U razgovornom jeziku pod baštinom se podrazumijeva ono najbolje što smo od svojih predaka dobili u naslijeđe. Baštinom se volimo hvaliti, njome je teško odgovorno raspolagati, još teže ju je živjeti, no možda je najteže baštinu stvarati.

Može li se, i treba li baštinu doista stvarati “s namjerom” ili je ona nusproizvod življenja?

Čini se da je baština onaj ostatak koji preostaje nakon (materijalne ili nematerijalne) proizvodnje, ostatak s kojim ne znamo što činiti, nego ga tek buduće generacije prepoznaju kao nešto vrijedno.

Počevši od najnovijeg razdoblja, tek sada se valorizira industrijska baština, ali i nematerijalna baština vezana uz proizvodnju, primjerice (drveno) brodograditeljstvo, tradicijski obrti i slično.

S druge strane, ono što danas prepoznajemo kao svoju baštinu u prošlosti je imalo prvenstveno utilitarnu svrhu pa su i brojna umjetnička djela često nastajala u propagandne svrhe, bilo crkvenih, bilo svjetovnih vladara.

Promatrajući iz tog kuta, možemo se zapitati što ćemo iz današnjeg vremena, iz 21. stoljeća, ostaviti budućim generacijama.

Drukčije rečeno, što će buduće generacije prepoznati kao “svoje”?

Raspelo Alvisea Tagliapietre u župnoj crkvi u Malom Lošinju, Foto: NADIR MAVROVIĆ

Mit o Osoru

Dok se divimo primjerice rimskom umijeću gradnje i infrastrukturi, mreži prometnica ili akvadukta, možemo se zapitati hoće li i energetska infrastruktura postati dio naše baštine?

Hoće li naftovodi, plinovodi, ugljenokopi i naftne bušotine postati dio baštine s kojom se (ne)ponosimo? Jer, koliko god da su oni danas neželjeni, ipak su omogućili enorman razvoj i, štoviše, pridonijeli ugodnijem življenju, pa i omogućili uživanje u životu kakvo do tada nije bilo moguće.

A zar nije upravo to ono što porazumijevamo pod baštinom? Baština kojom se ponosimo jer nam je (u jednom odsječku vremena) učinila život ljepšim, pa i ako to samo podrazumijeva olakšavanje tegobnog života?

Hoće li polja puna vjetrenjača zamijeniti poljoprivredni krajolik i, hoće li takav “energetski” humanizirani krajolik postati dio baštine?

Kanal koji danas razdvaja otoke Cres i Lošinj prvi je put prokopan još u prapovijesti, a unatoč višetisućljetnoj razdvojenosti, oni još uvijek čine nerazdvojnu cjelinu.

Usprkos (trenutnoj) političko-administrativnoj podjeli na Grad Cres i Grad Mali Lošinj, životna stvarnost ove otoke čini nerazdvojnima.

Prometnice, vodoopskrba i energetika, bez kojih danas nema života, ove otoke čine neminovno upućenim jedno drugome. Na susretištu, odnosno razdvajalištu dvaju otoka, nastao je Osor, važno pomorsko- trgovačko središte na tzv. janatarnom putu koje se protezalo od obala Grčke na jugu do baltičkih obala na sjeveru.

O važnosti Osora i samog otočja svjedoči grčki mit o Jazonu i Argonautima. Prema tom mitu, upravo se kod Osora dogodilo ubojstvo Apsirta, Medejinog brata koji je nakon krađe zlatnog ovnova runa otišao u potjeru za sestrom i njenim ljubavnikom Jazonom.

Sam mit može se okarakterizirati kao, upotrijebivši filmski rječnik, svojevrsni antički “mit ceste”, odnosno putopisni mit koji pripovijeda o najranijim putovanjima provedenim u osvit rađanja europskih civilizacija.

Nije slučajno da se u tom “putopisnom” mitu spominje važno pomorsko-trgovačko središte Osor, antički Apsoros, koji je po Apsirtu dobio ime, a cijelo otočje je znano kao Apsyrtides.

