Čakavsko je narječje jedno od triju hrvatskih narječja, kojemu se na području Primorsko-goranske županije pridružuju i govori drugih dvaju hrvatskih narječja – kajkavskoga i štokavskoga.

O istraženosti ikavsko-ekavskoga dijalekta čakavskoga narječja te o gorskokotarskim govorima kao dijelu nematerijalne baštine razgovarali smo s dr. sc. Mirjanom Crnić Novosel, voditeljicom riječke podružnice Instituta za hrvatski jezik, a s doc. dr. sc. Marinom Marinković s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci o kajkavskim govorima Gorskoga kotara i njihovoj istraženosti.

Ikavsko-ekavski dijalekt

Kako je Crnić Novosel uvodno kazala, čakavski ikavsko-ekavski dijalekt, koji je najzastupljeniji dijalekt u Primorsko-goranskoj županiji, prostire se s istočne strane Učke do govora u Vinodolskoj dolini počevši od govora na opatijskom krasu, zaobilazeći ekavske govore, do govora na Grobniku i zapadnom dijelu Sušačke drage, pa sve do Hreljina, Bakarca, Kraljevice i dalje do Povila i Ledenica, izuzev ekavskoga govora Crikvenice, a ime je dobio po dvojakoj zamjeni praslavenskoga jata.

– Ista linija zalazi i u Gorski kotar preko Zlobina do Benkovca Fužinskog, isturena čakavskoga punkta na razmeđi između gorske i primorske Hrvatske. Ikavsko-ekavski dijalekt u ovoj županiji obuhvaća i sve ostale gorskokotarske čakavske govore – južnije oko Slavice i Brestove Drage primorskoga tipa te sjevernije oko Vrbovskoga kontinentalnoga tipa.

Ikavsko-ekavski su i otočni govori, od kojih u našu županiju spadaju oni kvarnerski: Krk, Rab, najveći dio Lošinja i manji okolni otoci. Svi su ovi govori raspoređeni u poddijalekte: primorski, kontinentalni i rubni koje je Iva Lukežić utemeljila u monografiji o ikavsko-ekavskome dijalektu 1990. godine. Ta knjiga i dandanas predstavlja jedino sintetsko djelo o tomu dijalektu te je nezaobilazna literatura u bilo kojem dijalektološkom istraživanju ikavsko-ekavskih govora.

Primat u istraživanju ovih govora na području PGŽ-a uz prof. emer. Ivu Lukežić imaju akademkinja Silvana Vranić te prof. dr. sc. Sanja Zubčić s Filozofskoga fakulteta u Rijeci, ističe Crnić Novosel.

U svojim pojedinačnim radovima munske je govore, pojašnjava, obrađivala Silvana Vranić, a grobničke Sanja Zubčić, uz Ivu Lukežić te uz mnoštvo drugih radova tih autorica koji pokrivaju područje ikavsko-ekavskih govora u našoj županiji – krčki, lošinjski, rapski, govor Sušačke Drage te drugi.

Također navodi i kako su nezaobilazni objavljeni rječnici određenih primorskih govora koji čuvaju naše govore kao nacionalno blago, a kao produkt rada riječke dijalektološke škole izdvaja se »Grobnički govor XX. st.« (2007.) Ive Lukežić i Sanje Zubčić koji uz bogatu leksičku građu donosi i precizan dijalektološki opis.

– Pojedini su rječnici ikavsko-ekavskih govora, poput onih griško-belgradskoga govora, govora Šmrike i Kraljevice, rječnika s dobrinjskoga područja, rječnika govora Omišlja i slični nastali trudom vrijednih domaćih ljudi, koji su nam u trajno nasljedstvo ostavili leksik svojih starih. U tome važnu ulogu imaju i katedre Čakavskoga sabora od kojih se na ikavsko-ekavskome području ističu grobnička i katedra bakarskoga kraja.

