Splitska glumica Petra Kovačić Botić igra glavnu ulogu u predstavi »Gazdarica« koja je premijeru imala na Splitskom ljetu.

Rođena je u Splitu 1988. Umjetničku akademiju u Splitu upisala je 2009. godine, a diplomirala 2015. Iste godine postala je članica Drame HNK Split, a na matičnoj akademiji radi kao docentica na odsjeku Gluma.

I lani je imala glavnu ulogu i to u predstavi »LizistRATa« u režiji velikog Paola Magellija, a ta joj je rola donijela i nagradu Judita za najveće umjetničko postignuće dramskog dijela 68. Splitskog ljeta.

Ovih dana puno se priča o predstavi »Gazdarica« u kojoj igrate glavnu ulogu Mirandoline. Doduše manje se priča o samoj predstavi i izvedbi, više o plakatu koji je izazvao disonantne tonove u javnosti.

Jeste li vi zadovoljni kako je predstava na kraju ispala?

– Rezultat rada na predstavi ovisi o velikom broju ljudi, njihovom ulogu i trudu, odlukama, produkcijskim uvjetima i, u konačnici, o zajedničkom cilju. Postoje stvari kojima sam više ili manje zadovoljna. Ono što me ispunjava su mali ciljevi koje sam sebi zadavala radeći na ovom projektu, i koje sam manje-više uspjela ostvariti.

Središnji cilj bio mi je odmaknuti se od podrazumijevajućih, staromodnih čitanja samog lika Mirandoline.

Obračun sa ženomrscem

Je li taj plakat doista toliko kontroverzan ili je naša javnost (pre)konzervativna i da se lako »šokirati«? Odnosno, je li danas potrebna kontroverza, »marketinški trik«, kako bi neka predstava pobudila interes šire javnosti, odnosno privukla publiku koja nije klasično kazališna?

– Ljudi izgleda danas jako vole biti šokirani – očito je marketing bio uspješan kada je pobudio toliki interes. Mislim da bi ipak kvaliteta repertoara trebala biti ono što publiku tjera ili privlači u kazalište. Ne vjerujem da bi ikoga dobronamjernog ovakav plakat otjerao, eventualno može nekog zainteresirati da nakon predstave konstruktivno razmotri vezu vizualnog identiteta plakata s porukom odgledanog.

Koju publiku smo s ovakvim plakatom privukli, vrijeme će pokazati. Za sada imamo mnoštvo komentatora.

Je li danas, u 21. stoljeću, šok u umjetnosti uopće moguć? Ne bi li nas trebale šokirati ipak neke druge stvari i situacije, a ne provokativan plakat?

– Nevjerojatno mi je pričati o provokativnom plakatu kao o šokantnom slučaju u vremenu u kojem je, naprimjer, nasilje uzelo toliko maha. Zato valjda jesmo tu gdje jesmo, jer nas zapravo ne šokiraju realni problemi društva u kojem živimo, kao recimo nedavni live stream femicida, a sablažnjavamo se na dva isplažena jezika na plakatu.

Šok je poprilično relativiziran, kao i reakcija na ono čime smo šokirani. Lijepo kaže Aristotel, ono si što radiš, a mi kao društvo češće govorimo, nego što išta radimo.

Uostalom, vašu ste Mirandolinu željeli odmaknuti od »mita isključivo koketne žene koja uživa u zavođenju svojih gostiju«, kako ste sami naglasili u najavi predstave. Kako ste vi doživjeli Mirandolinu? S koji se problemima Mirandolina 21. stoljeća susreće?

– Mirandolinu sam doživjela kao vještu igračicu koja u svakom trenutku zna svoje prioritete. Ona se danas bori s istim problemima kao 1753. Goldonijeva ili dvije stotine godina kasnije Turrinijeva.

Ženu se i danas vrednuje i procjenjuje po kriterijima objektivizirajuće ženskosti i ženstvenosti, ali mislim da danas možemo u toj borbi napraviti korak naprijed.

Dok Goldoni, ali i Turrini glavni sukob komada grade iz Mirandolinine želje da zavede ženomrsca, mi smo ga gradili iz želje za njenim obračunom s tim istim ženomrscem.

Miris mora i friteze

»Gazdarica« progovara i o Splitu danas. Rođeni ste u Splitu, tamo ste završili i Akademiju, članica ste drame splitskog HNK. U jednom ste intervjuu rekli: »Prije je Split mirisao na more, sada miriše na fritezu.« Koliko se Split promijenio, je li se promijenila i splitska kazališna publika?

– U zadnje vrijeme me proganja slika Dioklecijanove palače kao velike friteze, iako i slika ogromnog toaleta nije daleko od stvarnog stanja.

Turistički uspjeh je u Hrvatskoj pitanje kisika, kaže Jurica Pavičić. Taj zapuh toplog smrada koji potencijalno vreba iza svakog ugla, u Splitu je zbilja pitanje kisika, odnosno nedostatka istog. Čeka se ljeto da se zaradi pa zima da se predahne, odnosno udahne pa opet ljeto da se zaradi i tako u nedogled.

Publika je ovog ljeta prvo s oduševljenjem reagirala na dijeljenje ćevapa prije predstave »Gazdarica«, a zatim se autoironično smijala na autoironični komentar Mirandoline o ćevapima koji prodaju kulturu. Razumjeli smo se s vlastitom publikom.

Ovo vam je druga glavna uloga na Splitskom ljetu. Prošlu ste glavnu rolu imali u predstavi »LizistRATa« u režiji Paola Magellija. Kako je bilo raditi s tim velikanom?

– U mojem dosadašnjem kazališnom radu, vrijeme se dijeli na ono prije i poslije Paola Magellija. Bilo je to uzbudljivo, izazovno i poučno iskustvo. S njim se malo, ali vrijedno govorilo, puno radilo, nadahnuto mislilo, a rad s njim procesuirat će se još dugo.

