Na ovogodišnjem Vrisku gostovala je švedska književnica Ninni Holmqvist koja je riječkoj publici predstavila svoj distopijski roman »Ustanova«. Roman zamišlja društvo u kojem se žene starije od pedeset i muškarce starije od šezdeset godina, koji su samci, bez djece i rade u neisplativim granama industrije, šalje u zajednicu »nepotrebnih« stanovnika zvanu »Ustanova«. Svi dobivaju raskošne stanove i imaju pristup svim uslugama – od gurmanskih jela i zabava do masaža i saune. Mjesto je naizgled idilično, no »kvaka« je ta da svi »nepotrebni« služe kao rezerva – moraju na zahtjev donirati svoje organe i sudjelovati u medicinskim eksperimentima. Glavna junakinja Dorrit Weger u Ustanovi se miri sa svojom sudbinom, no susret s kolegom piscem mijenja sve.

U povodu gostovanja Holmqvist razgovarali smo s njom o sadržaju ove vrlo zanimljive knjige.

»Ustanova« je izašla prije 20 godina, a danas je vrlo aktualna, pa započnimo onda sa samim konceptom i radnjom. Što vas je tada inspiriralo da napišete ovakvu knjigu?

– Počela sam je pisati prije točno 20 godina. Sada imam 65, a počela sam je pisati kada sam imala 45, nakon 45. rođendana. Imala sam nekakvu krizu tada, krizu vezanu uz svoje godine, dosta sam kasno u životu shvatila da neću imati djece. Uvijek sam na to gledala kao i većina žena, nije da sam ikada pomislila »nikada neću imati djecu«, nego više u smislu »jednoga dana ću imati djecu«. I onda je taj dan došao i shvatila sam, aha, ja nemam djecu. Naravno da to nije bilo nikakvo iznenađenje, ali da, to je bio jedan od razloga zašto sam počela pisati ovu knjigu. Također sam tijekom godina primijetila da, kao žena, kada prođeš 30-e i 40-e, ispred sebe imaš starost i smrt, pa ako nemaš sve to s obitelji, djecom i unucima, nekako si izostavljen iz društva. Sve se to razvilo nakon 40. godine, ali nije se pretvorilo u veliku krizu do 45., ja sam malo spora. Tada sam dobila zahtjev od izdavačke kuće da napišem kratku priču.

Počelo je kao kratka priča

Napisali ste više kratkih priča do sada, zar ne?

– Jesam da, zbirke kratkih priča. I kada su me pitali da napišem još jednu, rekli su da bi tema mogla biti vezana uz smrt, možda krimić ili psihološki triler, samo da je vezano uz smrt. Počela sam pisati i mislila da možda mogu osmisliti nekakav krimić ili triler, ali nisam to mogla napraviti. Onda sam jednu noć, možda tjedan dana prije roka koji su mi dali, počela pisati i nisam podigla olovku dok nisam imala barem paragraf ili stranicu, katkad je dobro forsirati se kada se radi o pisanju. Najednom sam imala sliku sobe, stana u glavi, time i započinje knjiga, i odatle je sve eskaliralo, na sreću jer sam bila u žurbi. Započelo je kao kratka priča, zapravo poprilično duga kratka priča od oko 30 stranica, pa sam je morala skratiti i prihvatili su je. No nikako nisam mogla pustiti glavnu junakinju Dorrit, i shvatila sam da je želim dopuniti, želim nastaviti tu priču dalje, jer u kratkoj priči sve staje već kada ona u Ustanovi upoznaje Johannesa.

S obzirom na radnju knjige, spominje se dosta detalja o medicinskim zahvatima, utjecaju eksperimenata i slično. Kako ste to istraživali i provjeravali informacije?

– Prošlo je već dosta vremena od tada, ali sjećam se da sam za većinu stvari istraživala pitanjem: »Je li ovo moguće?«, pa ako nije bilo moguće, onda bih razmišljala i istraživala tako da pitam: »Bi li ovo moglo biti moguće u budućnosti? U bliskoj budućnosti ili u dalekoj budućnosti?«, a htjela sam da to bude u bliskoj budućnosti. Napisala sam knjigu s namjerom da ljudima bude bliska, nisam htjela da dobiju osjećaj da je to neka daleka distopijska budućnost.

Takav sam osjećaj i ja dobila dok sam čitala, kao da cijela radnja knjige ne može biti jako daleko od realnosti i sadašnjosti, iako su prepoznatljive neke tehnološke odrednice koje se danas više gotovo ne koriste, poput DVD-a.

– Upravo to, kada bih danas uređivala knjigu možda bih promijenila nekoliko takvih stvari, zamijenila DVD-ove streaming servisima poput Netflixa i slično. Ali da, htjela sam da ljudima bude blisko, da ne bude neka znanstvena fantastika.