Gorski kotar kao ravnopravni dio naše županije dosad je podvrgnut dijalektološkim istraživanjima na više razina. Unazad petnaestak godina na tome su području proučavani razni govori te su s tim u vezi objavljeni brojni radovi. Uz to, izašle su dvije monografije u kojima se opisuju sustavi istočnokajkavskih govora i novoštokavskih ikavskih govora, a u novije su vrijeme obrađivani i pojedinačni čakavski sustavi koji su dosad bili najviše zanemareni, govori Crnić Novosel.

U 21. stoljeću Gorskim kotarom prvenstveno se bave znanstvenice koje su podrijetlom s područja Gorskoga kotara, a taj su raznolik kraj u svojim radovima, nastavljajući prethodna istraživanja prof. emerite Ive Lukežić, dr. sc. Vide Barac-Grum, dr. sc. Božidara Finke, prof. dr. sc. Josipa Lisca i drugih, opisale upravo dr. sc. Mirjana Crnić Novosel i doc. dr. sc. Marina Marinković, kao i doc. dr. sc. Marija Malnar Jurišić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dok o ijekavskim štokavskim govorima, objašnjava Crnić Novosel, nema novijih spoznaja, kao ni o većini čakavskih nastanjenih na području Gorskoga kotara.

Monografija čakavskog ikavsko-ekavskog dijalekta prof. emer. Ive Lukežić predstavlja za sada jedino sintetsko djelo o tomu dijalektu

Goranska čakavština

– Ono što očuvanju govora u Gorskom kotaru primarno nedostaje to su rječnici mjesnih ili skupina govora o kojima se još u prošlome stoljeću govorilo, ali ih je malo dosad objavljeno. Već same gorskokotarske granice pokazuju jezičnu i dijalektnu raznolikost kojom je taj kraj okružen: s jedne strane slovenski jezik, a s druge sva hrvatska narječja.

Negdje u tim okvirima nalaze se i gorskokotarski jezični idiomi. Iako broji najviše kajkavaca na cijelom svom području, Gorski kotar nije samo kajkavski kraj, on je i štokavski i čakavski, po čemu je kompleksan, ali i intrigantan za više raznovrsnih istraživanja, kaže Crnić Novosel.

Najugroženiji su pak govori u Gorskom kotaru danas, napominje, čakavski govori, kojima govori svega deset posto stanovništva u mjestima Benkovac Fužinski, Slavica, Brestova Draga, Stari Laz, Vrbovsko, Senjsko, Jablan te u okolnim selima, a ti su čakavski govori ikavsko-ekavski, no s različitom poddijalektnom pripadnošću – kontinentalnom oko Vrbovskog te primorskom svi ostali. Kao i svi gorskokotarski govori, napominje, i oni su podijeljeni na istočne i zapadne govore, a čakavski je i govor Mrzle Vodice koji je jedini ekavski čakavski govor u Gorskom kotaru.

– Štokavci su u boljem položaju, a krajevi koje zauzimaju također su zapadni i istočni, pa se onda opet unutar sebe granaju na skupine koje pripadaju različitim poddijalektima. Dva su govorna tipa: štokavski ijekavski tip koncentriran u Gomirju i Moravicama, a pripada istočnohercegovačkom dijalektu, i štokavski ikavski tip koji pripada novoštokavskom ikavskom dijalektu, a zastupljen je u mjestima Lič, Mrkopalj i Sunger.

Ikavci su i štakavci i šćakavci. Važnost i vrijednost zaštite ovih raznolikih i kulturno važnih govora prepoznala je dosad i struka i država. Na tome sustavno radimo pokrenutim projektima koji obrađuju cjelinu ili pojedinačne govore, a to će zasigurno očuvati jezični identitet pojedinih već skoro zaboravljenih gorskokotarskih mikrolokacija. Najviše se to odnosi na čakavska sela u kojima je, što se izvornih ispitanika tiče, stanje alarmantno, zaključuje dr. sc. Crnić Novosel.

Kajkavski govori

S druge strane, tu su i kajkavski govori Gorskoga kotara koji se uvrštavaju u goranski dijalekt, jedan od sveukupno petnaest dijalekata kajkavskoga narječja, govori dr. sc. Marina Marinković. Goranski se kajkavski dijalekt tako dalje dijeli na dva poddijalekta, zapadni i istočni, pojašnjava, koji su međusobno teritorijalno odvojeni čakavskim i štokavskim govorima smještenima na području Grada Vrbovskoga.

