prenosio se i još uvijek se prenosi s koljena na koljeno, generacijski. Njegova stroga pravila vrlo često su se utjerivala i batinama. Ista pravila nisu vrijedila i još uvijek ne vrijede jednako za žensku kao i za mušku djecu. Postojale su i još uvijek postoje strogo određene granice koje valja poštovati. Iako su i muška djeca tim strogim granicama stiješnjena, prostor slobode za onu žensku bio je i ostao puno suženiji. Stoga dakako da je nepravedan odnos muškaraca prema ženama naučen, on je kao takav proizišao iz nasljeđa, ali isto tako je i odnos žena prema ženama vrlo često jednak iz istog razloga.

Slijedeći obrasce iz svoje okoline, učeći od najranijeg djetinjstva što se smije, a što ne, što je primjereno ponašanje, a što nije, što spada u red, što se podrazumijeva da se mora činiti kako bi se taj red poštivao i nastojeći adekvatno odgovoriti na sve te zahtjeve, sva ta očekivanja, nerijetko, a čak i potpuno nesvjesno, upravo su žene one koje perpetuiraju navedene patrijarhalne obrasce ponašanja. Zato je i u ovom romanu glavna nositeljica patrijarhalne represije jedna žena. To je Stara, Verina i Anina maćeha ili baka Jana, kako će je Anina kći kasnije zvati. Stara je čuvarica reda. A red se mora znati. Ona ga je spremna utjerivati i šibom, ako treba. Jer ona je taj red i sama jednom dobro naučila. I kada se kasnije, već potpuno ostarjela i smekšana maloj Dunji požali kako je bilo teško odgajati dva ženska djeteta, opravdanje svojih postupaka tražit će u opasnostima koje na žensku djecu neprestano vrebaju. Ona ih je od tih opasnosti željela sačuvati. Pa kada je mala Dunja upita zašto je Veri i Ani tijekom njihova djetinjstva dijelila batine, ona joj odgovara: »Moralo se, sinko, moralo. Takva su bila vremena.«

Osjećaj za dramaturgiju i strukturu

Radnja je smještena u provinciju, neki manji grad za koji možda i nije bitno gdje je. No bi li stanje bilo drukčije u većim gradskim sredinama?

– Male su sredine specifične. U njima je sve puno vidljivije, svatko svakoga poznaje, a karakteristično je i to da ljudi vole zavirivati jedni drugima u živote, pa i brinuti tuđe brige. Paradoksalno, u urbanijim sredinama ljudi možda žive na manjim udaljenostima jedni od drugih, načičkani u stanovima, ali mnogo se puta stanari tih velikih zgrada i ne poznaju međusobno, a kamoli da znaju što se iza tuđih vrata događa. I jedan i drugi način života, naravno, imaju svoje prednosti i mane. No što se tiče ovakvog položaja žena kakvog u romanu opisujem, sigurno je da je prisutan i u većim gradskim sredinama. Možda nije toliko naglašen kao u onim malima, a možda je zapravo samo malo manje vidljiv. Mi često ne znamo kakva se sudbina iza susjednih vrata krije. Ova je knjiga posvećena svim Verama, svim Anama, svim Sašama i svim Dunjama, svim onim ženama koje iza zatvorenih vrata, u tišini trpe, bez obzira vode li ta zatvorena vrata u stan gradskoga nebodera ili u malu obiteljsku kuću na periferiji provincijskoga gradića. Te žene moje su heroine.

Sjajno je odabrana kompozicija u kojoj je svako poglavlje zasebna priča iskazana sa stajališta jedne junakinje. Ima li odabir takvog pristupa pripovijedanju veze s činjenicom da ste glumica pa vam je već normalno uživljavati se u uloge i promatrati svijet s gledišta različitih osoba?

– Moram priznati da o tome nisam na taj način razmišljala. Doista je moguće da je dugogodišnja glumačka praksa odigrala svoju ulogu, ali je isto tako moguće da je uživljenost jednostavna i prirodna posljedica promatranja, razmišljanja, proživljavanja, doživljavanja… svojevrsne empatije. A vjerojatno je upravo to i utjecalo da moj odabir zanimanja bude baš gluma. Moguće je također da sam i tijekom svoje glumačke prakse kroz različite dramske tekstove upila i ponešto od osjećaja za dramaturgiju i strukturu. Ono što su mnogi u svim mojim dosadašnjim romanima, kako u onima za djecu i mlade, tako i u »Ritmu odlazaka«, primijetili, jest njihova sceničnost i filmičnost. Vrlo lako bi se mogli prilagoditi za scenu ili po njima snimiti filmove. No svemu tome valja i pridodati jednu moju dominantnu osobinu, a to je da sam naprosto sklona organizaciji. Pripadam onoj vrsti autora/autorica kojima je struktura neobično važna. Svaki bi početak pisanja romana za mene uvijek predstavljao veliku muku, sve do trenutka dok naposljetku ne bih shvatila na koji način organizirati buduću radnju. Kada bih naslutila strukturu, kada bih napokon krenula u smjeru konstrukcije koju sam si zadala, radnja bi unutar nje tražila logičan put, nekako bih je lakše oblikovala. Svaki je od mojih romana drukčije pisan.