U Osoru su zabilježeni brojni nalazi antičke skulpture koji su tijekom stoljeća najvećim dijelom razneseni u inozemstvo, a o njegovom nekadašnjem sjaju uvid se može steći u Arheološkoj zbirci Osor Lošinjskog muzeja koja se nalazi u gradskoj loži iz 15. stoljeća.

Osim brojnih “tipičnih” nalaza, poput amfora, grobnih priloga ili uljanica, u postavu se ističu portretne glave Oktavijana, kasnijeg prvog rimskog cara, i Druza Mlađeg, sina drugog rimskog cara Tiberija.

Od antičkih vremena pa sve do novog vijeka, Osor je zadržao svoju važnu prometnu ulogu. Vrhunac je doživio u razdoblju rimske vladavine, no važnost mu u razdoblju političkih i demografskih previranja tijekom seobe naroda opada, uostalom kao i brojnim drugim antičkim središtima.

Crkva sv. Marije na groblju u Osoru nastala je na temeljima ranokršćanske crkve

Lukom Velog Lošinja dominira kasnobarokna župna crkva sv. Antuna Opata koja je u drugoj polovini 18. stoljeća izgrađena na temeljima starije

Labuđi pjev

Svojevrsnu renesansu doživio je na prijelomu tisućljeća, u 11. st., no ona je bila posve drukčije naravi: sada je to bilo prvenstveno kulturno buđenje potaknuto djelovanjem osorskog biskupa Gaudencija (Tržić kod Osora, kraj 10. st. – Ancona, oko 1044. godine), kasnije proglašenog svetim, ujedno i osnivača reformiranog benediktinskog reda kamaldoljana na cresko-lošinjskom otočju koji je u Osoru i okolici osnovao nekoliko samostana i eremitaža.

Najznačajniji među njima bio je samostan sveti Petar u samom Osoru koji je danas u ruševinama, no o njegovoj važnosti svjedoče brojni, nažalost samo fragmenti, vrhunske europske reljefne plastike koja stilski pripada ranoromaničkom razdoblju i svojom kvalitetom parira i dovodi se u vezu s radionicama mnogo poznatijih talijanskih primjera poput benediktinske bazilike u Pomposi kod Ravenne ili katedrale na otočiću Torcellu kod Venecije.

No, osim veza sa zapadnojadranskom obalom, sveti Gaudencije njegovao je i odnose s istočnojadranskom obalom.

Iz osorskog samostana sveti Petar potekli su kasniji splitski nadbiskup Lovro i trogirski biskup Ivan, obojica pristaše crkvene reforme koja je, nakon crkvenog raskola 1054. godine, istočnojadransku obalu čvrsto vezala uz rimskog papu i latinski obred. Razdoblje 11. stoljeća ujedno je i posljednje razdoblje u kojem je Osor imao važnu ulogu u širim regionalnim okvirima.

U narednom je razdoblju zadržao prvenstveno pomorsku važnost, no razvojem plovidbenih tehnika izgubio je i tu ulogu. Urbanistička obnova, ispravnije rečeno posvemašnja reorganizacija Osora u 15. stoljeću tijekom koje je istočni dio naselja u potpunosti napušten, a površina je smanjena na pola dotadašnjeg perimetra, tek je potvrda gospodarske i demografske propasti Osora.

Izvan novih zidina ostao je prvotni ranokršćanski biskupski kompleks s katedralom čiji se tragovi naziru na vrlo reduciranoj grobljanskoj kapeli.

Novoizgrađena katedrala s trolisnim pročeljem, jedan od najljepših primjera renesansne arhitekture u Hrvatskoj, tek je labuđi pjev gradića koji s vremenom poprima gotovo ruralna obilježja.

Mlečani i “mimo njih”

U istom stoljeću drugo naselje na otočju doživljava svoj vrhunac, iako, za razliku od Osora, njegova važnost nikada neće nadići lokalni značaj.

Povijesno središte Cresa primjer je renesansnog grada u potpunosti oblikovanog pod mletačkim utjecajem.

