ZAGREB – »Eskim na feniksu ti je ukrao mobitel« naslov je najnovije knjige što ju je zagrebačkoj publici, po drugi put, predstavila književnica, kritičarka, urednica i nastavnica Nataša Govedić.

Dugogodišnjoj je suradnici našeg lista ovo drugi roman, nakon onog »Kako zavoljeti morskog psa« iz 2021. godine. »Eskim na feniksu ti je ukrao mobitel« predstavljen je u Kulturnom centru Multimedija, a donosi intimnu priču dvoje protagonista te posvetu osobnoj slici Zagreba. O romanu su, pored autorice koja je i moderirala predstavljanjem, govorili Tihana Bertek, Hana Lukas Midžić i Marko Golub.

Bertek, kojoj je poziv da govori o knjizi, iako je studirala književnost i povijest umjetnosti, bio neobičan, stvorila je dijalog s Natašinom knjigom u obliku fotoalbuma koji su prisutni mogli prolistati. »Crno-bijele fotografije, odnosno jedan vrlo konzervativni pristup, a uz to i analogne. Inspirirane su putevima kojima se kreću Izak i Kreda u knjizi.

Više je asocijativno, doli doslovno; čitajući sam bilježila lokacije ali, za razliku od Izaka, ne podnosim hodanje, već sam po gradu išla biciklom. Bio je to moj lijepi kolovoški trenutak u kojem sam se pravila turisticom u vlastitom gradu«, naglasila je kritičarka i urednica Bertek, dodajući kako će ovaj fotoalbum predati Nataši da se usporedno čita sa samim romanom.

Dimenzije običnog i neobičnog

Golub, kao dizajner i teoretičar dizajna, također je ostao iznenađen pozivom da govori o ovoj knjizi.

»Govedić, koju do tad nisam formalno poznavao, pristupila mi je s idejom da o njezinoj knjizi nešto kažem ili napišem nakon jedne promocije, vrlo slične ovoj, koja se odvila na Ribnjaku prije pola godine gdje me jedan polivalentan i drag čovjek Stanislav Habjan pozvao da govorim o njegovom romanu. I sad sam opet u poziciji diletanta«, rekao je Golub kroz smijeh, naglasivši kako, kada je počeo čitati roman, počeo je istovremeno i povezivati zašto ga je Nataša pozvala da o knjizi govori.

»Pored toga što je Kreda, kao lik, između ostalog, vrsta kombinatora – što je ustvari vrlo slično situaciji u kojoj se mi na ovom predstavljanju nalazimo, ona je intenzivna, puna ideja i planova, ona potiče i stimulira, gura druge ljude u projekte u kojima je strastvena. Ne čini to planski.

Nadalje, sam je tekst izrazito vizualan. Već na prvim stranicama autorica nas lopatom zasipa slikama, što je, za mene, bilo vrlo intenzivno iskustvo i to ne samo slikovno, već i zvukovno. Fascinirala me ta vrsta vještine rada, vještine da se kroz kratke i brze rečenice i bljeskove zvukova, slika i šumova otvara pred čitateljem jedan svijet i to nevjerojatno brzo, a opet svojim nekakvim tempom.«

Golub je, pored spomenutog, dodao i da se za cijelo vrijeme čitanja osjećao kao da se roman obraća njemu, a dotaknuo se i različitih dimenzija knjige. »Roman ima devedeset poglavlja, a svako od njih nosi naziv dimenzije.

Knjiga se, zapravo, bavi dimenzijama običnog i neobičnog. S druge strane, svako poglavlje ima i malu oznaku dinamike, što je, također, zanimljivo. Kada je čitate, knjiga vas doslovno baca iz jedne dimenzije u drugu, ne dajući vam odgovor na pitanje što sljedeće možete očekivati. «

Pitanje mašte i slobode

Lukas Midžić, likovna umjetnica koja predaje Metodiku likovne kulture, naglasila je aktualnost knjige u suvremenom svijetu. »Prva stvar koja mi se svidjela bilo je pitanje mašte i slobode. To su dvije najprostituiranije riječi u kreativnoj industriji.

Učiteljice, kada ne znaju što bi radile s djecom, kažu – radite po mašti. Kao da je to nešto najjednostavnije, a djeca nemaju pojma što bi radila. S druge strane, govori nam se – budite slobodni, a sloboda je zamka jer ne znamo što to uopće znači. Između mašte i slobode na kraju se može dogoditi ništa. I onda kada dođemo do Natašine rečenice – Mašta ili ništa; ta mi rečenica otvara pitanja o tome da mi moramo prakticirati i slobodu i maštanje i to na dnevnoj razini.

Tu je i rečenica – Umjetnosti ne treba distanca. Nataša nas poziva da se umjetnosti približimo, a spoj likovnog i literarnog u knjizi je fascinantan jer Nataša traži novi jezik za objašnjavanje likovnosti, mimo strukturalističkog i školskog. Nataša nije napisala roman, nego je naslikala fresku neke kapele s bezbroj sitnih sličica«, zaključila je Lukas Midžić, dok je Govedić pozvala na čitanje, pozvala nas da se približimo umjetnosti, ali i da stvaramo.

»Zalažem se, u svojim tekstovima, na naše pravo na intenzitet koje nam je vrlo često i u umjetnosti, hm, ne baš uskraćeno, ali je način na koji moramo biti intenzivni jako kontroliran. Ovaj je književni tekst izašao grafički, misaono i imaginacijski izvan klasičnih formata knjige. Naša je epoha zaista toliko uronjena u slikovnost i to često u onu praznu, da je potrebno stvarati alternativne načine tog dubokog gledanja. Način da tome pristupimo jest da se sjetimo da je imaginacija nešto što otpočetka povezuje sliku i tekst; to nije razdvojeno. Svi smo danas bliži dizajnerima«, izjavila je, između ostalog, autorica.