Realnost i distopija

Ono što mi je jako zanimljivo kod karaktera glavne junakinje, Dorrit, jeste što za razliku od većine glavnih junaka u distopijskim romanima ili filmovima, koji se uglavnom nastoje boriti protiv sustava i pokušavaju promijeniti svijet, čini se da se ona pomirila s činjenicom što se događa i nastoji živjeti s tim. Kako to da ste se odlučili za ovakvu, manje tradicionalnu heroinu?

– Mislim da postoje dva razloga. Prvi jer sam je napravila vrlo sličnu sebi. Kada sam bila u dvadesetima, nisam puno brinula o politici i nisam puno znala, dok nisam počela putovati, tada sam postala malo svjesnija. Naravno da sam izlazila na izbore i imala svoje mišljenje, čitala sam, ali nikada nisam čitala novine i vijesti. Napravila sam Dorrit takvom, sličnijom sebi jer je to definitivno puno lakše. Drugi razlog je način na koji se stvari, velike promjene, polagano normaliziraju, kao što je i odluka o radu Ustanove prvo bila potpuni šok, a zatim postala normalna stvar. Ljudi se pobune, glasaju protiv neke odluke i ona se ne donese, ali onda je, primjerice, predloži neka drukčija stranka i tada se odluka usvoji, barem je tako obično u Švedskoj i to sam htjela prikazati. Mislim da sam prvobitno i sama htjela razumjeti neke stvari, često zbog toga pišem, jer pokušavam nešto razumjeti, zato sam i htjela da osjećaj tijekom čitanja bude toliko realističan.

Baš sam o tome razmišljala, jer se čitajući o knjizi najčešće uz nju stavlja taj pridjev »distopijska«, međutim čitajući samu knjigu nije se činila toliko distopijska i nerealistična. Je li to dobra stvar, jer znači da ste uspjeli u svom naumu, ili pak malo otužna jer naša realnost, izgleda, nije toliko daleka onome što nazivamo distopijom?

– Osjećam da je to dobro, mislim, ne znam ako je generalno dobro, ali za mene jeste jer sam tako i htjela i zamišljala da će biti. Naravno da je to i dalje distopija, barem se nadam.

Koncentracijski logori

Je li vam, dok ste pisali ovo, ikada kroz glavu prošla misao da bi nekome ova knjiga mogla dati ideje? Plašite li se takvih stvari?

– Naravno, da. I posebno sam to osjetila kada sam je sada ponovo čitala, prije nekoliko tjedana, pa sam pomislila: »Ajoj, što sam napravila?«, jer mislim da situacija u svijetu postaje sve gora i gora. Dok sam pisala zamišljala sam politički sustav u knjizi kao nekakvu socijaldemokraciju, ali socijaldemokrati u Švedskoj postaju sve više radikalni desničari i mislim da je tako u još dosta država. A ako netko želi glasati za tradicionalnu socijaldemokratsku stranku u Švedskoj, onda treba glasati za onu koja je bila vrlo ljevičarska, nekako su se zamijenile, počelo je u 90-ima. Neke su stvari bile vrlo čudne, kao da smo svi bebe o kojima se trebalo brinuti, nisi mogao ovako vani na terasi naručiti čašu vina, alkohol je bio tabu, kao da nismo odrasli. Sada je obrnuto, ali i dalje imamo dobro i funkcionalno zdravstvo i ostale bitne stvari, kao i brigu o starijima. Moja je majka imala demenciju i bila je smještena na predivnom mjestu, stvarno su se jako dobro brinuli o njoj.

Kad smo već kod toga, kako to da se u Ustanovi jako dobro brinu o ljudima starije dobi, svi su prema njima vrlo dragi i ljubazni, iako se zbog premise u kojoj je Ustanova mjesto gdje se ide umrijeti tuđom voljom, čini da ne bi trebalo tako biti?

– Mislim da je nemoguće ne pomisliti na koncentracijske logore kada se pročita sadržaj, ali nikada nisam htjela da bude tako. Prvo jer nikada nisam bila u logoru i nije moja stvar da govorim o tome. Nekada ljudi kažu da se Ustanova čini kao luksuzni koncentracijski logor, ali ja to nikada ne bih rekla iz poštovanja prema ljudima koji su zapravo prošli tako nešto, mislim da je to uvredljivo. Također, ljudima koji rade u Ustanovi je u interesu da se nepotrebni ljudi osjećaju i fizički i emocionalno dobro, jer su oni rezerve i kako stare, njihovi organi nisu savršeni, pa se zbog toga i moraju dobro brinuti o njima. Osim toga, htjela sam da društvo u knjizi bude prijateljski nastrojeno, dobro društvo koje brine o svojim građanima i želi im dobro, a umjetnici, pisci koji su završili u Ustanovi, izvan nje su uglavnom bili ljudi koji su jedva spajali kraj s krajem. U Ustanovi su dobili vremena za odmor, nema stanarine, obroci, hrana i sve je besplatno, tako da ne moraju brinuti i mogu samo cijelo vrijeme pisati, slikati…

Pisanje i prevođenje

Mislite li da ovu knjigu drukčije percipiraju ljudi koji žive u drukčijim društvenim uređenjima i političkim sustavima?