U tlocrtu Cresa još se može prepoznati linija nekadašnjih gradskih zidina od kojih su sačuvane jedna kula i tri gradska vrata. Cres karakteriziraju tipični primjeri renesansne arhitekture, poput gradske lože ili župne crkve svete Marije Velike koja je građena istovremeno s osorskom katedralom s kojom dijeli zajedničke karakteristike, poput jednakih dimenzija i unutrašnjeg rasporeda, jer je uostalom i bila namijenjena “prihvatu” osorskog biskupa koji je svoje boravište premjestio u Cres.

Ipak, najljepši je primjer arhitekture gotičko-renesansna palača Marcello-Petris (Arsan) s početka 16. stoljeća, danas sjedište Creskog muzeja.

Duga mletačka vladavina u neprekinutom rasponu od gotovo 400 godina ostavila je značajan trag na cijelom otočju, no ne uvijek u povoljnom smislu.

Dva važna otočna središta, Beli i Lubenice, smještena su na povoljnim geostrateškim položajima čiji je značaj prepoznat još u prapovijesnom razdoblju, a zbog tog su razloga svoju važnost zadržala i u kasnijim razdobljima obilježenima nemirima, ratovanjima i seobama stanovništva.

U 15. stoljeću, u vrijeme konačnog dolaska pod mletačku vlast i posljedične “pacifikacije” područja, ova su naselja izgubila svoju stratešku važnost. Zbog toga njihov današnji izgled, usprkos kasnijim prvenstveno baroknim urbanističko-arhitektonskim intervencijama i umjetničkim akvizicijama, u velikoj mjeri zadržava obilježja srednjovjekovnih naselja.

I dok je Cres svoj procvat doživio prvenstveno zahvaljujući političkim činiteljima, odnosno selidbom kneza (mletačkog upravitelja otočja) i biskupa iz Osora u Cres, pri čemu je novo otočno središte trebalo zaodjenuti u primjereno ruho, na krajnjem su jugu, na otoku Lošinju, svoj uzlet doživjela dva naselja mnogo mlađeg postanka, i to gotovo “mimo želje” mletačkih vlastodržaca.

To su Veli Lošinj i Mali Lošinj, odnosno Velo Selo i Malo Selo kako ih je domaće stanovništvo zvalo, što rječito govori o njihovom minornom značenju u usporedbi s drugim otočnim naseljima. Dva povezana naselja od 18. stoljeća počinju kročiti ponešto drukčijim stazama.

Do tada je Veli Lošinj još uvijek bio veći, no polako ga počinje prestizati Mali Lošinj koji je svoj današnji izgled u najvećoj mjeri dobio u drugoj polovini 19. stoljeća kada se središte naselja “spustilo” na samu obalu dobro zaštićene uvale Augusta.

Na samoj rivi nastale su reprezentativne zgrade javne uprave i pomorske škole, dok je župna crkva “ostala” na uzvisini.

Mali Lošinj svoj je uzlet doživio razvojem brodograditeljstva koje je pratio i razvoj pomorskog obrazovanja: u naselju je bilo osam brodogradilišta za drvene jedrenjake, od toga čak pet u samoj uvali, a po svojoj je floti bio treće središte u Austro-Ugarskoj, nakon Trsta i Rijeke. Bogati pomorci i brodograditelji izgradili su reprezentativne kuće koje i danas dominiraju izgledom naselja.

Pojavom parobroda brodogradnja je krenula svojem zalazu, što je krajem 19. stoljeća nadomješteno uspješnim preusmjerenjem na turizam, za što je ponajviše zaslužan profesor u pomorskoj školi i botaničar Ambroz Haračić (Mali Lošinj, 1855. – 1916.) To je već razdoblje vlasti Austro-Ugarske Monarhije pa Mali Lošinj svojim izgledom odudara od ostalih otočnih centara koji u velikoj mjeri odražavaju “ukus” Mletačke Republike.

Cres karakteriziraju tipični primjeri renesansne arhitekture, poput gradske lože, Foto: WALTER SALKOVIĆ

Umjetničko blago

Veli Lošinj svoj je najbrži razvoj doživio u 18. stoljeću. To je grad pomorskih kapetana koji su svojim pothvatima i posljedično zgrnutim bogatstvom oblikovali današnji izgled naselja čijom vizurom dominiraju obiteljske vile s ograđenim dvorištima-vrtovima s egzotičnim biljem.

