Vinogradske breskve su stare sorte bresaka koje rađaju kasnije od ostalih sorti, a razmnožavaju se košticama. Vrlo su otporne na bolesti, a ime su dobile po tome što obično rastu u vinogradima i dozrijevaju u vrijeme berbe grožđa. Okus vinogradarskih bresaka je intenzivniji od okusa običnih bresaka, a boja im varira od zelenkaste do crvene.

Uzgoj vinogradarskih bresaka vrlo je jednostavan. Počinju rađati rano, a u puni rod dolaze nakon pete godine od sadnje. Donose puno ploda i to ponekad i do 15 godina.

Otporne su i na zimu, no za pupove u otvaranju, otvorene cvjetove i zametnute plodove kritična je temperatura od 0 do -5 °C. Ako su temperature tijekom siječnja i veljače visoke, biljni sokovi krenu i pupovi se ranije pojave, a tada i cvatnja bude ra­nija i tada nastaju velike štete.

Kao i običnim breskvama, potrebna im je vlaga, pa ih treba zalijevati tijekom kasnog proljeća i ljeta, jer u to vrijeme in­tenzivno rastu mladice, plodovi i vrijeme je diferencijacije cvjetnih pupova za sljedeću godinu.

Tla u koje se breskve sade moraju biti lagana, pjeskovita ili pjeskovito-ilovasta, čija kiselost treba biti pH 6,0 – 7,0. Najpogodniji položaj je onaj s južnim ili jugozapadnim pogledom, jer u proljeće se brže zagrijavaju, no na mjestima gdje su proljetni mrazevi česta pojava, izbor sjeverne strane je bolji.

Oblikovanje stabla breskve od velike je važnosti, pa se u prvoj godini nakon sadnje na 50 – 60 cm od zemlje odstrane sve prijevremene grančice. Ostale prijevre­mene grančice duž provodnice ostave se i na njima će u idućoj godini biti roda. Pri zelenoj rezidbi odstrane se sve vodopije i potiče se razvoj skeletnih grana.

U zimskoj rezidbi izolira se provodnica. Zatim se grane prve etaže nastoje rezom dovesti u položaj pod kutom od 45° u odnosu prema glavnoj osi, odnosno provodnici. Na udaljenosti 90 – 110 cm od prve etaže oblikujemo drugi kat. Tije­kom ljeta provodimo zelenu rezidbu. Takav uzgojni oblik omogućuje već u drugoj godini nakon sadnje rod od oko 4 kg po stablu.

Tlo oko vinogradarske breskve trebalo bi biti dobro održavano, a korov uklonjen. Gnojidbu je potrebno obavljati svake godine, a najvažniji za njen nesmetani razvoj su dušik, fosfor i kalij.

Dušik je najvažniji u proljeće i trebalo bi ga dodavati u dva navrata, prije intenzivnog rasta mladica i prije formiranja plodova. Kao i kod ostalih biljaka, kasno dodavanje dušika ne samo da bi bilo nepotrebno već bi bilo i štetno, jer bi produžilo vegetaciju, pa bi voćka u zimu ušla s nedozrelim i osjetljivim mladicama koje bi tijekom jače zime stradale od mraza.

Fosfor utječe na zametanje cvjetnih pupova i kakvoću plodova, a u tlo ga treba unositi dublje i to tijekom jeseni.

Kalij se u tlo unosi jednako kao i fosfor, tijekom jeseni i u dublje slojeve, a utjecat će na razvoj ploda.