– Dok sam pisala uopće nisam razmišljala o tome, a onda sam kasnije bila pozvana na festival književnosti u Moskvi, negdje 2008. ili 2010., i odjednom sam se našla u situaciji u kojoj sam dobila potpuno drukčija pitanja o knjizi nego do tada. Uopće nisam razmišljala o tim stvarima, imala sam osjećaj kao da sam isprovocirala nekoga. Nakon toga sam počela razmišljati o tome kako mi je prirodno pisati o nekim stvarima, poput na primjer seksa, dok je negdje to tabu. Kada se knjiga prevodila na engleski, prvo je prevedena na američki, a zatim na britanski engleski i tada me urednik kontaktirao i pitao je li u redu da za prijevod na britanskom cenzuriraju neke scene seksa i to me jako iznenadilo. Odbila sam.

Prošlo je 17 godina od objave knjige i ona još uvijek dobiva puno pažnje diljem svijeta. Jeste li očekivali ovako nešto?

– Ne, nikako. Ova knjiga mi je jedini uspjeh, a nije nikada bila neka velika pompa oko nje u Švedskoj. Mislim, dobila je pozitivne recenzije i komentare i malo više pažnje nego moje prethodne knjige, ali ništa posebno. Nije kao da sam najednom postala autor bestselera, već je postala dobro džepno izdanje. Osjećam da je puno veći utjecaj imala izvan Švedske, gotovo odmah je prevedena na njemački, pa engleski, pa norveški i samo se sve to nastavilo, a onda je najednom prevedena i u Kini i Južnoj Koreji što mi je bilo potpuno neočekivano, a sada će se prevesti i na katalonski. Mislim da nikada neću prestati biti iznenađena.

Pišete li i dalje?

– Nije da sam prestala, ali imam problema s pisanjem. Puno prevodim s danskog, norveškog i engleskog, u nekim periodima radim to po cijele dane jer tako zarađujem, a i ako ne pišem, zašto ne bih prevodila, dosta je ugodan posao. Sada sam shvatila da već dugo vremena samo prevodim, bez da pišem, i gotovo imam osjećaj kao da mi mozak spava. Jako me umori prevođenje, ali nije baš kreativni rad u tom smislu gdje sam ja ta koja izmišlja i stvara priče. Kada pišeš, onda si vođa, kada prevodiš, onda si pratitelj.

Radionice kreativnog pisanja

A imate li još uvijek želju ili ideju za stvaranje nečega, nekog vlastitog kreativnog djela?

– Uvijek imam ideje, ali katkad samo nestanu. Prije sam imala rutine koje više nemam. Kad god mi na pamet padne neka dobra rečenica zapišem je jer bi mi mogla koristiti, tako da ću lagano pokušati probuditi ovaj kreativni dio mozga koji spava prije nego što postanem prestara, dementna i blizu smrti.

Čitala sam negdje i da držite radionice kreativnog pisanja. Kako pak taj rad utječe na vas?

– Radila sam to, ali sada nisam već neko duže vrijeme. Dobila sam osjećaj kao da je razlika u godinama postajala prevelika, jer ako si u 20-ima ili čak 30-ima i ideš na radionice kreativnog pisanja, mislim da bi bilo bolje ako je predavač netko mlađi. Zbog toga imam osjećaj kao da više nisam korisna u takvom okruženju, ali prestala sam i zbog toga što me posao stvarno iscrpljivao. Treba uložiti puno vremena i energije, pročitati njihove radove, dati im dobru i kvalitetnu povratnu informaciju, a ako radim nešto, želim to stvarno odraditi dobro i kvalitetno. A ako ulažeš toliko truda u takav posao, onda više nije financijski isplativ.

Ako se ne varam, ovo vam je prvi put da gostujete u Rijeci i općenito u Hrvatskoj?

– Da, i prestrašena sam. Mislim, šalim se, malo sam nervozna, ali ne koliko sam bila u početku. Dosta sam već razgovarala o knjizi i ovo mi je drugi intervju, tako da se osjećam puno bolje.