Izgledom odskače okrugla obrambena kula iz sredine 15. stoljeća koja je u vrijeme svojeg nastanka izgrađena na samoj obali, no kasnijim nasipavanjem i izgradnjom rive ostala je “skrivena” između kuća te je iz daljine vidljivo samo njeno krunište. Danas je u njoj stalni postav Lošinjskog muzeja.

Samom lukom Velog Lošinja dominira kasnobarokna župna crkva sv. Antuna Opata koja je u drugoj polovini 18. stoljeća izgrađena na temeljima starije, prema nacrtu Venecijanca Zvane Berenga.

Sagrađena je neposredno uz more te svojim položajem i jednostavnim, oskudno raščlanjenim ziđem ostavlja dojam utvrde, no prostrana unutrašnjost odaje sklad i promišljenost svojstvenu mletačkim arhitektima.

Unutrašnjost crkve krase brojna umjetnička djela među kojima se ističe pala Bogorodica s djetetom i svecima Bartolomea Vivarinija iz 1475. godine.

Nju je, uz još pet mramornih oltara s palama i kip Bogorodice od svete Krunice, župnoj crkvi darovao Gasparo Craglietto, bogati lošinjski pomorac koji je vrijedna umjetnička djela donirao i velološinjskoj crkvi Gospe od Anđela.

On je mnogobrojna umjetnička djela pokupovao u Veneciji i Venetu početkom 19. stoljeća, u vrijeme Napoleonove vladavine, kada su mnoge crkve i samostani ukinuti, a njihov inventar je rasprodan.

I dok se Veli Lošinj diči vrhunskim umjetničkim ostvarenjima koja ipak nisu izvorno naručena za velološinjske crkve, u župnoj crkvi Rođenja BDM u Malom Lošinju nalazi se iznimno kvalitetno mramorno raspelo baroknog majstora Alvisea Tagliapietre, izrađeno oko 1730. godine po narudžbi Lošinjana Šimuna Žaževića (Simona Zazzevicha).

Oko dva desetljeća ranije isti je venecijanski kipar prema narudžbi Bratovštine Presvetog Sakramenta za osorsku katedralu izradio izrazito raskošno svetohranište. Oba Tagliapietrina djela pripadaju među najljepše primjere svoje vrste na istočnojadranskoj obali.

Bivša osorska katedrala dom je mnogih umjetničkih djela, uglavnom iz razdoblja baroka, a od slika ističe se pala Andree Vicentina, Bogorodica s djetetom i svecima koja se nalazi na glavnom oltaru. Vicentino je oltarnu palu naslikao i za “sestrinsku” cresku župnu crkvu koja je zajedno s drugim inventarom uništena u velikom požaru u prvoj polovini 19. stoljeća.

No, ni bivša osorska katedrala nije pošteđena nesreća i razaranja, pri čemu su posljednja velika oštećenja nastala bombardiranjem krajem Drugog svjetskog rata.

Dok je elegantno renesansno pročelje faksimilno obnovljeno, njezina je unutrašnjost kombinacija “starog” i suvremenog.

Na zidovima je između baroknih oltara i slika postavljen križni put čije su postaje naslikali poznati hrvatski umjetnici 20. stoljeća, poput Vasilija Jordana, Zlatka Kauzlarića Atača, Đure Sedera, Jadranke Fatur, Omera Mujadžića i drugih.

Zajedno s metalnim križevima koji se nalaze ispod svake postaje, a koji su također djelo hrvatskih umjetnika, ovaj križni put čini reprezentativnu kolekciju hrvatske umjetnosti s kraja 20. stoljeća kakvom se može pohvaliti malo koja crkva.

Djela križnog puta darovana su u 90-im godinama 20. stoljeća kao znak zahvale organizatora Osorskih glazbenih večeri za dugogodišnje udomljavanje koncerata koji se održavaju u crkvi.

