RIJEKA – Rick Rubin jedan je od najpoznatijih živih svjetskih glazbenih producenata, a ujedno je i autor svoje prve knjige, naslovljene »Kreativni čin: način postojanja«, objavljene početkom ove godine, a i u hrvatskom prijevodu vrlo brzo, već u lipnju, i to u izdanju Planetopije. Ove karakteristike činile bi Rubina idealnim gostom riječkog Vriska, no naravno, Vrisak još uvijek nije na razini da bi takvoga gosta mogao pozvati, a pitanje je i postoji li ta ambicija njegovih organizatora, pogotovo s obzirom na činjenicu da ga nije objavio VBZ.

Bez obzira na to, Rubin je, barem posredno, ipak bio gostom Vriska, kao tema Razgovora s povodom, programa Vriska koji je inaugurirao novog programskog savjetnika riječkog sajma knjiga Ivana Šarara. Šarar, poznat ne samo kao bivši kulturni pročelnik, nego i kao glazbenik, zaključio je da bi se moglo spojiti aktualnost rečene knjige s pričom o povezivanju glazbenog i knjižnog svijeta u zanimljiv razgovor. Imamo, dakle, frišku i vrlo aktualnu knjigu svjetske zvijezde, a onda imamo i goste koji o toj knjizi mogu govoriti povezujući različite aspekte svojih djelovanja, muzičke i literarne. Enver Krivac i Vlado Simcich Vava, kao književnici i glazbenici, logičan su i dobar izbor za promišljanja u tom smjeru (mogao je, a možda i trebao, s njima biti i Zoran Žmirić), kao i Ivan Šarar kao inicijator i poznavatelj materije, a onda i Matej Zec kao glazbeni producent koji s Rubinom dijeli neke karakteristike.

U maniri self-helpa

Razgovor je moderirao Kristian Benić, kojeg je Šarar zvao jer je znao da mu se knjiga nije svidjela, pa je to trebala biti protuteža barem njegovu, pozitivnom stavu o knjizi. Ipak nije u razgovoru u MMSU-u bilo previše polemike, većina se složila da je dobar dio knjige u suštini napisan u maniri self-helpa te da bi očekivanja ljudi iz glazbenog svijeta, koji bi htjeli saznati neke tajne Rubinova zanata, mogla biti nezadovoljena. Jednako tako, prema panelistima, oni čitatelji koji vole i čitaju knjige o samopomoći, neće puno dobiti iz rečene knjige, no oni kojima je ovo prvi susret s takvom literaturom, mogli bi dobiti puno. Malu polemiku ipak je donio uvod knjige, u kojemu Rubin njuejdževski utvrđuje da je baš svatko kreativac, ali vrlo brzo je i ta polemika razriješena saznanjem da on ne tvrdi da su svi umjetnici, nego da je u prirodi čovjeka da kreativno sagledava život i rješava probleme.

Vava je sažeo očekivanja glazbenog profesionalca; kad je uzeo knjigu u ruke, mislio je da će čitati priručnik o tome kako radi producent, no prvih 200 stranica knjige ga je u tome razuvjerilo. Neće tako u knjizi biti ni spomenuti svi silni bendovi i izvođači s kojima je Rubin radio, od Beastie Boysa, Run-DMC-a, ali i Metallice i Slayera ili Red Hot Chilli Peppersa, preko Johnnyja Casha pa sve do Adele. Tek se tu i tamo, kako kaže Vava, spominju Beatlesi.

Otpuštanje ega

Zec je o Rubinu govorio iz perspektive producenta, pa je publika mogla saznati da je jedan od Rubinovih nadimaka The Reducer, jer izbacuje suvišno, ali i da je veliki eklektik, jer je spajao razne žanrove, i to vrlo uspješno. Pa da nije njega, ne bi bilo ni pjesme »Walk This Way« Aerosmitha i Run-DMC-a. I prema Zecu, Rubin je bio najjači upravo sa storytellerima, a to su, recimo, hiphoperi ili Johnny Cash.

Vava je pojasnio, s obzirom na činjenicu da je tribina ipak organizirana na knjižnom sajmu, da je velika sličnost između urednika knjige i glazbenog producenta, jer i jedan i drugi moraju ukazati na neke nelogičnosti autoru, odnosno moraju znati kako izvući najbolje iz autorskog proizvoda. Krivac je pak produbio priču o različitim aspektima produkcije, pa naveo da producent može biti više ili manje kreativno involviran, pri čemu, kako je slikovito rekao, producent filharmonijske izvedbe brine o mikrofonima, dok je u elektroničkoj glazbi vrlo tanka linija između producenta i autora. Ono što je dobro u knjizi, smatra Krivac, u segmentu je tzv. otpuštanja ega. Ego je, dakako, važan za produkciju umjetničkog djela, no njegovo otpuštanje, kako kaže Rubin, važno je ako umjetnik želi postati bolji u onome što radi.

Tribina je bila dobro posjećena, ali na koncu nije bilo previše upliva iz publike, što je Benić istaknuo kao zanimljivost u kontekstu tribina koje inače vodi s djecom, a na kojima je aktivnost publike kudikamo značajnija.