RIJEKA – Treći dan osmog izdanja Periskopa, festivala suvremenog plesa i cirkusa, donio je na pozornicu HKD-a autorski projekt »Moja smrt i ja« Petre Najman, čiju produkciju potpisuju Cirkorama i Novi horizonti. Biografska crtica ove mlade autorice koja predstavom debitira ističe njezin interes za cirkus još od malih nogu, što je rezultiralo obrazovanjem u području cirkuske pedagogije u školi Turbul, specijalizacijom u statičnom trapezu u profesionalnoj cirkuskoj školi Piste d’Azur te nastavkom proučavanja statičnog trapeza i cirkusa u talijanskoj cirkuskoj školi FLIC.

Umjetnica je također sudjelovala i u brojnim performansima udruge Cirkorama te je surađivala s francuskom kompanijom L’Attraction. Glazbu potpisuje Penny Rimbaud, Berio: Sequenza#3 for solo voice Cathy Berberian, dizajn lutke lutkarska kompanija Arketal, a u svojstvu su savjeta, umjetnički, za lutkarske elemente te za akrobatiku i ples, umjetnici pomogli Nikola Mijatović, Marijana Matoković te Marina Cherry.

Tema smrti

Smrt je dakako kompleksna i univerzalna tema koja, možemo se složiti, ima mnoga značenja i interpretacije, počevši od onog filozofskog propitivanja smrti, odnosno njezina značenja i utjecaja na ljudski život, do onog umjetničkog, s ciljem prikazivanja ljudskih iskustava i emocija. Smrt kao takva dio je životne cikličnosti i dio prirodne ravnoteže (ekosustava), dakle integralni je dio ljudskog iskustva, tvrdili su to još i starci Grci, recimo Aristotel i Epikur, a zastupao je kasnije to i filozof Heiddeger. Štoviše, čak i sam zen budizam smrt shvaća kao dio jednoga većeg ciklusa.

Od takvih shvaćanja polazi i predstava »Moja smrt i ja« čiji naziv već upućuje na kakav dijalog i odnos sa smrću. Štoviše, sama naslovna sintagma simbolično-upućivački razotkriva poveznicu smrti i protagonistice. Što se naslova tiče, bio bi jasan i nedvosmislen i naslov »Smrt i ja«, no dodavanjem posvojne zamjenice odnos tih dvaju entiteta i/ili likova intencionalno je dodatno pojačan i/ili markiran.

Radnja predstave donosi uvid u svijet neimenovane protagonistice koja uspostavlja odnos sa smrti, pa prazna pozornica tako uključuje samo performericu odjevenu u jednobojne crne hlače i majicu, jednu prečku te ispod nje meku zonu za slučaj (slobodnog) pada. Početak predstave u koreografsko-značenjskom smislu nagovještaj je nadolazeće smrti, pa generira pokrete nesigurnosti, tjeskobe i straha; performerica je tako u vidljivom stanju borbe za svoj život, za ono malo zraka, što sugerira jasnim i artikuliranim pokretima koji nagovješćuju borbu, preuzimanje, izvijanje te pokušaj otpora i savladavanja nevidljive sile koja prijeti preuzeti joj tijelo.

Ta nevidljiva sila je smrt, personificirana i tematizirana mnogo puta u umjetnosti, a u ovoj predstavi predstavljena/materijalizirana prvim i jasnim znakom skeleta koji zadobiva osobine lika, no i ostalim tanatomorfnim elementima koji upućuju na atmosferu smrti – crnom bojom te tamom/sjenom.