Spomenik palim borcima autora Mate Solisa u Cresu

Aleja skladatelja

Spomenuti festival klasične glazbe održava se od 1976. godine, a njegova je posebnost redovno izvođenje djela hrvatskih skladatelja, od kojih mnoga i nastaju prema narudžbi samog festivala.

Daniel Marušić, osnivač festivala, u Osoru je prepoznao svojevrsno utočište (u) umjetnosti koja je trebala potaknuti preporod naselja.

Uz zidine smještena je Aleja hrvatskih skladatelja, a na glavnoj ulici i trgu postavljen je perivoj skulptura Kiparstvo i glazba s kipovima poznatih hrvatskih kipara koje tematiziraju glazbu, poput alegorije Daleki akordi Ivana Meštrovića ili kipa mladog violinista Franje Krežme autora Vanje Radauša.

To su mahom replike kipova čiji se originali nalaze u drugim gradovima ili zbirkama, osim spomenika skladatelju Jakovu Gotovcu, djelo vrhunske kiparice Marije Ujević Galetović (1933. – 2023.) koje je 1985. izrađeno po narudžbi upravo za Osor. Osor danas broji manje od 100 stanovnika, no bogatom zbirkom suvremene umjetnosti na otvorenom i u katedrali može biti uzor mnogim većim središtima.

Marija Ujević Galetović autorica je i spomenika creskom renesansnom filozofu Frani Petriću koji je postavljen 1997. godine u njegovom rodnom gradu.

To je inače rijedak primjer suvremene umjetnosti u Cresu. Dvadesetak godina prije toga lokalni je umjetnik Mate Solis izradio spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu koji je postavljen na samom ulazu u grad Cres.

Osnovna zamisao donekle apstraktnog spomenika bila je povezati tradiciju drvene brodogradnje uz koju su bili vezani i mnogi pali borci koje anitfašistički spomenik komemorira, a Solis ju je ostvario prikazom brodskih rebara koja se doimaju poput ruku koje se dižu uvis, ili granja koje stremi prema nebu.

Spomenik je postavljen na šetalištu, među drvoredom s kojim čini skladnu cjelinu, što doprinosi ukupnom dojmu samog spomenika. Mate Solis (1935. – 2019.) creski je umjetnik poznat prvenstveno po slikama s prikazima barki, no svojim je umjetničkim djelovanjem dao vizualni pečat rodnom gradu.

Najpoznatiji antički spomenik na otočju zasigurno je kip Apoksiomena iz 2. – 1. st. pr. Kr., Foto: Arhiva NL

Inspirirani pomorstvom

Pomorstvo kao karakteristično obilježje otočja i ujedno inspiraciju prepoznali su i drugi hrvatski umjetnici. Među njima najpoznatiji je Dušan Džamonja (1928. – 2009.) koji je 1956. godine izradio Spomenik osloboditeljima Cresa i Lošinja.

To je prikaz mornara u mirnom stojećem stavu, oslonjenog na pušku koju okomito drži pred sobom. Spomenik ima obilježja Džamonjinih ranijih figurativnih radova, prije nego što se okrenuo apstraktnim kompozicijama po kojima je poznat.

U najnovije doba, 2022. godine, podignut je spomenik Addio autorice Zvonimire Obad koji je posvećen ženama pomoraca, a postavljen je u uvali Čikat, ispred zavjetne crkvice Navještenja Marijina (Annunziata), na mjestu s kojeg su žene ispraćale svoje muževe.

Iako je pomorska prošlost Lošinja inspiracija i za ovu skulpturu, u izboru same teme ogleda se danas popularni zaokret prema istraživanju i prikazivanju svakodnevice i “malih” povijesti.

Iako je izbor motiva za spomeničku plastiku i onoga što se želi obilježiti plod trenutne političke, društvene, kulturne i gospodarske situacije, on je ujedno i dokument vremena za buduće generacije koje će možda primiti drugačiju poruku od one koja je prvotno bila zamišljena.

Treba se stoga zapitati što ostavljamo u nasljeđe, a što bismo željeli da naši nasljednici prepoznaju kao svoju baštinu.

Autorica teksta Marijana Dlačić, Foto: Privatna arhiva