Kratka priča »Noge od olova«, koja je postala prvim poglavljem »Ritma odlazaka«, udarila je temelj ovoj kompoziciji. Roman je sastavljen od dvadeset i jednog poglavlja. Prvih dvadeset karakterizira određena formalna sličnost. Po prilici su jednake dužine i zaokružene su pripovjedne cjeline. I tu mi je osobito bio bitan ritam. I ravnopravnost. Svaka je od junakinja dobila jednak broj poglavlja. Dvadeset i prvo poglavlje namjerno je pisano drukčije. Ono je duže od prethodnih i suma je svih zbivanja, svojevrstan epilog, kada jedna od glavnih junakinja vrlo simbolično obilazi kuće koje su obilježile njezin život i živote ostalih junakinja. A te su kuće poput postaja na njezinom životnom putu.

Simbolika motiva

Jako dobro koristite i niz vrlo uspješnih lajtmotiva (zelena zdjela za jabuke, tri hrasta smještena nedaleko od kuće u kojoj u djetinjstvu žive Vera i Ana, najsjajnija zvijezda koju Vera gleda u noći kad je silovana…). Kako ste došli na tu ideju?

– Repetitivnošću sam se u ovom romanu iz stilskih razloga obilato služila. Ponavljajući motive simbolički sam željela naglasiti sve ono što je u životima tih žena slično, sve ono što ih povezuje, sve ono što se u njima ponavlja poput nekog ritma. Riječ je o nasljeđu, o onome što se neprestano perpetuira i prenosi kroz generacije. Možda će djelovati pretjerano ako kažem da sam mnoge od motiva uvela intuitivno, ali ako kažem da sam ih uvela intuitivno, to ne znači da sam ih uvela slučajno. Uvelike sam slijedila svoj unutarnji osjećaj i istraživši kasnije simboliku tih motiva, uvjerila sam se da sam postupila ispravno. Primjerice, Mjesec kao presudna arhetipska slika u romanu, simbol je majčinstva i ženskosti, ali i podsvijesti i iracionalnih sila. Pod njegovom će se karakterističnom plavom svjetlosti zbivati mnogi ključni događaji u romanu. Također, simbolika Mjeseca sa svoja tri lica, djevojačkim, majčinskim i staračkim, usko je vezana uz proizvodnju ritma. Pa tako kad sam uvela motiv »najsjajnije zvijezde«, na umu sam imala Veneru ili Večernju zvijezdu, Jutarnju zvijezdu ili zvijezdu Danicu. Različita su imena tog planeta. U hrvatskim narodnim pjesmama ona je Danica i nastala je tako što su anđeli djevojku nakon njezine smrti odnijeli na nebo. Dvije pojave ove zvijezde, ona u suton i ona u zoru, ukazuju na određenu podvojenost.

Što se tiče motiva hrasta, za mnoge je narode predstavljao sveto drvo. Ispod tog su drveta stari Slaveni prinosili žrtve bogu Perunu. Oko hrastova u »Ritmu odlazaka« plešu vile, ali njih nitko nikada nije uspio vidjeti, o tome se samo pričalo. Motiv jabuka se u romanu također na dosta mjesta pojavljuje, a one su u narodu često simbolom ljubavi, zdravlja i sreće, ali i životnog iskušenja. Mnoštvo je još različitih motiva u ovome romanu. Osim njihove repetitivnosti, mnogi su vezani uz tradiciju i folklor, a mnoge karakterizira i određena ambivalentnost, baš kao što su i moje junakinje s jedne strane čvrsto vezane uz tradicionalno, a s druge se strane tog nasljeđa nastoje osloboditi. One se neprestano nalaze na putu između pokoravanja i oslobađanja.

Dojmovi čitatelja

Kakve su do sada reakcije na knjigu?

– Odlične, usudila bih se reći. Osim pohvala službene kritike, gotovo svakodnevno mi se čitatelji imaju potrebu javiti i izraziti svoje dojmove. Namjerno kažem čitatelji, jer javljaju se i muškarci i žene. Njihovi su dojmovi uglavnom slični i mahom navode da im knjigu nije bilo lako čitati zbog emocija koje su ih tijekom čitanja obuzimale, ali i da su je teško ispuštali iz ruku jer su željeli saznati što se s junakinjama dogodilo. Navode i da su osjećali tjeskobu, više puta i zaplakali, da im je knjiga zadala snažan udarac negdje u predjelu želuca, ali i stvorila dojam svojevrsnog pročišćenja. Moram reći da mi je drago što čitatelji s mojim junakinjama suosjećaju i što se s njima poistovjećuju. Prepoznavanje u književnosti oduvijek sam smatrala važnim.

Što planirate dalje kad je o književnosti riječ, a što kad je riječ o drugim područjima vašeg umjetničkog rada?

– Trenutno u rukopisu imam jedan roman za mlade kojemu je naslov »Sadržaj žutog fascikla« i za koji sam dobila polugodišnju potporu Ministarstva kulture i medija. Već je prošlo ponešto vremena otkako sam ga dovršila i postoje određeni dogovori s jednim od izdavača, no za sada još ne mogu sa sigurnošću reći kada će biti objavljen i hoće li uopće u toj ili u bilo kojoj drugoj izdavačkoj kući i biti objavljen.

Ponekad napišem pokoju kratku priču, ali za njih mislim kako još uvijek nisu spremne za pokazivanje. Također, započela sam rad na novom romanu za odrasle. U procesu sam one muke o kojoj sam u jednom od ranijih pitanja govorila. Pokušavam ga otključati, pokušavam shvatiti na koji ću način organizirati radnju koja se već polako počinje formirati. Što se tiče mojeg zaposlenja i rada u kazalištu, za sada samo znam da je početak sezone rezerviran za Krležinu dramu »U agoniji« i da mi je pripala uloga grofice Madeleine Petrovne. S daljnjim repertoarnim planovima nisam upoznata.