Igra svjetlosti i sjene

Skelet je u predstavi i čimbenik i lik, a djeluje kao element lutkarstva koji, iako nema govora i riječi, tendencijski ostvaruje značenjski dijalog s protagonisticom na simboličnoj razini. Uz to, crninu kao simbol smrti osim kostimografskog obilježja, signalizira i ono scenografsko jer pozornicom dominira crnina i u vidu zavjesa. Također, u ostvarivanju takve cjeline koja nosi tanatomorfni predznak ulogu igra i osvjetljenje, jer se svjetlo na određenim mjestima i u određenim trenucima posve gasi, djelomično gasi, biva upereno u protagonisticu, u lik Smrti, kao i u prečku, čime se želi osigurati takva atmosfera, no i uputiti na djelovanje dvaju entiteta, onog ljudskog i onog apstraktnog koje je onkraj (fizičkog) života. U tom smislu možemo reći i kako se nedvojbeno radi o izvrsnoj igri svjetlosti i sjene, pa posebno valja istaknuti dio u kojem se bočna svjetla pale i gase, čime se uputilo na životnu neodređenost i nesigurnost, čak i kad je smrt (već) prihvaćena kao životni suputnik.

Kao što je to u mnogim kulturama i umjetničkim ostvarajima predstavljeno, smrt i ovdje djeluje kao figura i kao entitet koja u vidu skeleta dolazi po ljudsku dušu. No, ovdje ljudska duša ne biva preuzeta, već uspostavlja dijalog i partnerski odnos s protagonisticom. Dakle, spomenuto početno stanje borbe i otpora znak je straha od smrti kao entiteta, smrti kao procesa ili stanja koje označava kraj života, no onda personifikacijom smrt postaje figura, ravnopravan lik i partner, pa performerica izvodi »post mortem« suživot s likom Smrti, te je prihvaća kao ravnopravnog dionika i životnog suputnika.

Od početne borbe koja djeluje makabrično, zaziva ozračje horora, posebice u dijelu kad performerica biva okrenuta leđima, spuštene glave, uz pojačani rad ramena i lopatica, čime daje jasne znakova mogućeg prelaska u kakvo stanje, no i ostanka na životu, raspoloženje prelazi u romantiziranu verziju suživota s novim partnerom – Smrti. Iako se i tad čini kako je u njihovu odnosu sve u redu, performeričino ponovno penjanje na prečku, razne akrobacije u visini te sam pad daju ipak naslutiti postojane zametke straha, onog iskonskog koje signalizira moguće skliznuće iz kakve uljuljkanosti i sigurnosti, jer ipak, koliko god performerica, kao i bilo tko drugi, prihvatila smrt/Smrt, opet postoji određen strah i bojazan od onoga što slijedi nakon života.

Lutkarski elementi

Uz početnu koreografsku odrednicu suvremenog i (emocionalno) sugestivnog, i kasniji je dio također vrlo sugestivan te jasan i koreografski/akrobatski/glumački usmjeren. Vrlo su dobre stoga akrobatske sekvence na prečki, premještanja i prebacivanja naprijed-natrag, nagla spuštanja i pad, koja (do)nose dramaturšku tenziju. Posebno su dobri i dijelovi plesa ili pak lutkarski elementi koji su dio ostvarivanja dijaloga između dvaju ravnopravnih likova, a njihov je odnos prikazan u rasponu od onog romantičnog, uz pjesmu »Sleep Walk« dua Santo & Johnny iz 1959. godine i ples, pa sve do trenutaka ponovne nesigurnosti što, jasno je, uz pokret, generira i sama glazba.

U tom smislu, Petra Najman bila je vrlo sugestivna i jasna u svakom segmentu predstave, dramaturški, plesno i akrobatski. Jednako je tako i sama predstava ukrštena plesnim, dramskim/lutkarskim i (cirkusko) akrobatskim te preuzima obrasce horora, drame, komedije, u dijelu parodije, uz znakove grotesknosti. Predstavu »Moja smrt i ja« stoga možemo u tematskom i simboličnom smislu definirati kao ples i /ili igru života i smrti, perpetuiranje jednoga odnosa, odnosno kao svjež autorski koncept te kao zanimljivu i višeznačnu obradu tanatomorfne tematike.