Ako nije bogohulno, a neće bit’ da baš je, dalo bi se na početku ove priča lagano zapjevušiti onu »u sve vrime kovida«. COVID je, naime, poprilično obilježio štošta vezano uz ono što danas rade Maja Jakovac i Lana Klipa. Jer baš u to neko doba oko COVID-19, ima tome godina i pol, dvije su žene odlučile ostaviti sigurne poslove i biti destilerke.

I to ne bilo kakve i bilo čega, već one koje proizvode gin i to jedan od ponajboljih u nas, The Artisan London Dry Gin. Smije se Maja na ovaj spomen COVID-19. Sjetilo je to na ne tako davnu selidbu iz starog prostora u ovaj u kojem je malen pogon danas.

– Doslovno smo imale rok, trebamo se preseliti unutar pet dana, spremno je sve samo treba potrpati stvari u automobil, kad Lana zove i kaže: »Imam COVID« – priča Maja.

– Čini se da Lana ima COVID kad god je kakva krizna situacija, k’o što ga je imala pred naš susret, pa smo ga triput morali odgađati – šalimo se sa živom istinom da je Lanu ponovno uhvatilo.

– Neee – u glas će Lana i Maja. Za onu spomenutu selidbu nije Maji preostalo drugo nego da angažira supruga, ma je onda i on dobio COVID taman da s maskom na licu ipak pripomogne.

– Vi ste, vidim ja, doslovno shvatile onu da svaki početak mora biti težak – velimo im. Smješka se na to Maja, ali i dodaje bitnu rečenicu:

»Ponekad ipak treba samo skočiti, reći hop i skočiti.« E da, jednostavno skočiti u posve novi svijet, posao, odnose… Priznajemo Lani i Maji kako smo i do sada pisali priče o ljudima koji okreću svoje živote naglavce, više ili manje uspješno, ali im se svejedno ne prestajemo čuditi i diviti. Treba za to hrabrosti. Treba hrabrosti za taj skok.

– Ja mislim da je to splet okolnosti. Da sam razmišljala, možda to ne bih napravila. Da sam puno razmišljala, da sam izvagala sve, možda ne bih. Olakotno je kad imaš podršku obitelji. Da nema te podrške teško bih se odlučila skočiti pa ako se dočekam na noge, dočekam. Mislim da je ta podrška bitna – ističe Maja.

Bez razmišljanja

Valja priču vratiti unatrag, recimo pitati otkada se zapravo Maja i Lana znaju, otkad druguju!?

– Otkad je destilerije – kaže Lana.

– Možda malo prije – dodaje Maja.

Maja je bila zaposlena u Gradskoj plinari Zagreb, kako kaže, dvadeset i kusur godina.

– Pa tko ide iz Plinare prije mirovine!?

Nitko živ – primjećujemo.

– Ha, ha, ha – smije se Maja, uz dodatak da ima i takvih. Lana je poslom bila vezana uz stomatološku branšu. Imale su lijepe poslove, priznaju.

– Dvadeset i kusur godina mi ništa nije falilo. Nije mi falilo ni u trenutku kada sam otišla. Jednostavno se dogodio takav splet okolnosti. Dogodilo se da je moj brat kupio, odnosno preuzeo destileriju i s obzirom na to da sam uvijek bila u papirima doslovno mi je rekao: »Joj, buš mi malo pomogla!?« I ja rek’o: »Dobro« – prisjeća se Maja.

To malo zapravo i nije bilo tako malo. Papirologija je, veli, bujala, jedno je vuklo drugo. Sjeća se ona trenutka kada je sama sa sobom prelomila, vozeći se Klaićevom. Tu večer je dočekala supruga da se vrati s posla, ulila mu čašu žestoka pića da se »pripremi« pa da rasprave njenu odluku da da otkaz.

– Rekao je da je on tu, gdje god i u svako doba. I to je to, sve bez puno razmišljanja – priča Maja. A Lana!? Lana je prijateljica Majinog brata, i kad se njemu dogodila destilerija Lani se dogodila slična priča kao i Maji.

– Pa taj vaš brat je kupio destileriju samo da bi je utrapio dvjema lijepim ženama – šalimo se. Smiju se na to Lana i Maja. – Nitko u ovoj priči nije puno razmišljao – zaključuje Maja, dok Lana u znak potvrde kima glavom. Ne kriju one da svakim danom uče nešto novo, da svaki dan iskrsne neka nova situacija i da ne mogu još posve opušteno kazati “ok, to je to”, ako se to u poduzetništvu ikada i može.