– Starije klasifikacije goranskih kajkavskih govora, od kojih je jedna predstavljena i u monumentalnoj monografiji »Gorski kotar« (1981.), govore pak o sedam kajkavskih tipova. Odvojenost goranskih kajkavskih govora od matice, odnosno kompaktne kajkavske cjeline središnje Hrvatske, nerijetko je u dijalektološkoj literaturi dvadesetoga stoljeća, između ostalog, bila razlogom njihova identificiranja kao tzv. rubnih idioma.

Danas je, međutim, poznato da goranski kajkavci dijele brojne značajke na svim jezičnim razinama s ostalim kajkavcima diljem Hrvatske i da je status goranskoga dijalekta kao ravnopravne sastavnice kajkavskoga narječja neosporan, kaže Marinković.

Višestoljetni suživot s čakavskim susjedima široke ogulinsko-dugoreške okolice, ilustrira, ostavio je ipak traga na govorima istočnoga poddijalekta od kojih su neki u najnovijim istraživanjima određeni kao govori prijelaznoga tipa u kojima čakavsko-kajkavski kontakt predstavlja prirodni jezični razvoj u prostoru i vremenu.

– Slična je situacija potvrđena i u ozaljskome ogranku plješivičko-ozaljskoga kajkavskog dijalekta s kojim su govori istočne gorskokotarske zone često poistovjećivani u mnogim segmentima. Zahvaljujući antologijskoj dijalektalnoj poeziji Ivana Gorana Kovačića, lukovdolski idiom, i srodni idiomi obližnjih sela, poznat je još uvijek mlađoj generaciji govornika hrvatskoga jezika i izvan lokalnih okvira.

Dok je u slučaju navedenoga poddijalekta riječ o maloj skupini govora smještenih na samoj granici Primorsko-goranske i Karlovačke županije, sa Severinom na Kupi kao centralnom točkom susreta tamošnjeg stanovništva, granice zapadnoga poddijalekta zaorubljuju mnogo veći teritorij, objašnjava profesorica.

I Gorančica Novog lista daje doprinos očuvanju baštine Gorskoga kotara

Goranska jezična baština

Zapadne goranske kajkavske govore, ističe, jasno je definirao autor monografije o delničkom govoru prof. dr. Josip Lisac, odredivši prostiranje govora toga tipa na cjelokupnome gorskokotarskom terenu zapadno od Zaumola i Plemenitaša, izuzevši spomenute čakavske i štokavske oaze.

– Zbog slabijega inodijalektalnog utjecaja govori se ovoga poddijalekta unekoliko razlikuju od istočne zone, no najnovija istraživanja pokazuju da je i dalje riječ o jezičnim sustavima kakvi su tipični za cijeli niz govora na sjeverozapadnoj granici Republike.

U kontekstu poznavanja leksičkoga blaga zapadni se poddijalekt izdvaja s nekoliko leksikografskih ostvarenja, od kojih valja izdvojiti »Fužinarski kaj« koji potpisuje Zlata Bujan-Kovačević (1999.), »Rječnik govora čabarskog kraja« (2008. i 2014.) Slavka Malnara te »Rejč do riči: besejdnek dejuonškega devoana« Marije Pavešić, Blaženke Magaš i Željka Laloša (2006.).

Zapadnim su tipom govora u novije vrijeme napisana i brojna vrijedna djela goranske dijalektalne književnosti, recimo ona Davora Grgurića, Zlatka Pochobradskog te Anke Žagar. Velike napore u njegovanje goranske kajkavštine ulažu i različite udruge, kulturno-umjetnička društva i pokretači inicijativa u školskome sustavu. Tu valja izdvojiti rad dvaju ogranaka Matice hrvatske, delničkoga i napose čabarskoga, te KUD Frankopan koji je okrenut istočnogoranskom kulturnom identitetu, zaključuje Marinković o važnosti očuvanja goranske kajkavštine.