Mi pobjeđujemo u svim nadmetanjima – ovako je američki predsjednik Joe Biden zaključio press konferenciju koju je prošlog petka održao u društvu svojih dalekoistočnih gostiju, odgovorivši na niskokvalitetni novinarski zahtjev za procjenom tijeka američkog rivalstva s Kinom.

Svjetska sila broj dva kao utvara je opsjedala trilateralni sastanak najvažnijeg podstanara Bijele kuće, japanskog premijera Fumia Kishide i južnokorejskog predsjednika Yoona Suk-Yeola koji su prvo inzistirali kako Kina nije fokus njihovog nesvakidašnjeg susreta, govorili o »međusobnoj sigurnosnoj suradnji« na zapadnoj obali Tihog oceana, pa naposljetku odustali od pretvaranja nakon što su vidjeli da ovu igru nitko od uzvanika nije voljan pratiti.

Visoki državni posjet održan u merilandskom Camp Davidu aktivirao je američku kolektivnu memoriju koja ovu lokaciju veže uz povijesne diplomatske prijeme – poput onog hladnoratovskog između Eisenhowera i Hruščova iz 1959. godine – čime su Bidenovo diplomatsko zbližavanje i američka briga za »slobodan i prosperitetan Indo-Pacifik« u američkim medijima mogli biti ilustrirani kao događaj prvorazrednog značaja, kada već njegov sadržaj to nije bio u mogućnosti učiniti.

Prošavši bez važnijeg sporazuma ili ugovora, trijalog o zajedničkim interesima, regionalnim izazovima te produbljenju vojne i ekonomske kooperacije okončan je zajedničkom izjavom u kojoj potpisnici upozoravaju na »opasna i agresivna ponašanja« u Istočnokineskom i Južnokineskom moru te se obvezuju na održavanje godišnjih vojnih vježbi usmjerenih protiv sjevernokorejskih nuklearnih napredaka.

SAD nije morao dugo čekati na bratimljenje svojih i korejskih vojnika. Zajedno s domaćinom i još devet vjernih prijatelja američke su trupe započele sudjelovanje na desetodnevnim raznim igrama u Pyeongtaeku, gradu iz kojeg se dobro vide obale obje crvene pošasti.

Podijeljena regija

U najmanju ruku neobičan format sastanka i nedvojbena američka dominacija ovom vanjskopolitičkom agendom uspjeli su zasjeniti narav duže povijesti odnosa između Japana i Južne Koreje koji se nikada nisu mogli nazvati partnerskima. Zajednički cilj pod koji se nacionalni interesi ove tri zemlje mogu podvesti nije očigledan u svojim benefitima stanovništvu, posebno kada je riječ o desecima milijuna njih koji žive na Dalekom istoku i posebno kada se radi o pripremanju vojnih postrojbi za oružani sukob s glavnim opozicionarom svjetskom poretku po guštu Zapada.

Američko prigrljivanje dva politička režima koje se zbog svog vanjskopolitičkog djelovanja doživljava kao počasne Zapadne enklave, gotovo je eksplicitno u službi stvaranja nove antikineske alijanse koja će Washingtonu pripomoći da uspostavi kontrolu nad morima 9 tisuća kilometara daleko od svog kontinenta te svoju moć projicira kontra rastuće kineske.

Stoga strateško okruživanje kineske obale i predradnje za proširivanjem američkog vojnog prisustva na japanskim i korejskim otocima i poluotoku idu u korak s provokacijama u ekonomskoj i tehnološkoj sferi, ali i Tajvanskom tjesnacu koje sigurnost i stabilnost regije čine nedvojbeno gorima i opasnijima po Azijce sa svih strana nacionalnih granica.

Dok Japan suočen s desetljećima ekonomske stagnacije i manjkom integracije sa svojim zapadnim susjedstvom pokušava izbjeći pad u geopolitički zaborav, južnokorejsku stranu u susret SAD-u gura strah od nuklearno naoružanog Sjevera koji nikada ne propušta priliku da se pohvali svojim raketnim postignućima. Ovakva situacija dovodi do toga da zahlađenje japanskih i južnokorejskih odnosa s Kinom dolazi po inerciji, a ne nužno zbog usađenih rivalstava ili međusobnih nesuglasica koje diplomacija ne može premostiti.

S obzirom na to da su, prema podacima Opservatorija ekonomske kompleksnosti (OEC) i Harvardovog Atlasa za 2021. godinu, obje države s Kinom razmijenile po više od 300 milijardi dolara vrijedne robe svaka, pri čemu im je Kina daleko najveći uvozni i izvozni partner, polaganim zatvaranjem vrata za ozbiljniju političku suradnju s Pekingom ove dvije desne nacionalističke vlasti riskiraju ugrozu vlastite ekonomske sigurnosti.