Destilerija je, kad ju je Majin brat preuzeo, imala svoju proizvodnju i kvalitetan proizvod. Maja i Lana i danas su s bivšim vlasnikom u dobre, pače on im, kako kažu, bio od pomoći u početku, a i sada je kad treba. Prije nego su ušle u destileriju o ginu su znale koliko i drugi »normalan« svijet. Gdjegod bi ga popile, Maja je znala i za Artisan i nije joj bio mrzak, i to je bilo otprilike to. Stoga su nastavile tamo gdje je bivši vlasnik na neki način stao da bi svemu dale i svoj pečat.

– Artisan je po recepturi isti koji je bio. Stalno razmišljamo o novim recepturama, da nije one jedne gorke istine, a to je vrijeme. Nikako da ulovimo trenutak, malo više slobodnog vremena pa da sjednemo, razmislimo, skupimo neke ljude ako treba da bi se to ponovno zavrtjelo s nekim novim okusom. Jer kad god pomislimo da je vrijeme, već stiže nova sezona – priča Maja.

Dehidrirani sastojci

Sve što se u destileriji Artisan radi, rade njih dvije same i rade ručno. Vrijeme tu zlata vrijedi, a bome i previše, kako kažu, poštuju i gin i svoje kupce da bi išta nova radili na brzinu i tek reda radi.

– Ne bi to bilo fer, ni prema struci, ni prema korisnicima, a ni prema nama samima s obzirom na energiju koju u sve ulažemo – ističe Maja. Primjećujemo kako i nije lako raditi novu recepturu kad već ionako imaju u svom ginu mali milijun sastojaka. Bobice borovice, sjemenke korijandera, korijen anđelike, kore limuna i naranče, bademi, lišće masline, cvijet bazge, lavanda…

– I peruniku ste unutra stavili – primjećujemo.

– Da, jesmo, korijen dehidriranog irisa je unutra. A i to je anegdota za sebe – na to će Lana. Kaže, naime, kako je korijen irisa, makar bio hrvatski cvijet, jako teško nabaviti u Hrvatskoj. Mahom se, naime, iris pretvara u prah koji se dalje kojekuda koristi, no one koriste sjeckani koji malo tko ima. Trebalo bi cijelo polje da ga netko za Artisan uzgaja, a tog polja u nas nema. Sastojaka jest brojkom podosta, ali kad se sve dehidrira, a svi se sastojci tu dehidriraju, dobije se svega ali u malim količinama. Na radost je to njihova susjedstva.

– Kad je sezona, uzimamo kašete i kašete limuna i naranči, i sokom opskrbljujemo sve susjedstvo, zato što koristimo samo dehidriranu koricu – priča Lana. Sve to sugerira kako je gin, ako je craft i ako se pošteno radi, neminovno skup proizvod. Inflacija, dakako, nije mimoišla ni ovu proizvodnju. Sve je, kažu, poskupjelo. Ma, nema mjesta kukanju. Ajmo mi kroz proces. Kakva je podjela poslova, tko što tu radi!?

– Svi radimo sve. Fizički je naporno. Ipak se radi o kilaži koja se prelijeva, diže. Sve treba paziti, kontrolirati i ne može se samo montirati oprema i otići. Ima situacija kad smo Lana ili ja same u proizvodnji, ako treba na brzinu riješiti nešto poput kakve papirologije, ali pokušavamo i uspijevamo sve raditi zajedno – kaže Maja.

Svaka boca im 16 puta prođe kroz ruke za cijelog postupka. U početku su sve radile »na ruke«. Stradala su leđa, pa je u pomoć uskočio Majin suprug konstruiravši kolica s navojem ne bi li baratanje s velikim staklenim posudama bilo lakše.

– Ipak nam je muška snaga morala malo pomoći – smješka se Maja.

Velika konkurencija

I koliko god autor ovog teksta ne volio dijeliti svijet i poslove na muške i ženske, teško je ne primijetiti da ovo ipak jest »ženska priča«.

– Je. Krenulo je tako i ostalo je tako – kažu naše sugovornice.

– I je li vam utoliko teže – pitamo.

– Pa je – kaže Maja. Pa kad krenu na sajmove još uvijek ih se gleda pomalo podcjenjivački, kao da su hostese, a ne destilerke.

– Nisu žene u destileriji toliko neobična pojava. Kod nas je, međutim, drugačije to što baš sve, cijeli proces, sve radimo nas dvije. Nije to samo proizvodnja već sve, od dobavljača i isporuka, do komunikacije i osvajanja tržišta – podcrtava Maja.

