Češljača (Aequipecten opercularis, Linnaeus, 1758) je školjka iz porodice češljača (Pectinidae).

Naraste do 110 milimetara dužine i 0,09 kilograma težine. Prosječna lovna dužina iznosi 40 do 60 milimetara.

Ima konveksne lepezaste bilateralno asimetrične ljušture sa 19 do 22 duboko užljebljena valovita radijalna rebra. Lijeva je ljuštura malo ispupčenija od desne. Pored glavnih radijalnih, ljuštura je izbrazdana i sitnim finim rebrima.

Proširenja uz vrh, tzv. uške su asimetrične s finim koncentričnim naborima. Gledajući unutarnju stranu desne ljušture s vrhom okrenutim prema sebi, lijeva (prednja) uška je veća od desne i ima male zubiće. Kroz ctenolium, mali nazubljeni usjek koji se nalazi neposredno iznad te uške, školjka se u juvenilarnom stadiju bisusnim nitima vezuje za podlogu i ostaje tako vezana do dužine od 15 do 20 milimetara. Iako nakon odvajanja od podloge više nema potrebe za pričvršćivanjem, sposobnost lučenja bisusnih niti dugo ostaje aktivna, čak i kod školjki dužine 65 milimetara.

Boja ljuštura kod češljače varira od izmrljanobijele, preko žute, narančaste ili ružičaste do tamnosmeđe, često s koncentričnim, ali i radijalnim tamnijim i svjetlijim trakastim pojasevima. Desna je ljuštura gotovo uvijek svjetlija od lijeve.

Unutarnja je strana ljuštura vapnenačke građe, glatka i bijela s primjesama žute, ljubičaste ili ružičasto smeđe boje.

Brava je s ligamentom, kao i kod svih školjki iz ove obitelji, okomito postavljena u odnosu na os tijela.

Rub plašta je dvostruk. Unutarnji rub je opremljen brojnim kratkim osjetilnim resicama, dok su na vanjskom rubu te resice znatno dulje. Na obodu plašta se nalazi 35 do 40 ocellusa, fotosenzibilnih vidnih točaka pomoću kojih se školjka orijentira.

Češljača je dvospolac. Vrijeme mrijesta nije definirano. Naime, ličinke češljača su tijekom cijele godine prisutne u planktonu i u toj je fazi moguće determinirati samo pripadnost porodici, ali ne i vrsti.

Odrasle jedinke često žive u simbiozi sa spužvama koje ih obrastaju pružajući im tako mimikrijsku zaštitu, dok se istovremeno pokretljivošću školjke i same štite od puža Archidoris pseudoargus (Rapp, 1827).

Češljača je obična školjka, prisutna duž cijele obale na pjeskovito-ljušturastom i muljevito-pjeskovitom dnu s prilivom slatke vode, od zone plime i oseke do 200 metara dubine, s tim da je najbrojnija na dubinama od 5 do 30 metara. Veći primjerci žive na većoj dubini.

Lovi se tijekom cijele godine, uglavnom dredžama i pridnenim povlačnim mrežama. Mada se može loviti i ronjenjem, takav se oblik lova vrlo rijetko prakticira.

Dok je u Italiji na ribarnicama u stalnoj ponudi, kod nas se pojavljuje rijetko, najčešće kao slučajni ulov uz ciljanu lovinu. Školjke ulovljene pridnenim povlačnim alatima je poželjno neko vrijeme ostaviti u moru kako bi izbacile pijesak koji se zbog načina lova uvijek, u manjoj ili većoj mjeri, zadrži unutar ljuštura.

Češljača je vrlo ukusna školjka i može se jesti sirova ili pripravljena na brojne poznate načine, najčešće gratinirane na žaru ili u pećnici dok su manji primjerci najukusniji u buzari.

Ostali narodni nazivi za ovu školjku su čangrita, kapapijera, keneštrela, lepeza, moskar i pokrovača.