O nezavidnoj poziciji u kojoj su se našli Japan i Južna Koreja, pisao je američki Washington Post, navodeći kako su Trumpovi i Bidenovi pokušaji da zaustave kineski razvoj ostavili izravne posljedice po njihove tehnološke sektore koji su odjednom zapali u značajne poteškoće kada je u pitanju opskrba mikročipovima, a time i šire probleme u proizvodnom lancu sofisticiranih digitalnih uređaja. U ovom kontekstu, američka želja da ispražnjeni prostor suradnje popuni vlastitim prioritetima ne treba nikoga čuditi.

Vojna kooperacija koja bi postavila temelje za neku verziju azijskog NATO-a zato podrazumijeva neizmijenjeni status Tokija i Seula kao čvrstih poluga američkih prekopacifičkih nepodopština, kao i njihovu voljnost da svoju glavu stave u torbu tuđih imperijalističkih ambicija. Svaki oblik vojno-sigurnosnog pakta kojim bi Japan i Južna Koreja bili obvezani sudjelovati u potencijalnom ratu SAD-a i Kine (bilo direktnom i nuklearnom, bilo posredničkom) bio bi lažno rješenje problema koji je agresivna američka ekstrateritorijalnost sama stvorila.

Naravno, ono što bi u tom scenariju bilo stvarno je sistematična distribucija oružja koja bi došla uz prigodne savjete o odabiru konkretnih meta te dodatan skok profita američkog vojnoindustrijskog kompleksa. Srećom, formalizacija ovih odnosa te stvaranje po važnosti drugog ešalona protukineske strategije još neko vrijeme neće dostići stadij u kojem se nalaze »obavještajno-sigurnosni« savezi AUKUS (Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD) i Quad (SAD, Australija, Japan i Indija), pa će se Biden i njegov eventualni nasljednik morati zadovoljiti japanskim i južnokorejskim gostovanjima na godišnjim NATO-vim samitima, kao što je to bio slučaj na posljednja dva u Madridu i Vilniusu.

Odgovor Pekinga na druženje u Camp Davidu bio je brz. Glasnogovornik kineskog ministarstva vanjskih poslova Wang Wenbin osudio je miješanja u situaciju u Južnokineskom moru, području kojem niti jedan od spomenutog trojca nema teritorijalni pristup, te pačanje u status Tajvana kao internog nacionalnog pitanja, navevši kako su stvaranje ekskluzivnih klika i vojnih blokova spremnih na konfrontacije nepopularne politike u cijeloj pacifičkoj regiji.

– Niti jedna zemlja ne bi trebala tražiti svoju sigurnost nauštrb sigurnosnih interesa drugih zemalja, regionalnog mira i stabilnosti, kazao je Wang, dodavši da će međunarodna zajednica prepoznati tko radi na intenziviranju tenzija. U scenariju farsično sličnom onom koji smo do početka ruske invazije gledali u Ukrajini, prostora za eskalaciju ima napretek, što navodi na zaključak da krajnji istok Euroazije u bliskoj budućnosti neće uživati mirnije dane nego što je to slučaj sada.

Tamošnjem stanju pozitivno ne doprinosi ni japansko-korejsko izazivanje svog mnogo manje smirenog susjeda Rusije kojem su Kishidina i Yoonova vlada nametnuli ekonomske sankcije i to na obostranu štetu, dok južnokorejsko vodstvo zasigurno neće blagonaklono tumačiti (zasad samo) šapate o mogućoj integraciji nepredvidivog Pjongjanga u Šangajsku organizaciju za suradnju (SCO).

Kina, koja nije dio niti jednog vojnog saveza, u svom bi džepu najradije zadržala kartu vojne suradnje s Rusijom i Sjevernom Korejom, budući da ovakav tip ujedinjenja tri snažne nuklearne sile sa sobom ne može donijeti ništa dobrog, no to ne znači da će se Narodno-oslobodilačka armija suzdržati od nakrcavanja obala, mora i neba svojim dalekometnim raketama, plovilima i letjelicama.

Prekooceanski stisak

Washington zna da bez vojne podrške Japana i Južne Koreje niti u snovima ne može računati na to da će se rat s Kinom oko Tajvana odigrati isključivo u gostujućem dvorištu, a još manje na ikakav ishod koji bi se mogao proglasiti pobjedom. Ukoliko neki američki predsjednik u jednom trenutku svojim tajvanskim »partnerima« dozvoli da, suprotno većinskim željama vlastitog stanovništva, počnu javno govoriti o nezavisnosti i spremnosti da uđu u rat s neusporedivo jačom vojskom, to će učiniti tek onda kada bude siguran da SAD neće platiti cijenu u ljudstvu ili nižom razinom vlastite sigurnosti.