Što je onda u tom procesu njima najteže, najzahtjevnije!? Kuhanje se na koncu čini najjednostavnije.

– Zahtjevnost je tržišta velika, velika je konkurencija. Neki su prisutni na tržištu godinama, i to opravdano. To znači da moraš znati što radiš, zašto radiš i kako radiš da bi znao taj svoj proizvod na koncu i prodati. Kupac, distributer, ugostitelj, onaj tko sjedne popiti gin tonic mora znati zašto pije baš vaš proizvod – kazuje Lana. Klima se, slažu se, promijenila.

Ljudi danas znaju što žele i što je cjenovna razlika među ginovima veća to je i više pitanja na koje valja znati odgovor. Ona kvalitete oko koje se kritičari unison slažu jest da je Artisan gin pitak, a pitkost u »žestice« i nije baš nešto na što je domaća scena navikla. Lana će reći da je tome tako zbog njihova načina proizvodnje.

– Po načinu proizvodnje jedinstveni smo u Hrvatskoj, a i u svijetu je takvih malo, možda desetak proizvođača alkoholnih destilata. Taj proces hladne vakumske destilacije daje mu tu pitkost i nas čini jedinstvenima – pojašnjava Lana.

Nema kuhanja kod Artisan London Dry Gina. Cijeli proces je pod vakumom, tako dobiveni destilat se hladi na minus 22,5 stupnja i tako se čuvaju svi sastojci da ostane aroma, miris, okus. Takav proces nije brz, pače, reći će naše sugovornice da je spor. Treba tu nekoliko sati kapanja da se dobije recimo dvadesetak litara. Sve to što »iskapa« još mjesec dana stoji u inox bačvama da se gin stabilizira.

Za sada rade dva ciklusa ljeto – zima, po svakom nekih 2.000 boca. Dalo bi se i više, uz dodatna ulaganja i da nisu samo njih dvije. Možda jednom bude i drugačije, makar ne žale se nimalo.

– Lakše je dolaziti na posao kad se s nekim razumiješ nego kad imaš grč u želucu. Mislim da je u svakom poslu tako. Po pogledu znamo kad nešto ne štima. Ne trebaju tu riječi da bi se reagiralo. Doslovno smo zajedno od starta. Bilo je tu i plača i smijeha, a ni sad ne mogu reći da sve samo od sebe ide. Ima tu svega, ali odustajanje nije nikada bila opcija – ističe Maja.

Samo kvaliteta

Ono što se nije promijenilo je to njihovo veselje zbog svake narudžbe. Uvijek je to, kažu, kao da su osvojile planinu. A sjećaju se i ponosa kada su napravile svoj prvi gin, onako, baš same. Ponosa i još nečeg, barem Maja.

– Znam da sam stajala tri sata kraj te destilerke gledajući svaku kap i misleći: »Isuse, sada će se sve razletjeti!« Toliko sam drhturila nad tim. Stalno si u nekom strahu da nešto neće biti dobro – iskreno će, smijući se sama sebi, Maja. Dok čovjek priča s Lanom i Majom teško da pomisliti može da je ovaj gin ikada radilo, ili da bi ga ikada radilo muško. Toliko je njih u tome, u procesu, u proizvodu, u priči, da se čini nemoguće. Pitamo ih nude li možda svoj gin i kao svojevrsnu žensku priču. Kažu, rijetko igraju na tu »žensku kartu«, ako igraju uopće.

– Znamo što radimo i koliko vrijedimo. Znamo da imamo dobar proizvod i nije nam onda problem tako ga i prezentirati – kaže Lana. – A na kraju krajeva gin se i proba. On je sam sebi najjača karta. Nas dvije možemo pričat’ koliko hoćemo, i fotografirati se koliko hoćemo, ali kvaliteta je tu najbitnija – dodaje Maja. Istina je to, kvaliteta je presudna, ono što Artisan gin radi nepcu. Lana će reći kako najviše voli osjetiti korijander i citruse.

Maja će također podcrtati citrusnu notu. Pri tom će reći kako bi ga možda najbolje bilo piti čistog, miješati s drugim pićima minimalno. – Vidim ja, u Plinaru se neće tu vratiti nitko, premda je plin dosta aktualna tema – velimo. Smiju se Maja i Lana. Kažu, očito je ovako bilo suđeno. Očito, jer tko bi se normalan bacio u poduzetničke vode, pa još usred pandemije.