LizistRATa / Foto: HNK SPLIT

Ta vam je uloga donijela i nagradu Judita za najveće umjetničko postignuće dramskog dijela 68. Splitskog ljeta. Jesu li nagrade poticaj ili opterećenje? Kako ih vi doživljavate?

– Tu sam nagradu doživjela isključivo kao poticaj. Kao prilog vjeri u pošten, predan i kolegijalan rad u kojem znanje autorskog tima u sinergiji s vještinom glumačkog ansambla stvara vrijednu i važnu predstavu.

»Gazdarica« progovara o Splitu, ili u konačnici bilo kojem drugom hrvatskom gradu u 21. stoljeću, svijetu kojim vladaju novac i muškarci, a »LizistRATa« govori o tome da u Europi rat ne prestaje. Može li kazalište, umjetnost utjecati na promjene u društvu?

– Voljela bih misliti da može. Vjerujem da može. Pitanje je koliko ljudi žele promjene, odnosno žele li ih uopće. Za promjene je potreban trud i ulaganje, uostalom kao i za umjetnost. Često u zadnje vrijeme čujem kako bi umjetnost trebala biti samoodrživa, pogotovo od strane onih koji raspolažu javnim novcem – to je jasan signal da umjetnost tom društvu uopće nije potrebna. Naše društvo je odraz našeg truda i ulaganja.

Kakva je pozicija glumaca, ili bolje rečeno – pozicija glumica, u hrvatskom društvu?

– Glumice su, naprimjer, često slabije plaćene nego njihovi muški kolege, u istom rangu glumačkih zadataka, i s istim statusom – to govorim iz vlastitih iskustava. Često se kao glumice borimo s predrasudama, seksizmom i mizoginijom zaodjenutom u slobodoumlje.

Docentica ste na odsjeku Gluma Umjetničke akademije u Splitu. Kako je raditi sa studentima? I sami ste mladi, ali osjetite li generacijsku razliku između vas i tadašnjih vaših kolega i današnjih studenata?

– Kad sam imala dvanaest godina, ustala bih rano, spremila se, vozila se autobusom šest stanica, zadržala bih se u knjižnici barem pola sata dok ne izaberem knjige čiji mi je sadržaj potreban, vratila se kući. Oni su s dvanaest iz kreveta ulazili ravno u Google. Velika je to razlika. Moja priča s odlaskom u knjižnicu me iz današnje perspektive podsjeća na moju baku koja bi kao djevojka iz Žrnovnice pješačila dva sata, samo da bi došla do Splita.

Razlika u godinama između mene i moje bake bila je šezdeset godina, a mene i studenata je otprilike petnaest, vremena se, dakle, mijenjaju sve brže. Lijepo je biti dio njihovog obrazovanja, velika je to čast i privilegija, pogotovo kada je riječ o zanatu koji prije svega potiče igru. Ta igra ima svoje vlastito vrijeme, neopterećeno brzinom današnjice i generacijskim razlikama. Puno učim od njih.

Rijeka je godišnji odmor

Iz poslovnih i privatnih razloga, živite na relaciji Split – Zagreb, no često ste i u Rijeci, vaš je suprug Matko Botić Riječanin. Kakva vam se čini Rijeka, riječki HNK?

– Rijeka za mene znači godišnji odmor. Još prije par godina je značila i pohane tikvice, palačinke i marinirane inćune s kojima bi nas dočekala Matkova pokojna mama. Mislim da nisam prava osoba za priču o gradu koji posjećujem nekoliko puta godišnje, nemam realnu sliku. Meni bude lijepo, a onda od prijatelja koji tu žive slušam i o problemima, na koje ja u tih par opuštenih tjedana ne obraćam pažnju.

Osim toga, nije popularno da jedna Splićanka govori o Rijeci, osim ako nećemo analizirati neku nogometnu utakmicu.

Vaš suprug Matko je teatrolog i dramaturg, surađivali ste na nizu projekata? Kako je raditi s bračnim partnerom?

– Radila sam s Matkom prije nego što smo postali supružnici, zapravo najprije sam ga upoznala kroz rad. Kombinacija inteligencije i duhovitosti, kreacije i konstruktivnosti koju on ima profitabilna je za svaki kazališni proces. Uz to, on je moje vanjsko oko i najveći kritičar, moglo bi se čak reći i kazališni istomišljenik. Ipak, najdraži mi je njegov glazbeni opus, tu je najkreativniji. Već neko vrijeme razmišljamo o zajedničkoj glazbeno-dramskoj predstavi. Doma ipak češće pričamo o hrani nego o poslu, prioriteti su prioriteti.

Ovih dana uživate na odmoru. Kako se Petra opušta? Što Petru veseli u svakodnevnom životu, koje filmove gleda, kakvu glazbu sluša i kakve knjige čita?

– Odmor je otok, more, skakanje s mula, pivo ili gemišt prije ručka, iznenadni san u popodnevno nedoba… Veselje u svakodnevnom životu su sviranje s partnerom i posinkom, nenadani izlet, kuhanje, ćaskanje s mamom koje se pretvori u maratonske razgovore, dobro složen raspored u kojem uspijem naći vrijeme za sve drage mi ljude i za sebe.

Najviše me opušta pomisao da mogu biti spontana i da ne moram naviti sat. Za gledanje me čeka »Oppenheimer«, a za čitanje »Sjećanja« Eve Grlić. Mobitel mi pak kaže da sam u zadnje vrijeme najviše slušala izvođače King Gizzard & The Lizard Wizard i Vulfmon, Minu i Sergia Endriga, Jacksona Brownea i grupu Wings.