Kako dugogodišnja kineska politika kaže da Peking neće prvi posegnuti za nuklearnim napadom, posrednički rat ponovo se postavlja kao najizgledniji plan kojim bi SAD nastojao strateški iscrpiti ovu globalnu supersilu. Zemlje susjedstva u jugoistočnoj Aziji ovim nacrtima nisu oduševljene. Kako stvari trenutno stoje, članice ASEAN-a nisu se ni izbliza voljne miješati u ove odnose, zbog čega će njihovu odlučnost svojim rujanskim posjetima testirati američka potpredsjednica Kamala Harris koja putuje u Džakartu na samit SAD-ASEAN, te Biden koji ide u Vijetnam.

Vanjskopolitički potezi japanskog premijera, a posebno južnokorejskog predsjednika kod kuće ne izazivaju oduševljenje koje bi se sa službenih instanci dalo naslutiti. Bidenov koordinator za Indo-Pacifik Kurt Campbell u izjavi Reutersu naveo je kako Kishida i Yoon u svojim približavanjima SAD-u »često idu i protiv savjeta vlastitih konzultanata i ureda«, a razina popularnosti tvrdog desničara na čelu Republike Koreje govori kako se njegove huškačke politike protiv DNR Koreje odražavaju pozitivnim postotnim poenom samo kada za njih dobije podršku velikih sila.

S druge strane »K-Trump«, kako je Yoon Suk-Yeol prozvan zbog svojih besramno ženomrzilačkih stavova, na razini podrške gubi svaki put kada se pokuša umiliti Japanu, bivšem kolonizatoru čija omraženost na obje strane 38. sjeverne paralele nikad nije nestala. Iako su domaća pitanja južnokorejskom stanovništvu od mnogo većeg interesa, Yoon trpi velike kritike zbog ignoriranja japanske glorifikacije svojih imperijalnih zločinaca koji su tijekom 35-ogodišnje okupacije okončane Drugim svjetskim ratom vršili etnički motivirane masakre i pogrome nad Korejcima.

Uz činjenicu da se japansko društvo i politika kolektivno nikada nisu pokajali za svoju sramnu fašističku prošlost, antagonizmu na ovoj relaciji doprinose japanska ispuštanja kontaminirane vode iz nuklearnog reaktora Fukishima u ocean usprkos protestima iz Koreja i Kine. Izravno srozavši imidž svog režima, južnokorejska policija sredinom je tjedna pretukla i uhitila skupinu prosvjednika koji su pred japanskom ambasadom u glavnom gradu prozivali Tokio na odgovornost za ovu ekološku katastrofu.

Dok japanski mediji poput utjecajnog konzervativnog dnevnika Nikkei hvale zatopljenje odnosa s Južnom Korejom, s čijim se vođama japanski premijeri prije ožujka ove godine nisu sastali od 2011. godine, aktualni lider Fumio Kishida za razliku od svog novog prijatelja za svoj rejting ne treba strepjeti.

Kao predsjednik Liberalne demokratske partije koja Japanom posljednjih 80 godina vlada praktički nesmetano, Kishida je u dvije godine svog mandata krenuo snažnije naoružavati japansko otočje, nastavljajući politiku svog prethodnika Shinza Abea koji je prije osam godina progurao napuštanje ustavnih ograničenja o japanskom nesudjelovanju u oružanim konfliktima izvan svog teritorija.

U prosincu prošle godine Japan je donio nacionalnu sigurnosnu strategiju koja mu dozvoljava da prva udari na neprijatelje, što je izazvalo niz kontroverzi u regiji, ali i sveopće oduševljenje Washingtona. Uvećane mogućnosti za operativne manevre, zajedno s garancijom da Japan i Južna Koreja neće održavati kontakte bez njihova znanja i blagoslova, bili su uvjeti u kojima je SAD uspio izlobirati Seul da pristane izmjenjivati vojnu inteligenciju sa svojim bivšim okupatorom.

Potraga za solidarnošću

Dakako, glavna karta američkog pritiska na svoje »saveznike« još od kraja Drugog svjetskog rata ostaju desetine tisuća stacioniranih vojnika zbog čijeg prisustva, koje nije podložno demokratskoj volji dvaju naroda, nije pretjerano reći da se radi o vojnoj okupaciji.

Ova interpretacija dobiva na uvjerljivosti kada se razmotri utjecaj Washingtona na kreiranje postratnog političkog i vojnog sustava Japana te američko upravljanje Korejskim ratom s južne strane, kao i američka dominacija koja izražena u službenim brojkama (podaci državne agencije GAO) glasi: 15 vojnih baza u Južnoj Koreji s više od 26 tisuća trupa, 23 vojne baze u Japanu s više od 53 tisuće vojnika u 2021. godini (od kojih je najvažnija notorna baza na otoku Okinawa), 13,4 milijardi, odnosno 20,9 milijardi dolara koje je Pentagon utrošio na održavanje baza u Južnoj Koreji i Japanu u razdoblju od 2016. do 2019., te 5,7 milijardi, odnosno 12,3 milijardi dolara koji su domaćini u istom razdoblju izdvojili za privilegij ugošćavanja Amerikanaca.

Također, implicitno neodobravanje s druge strane Tihog oceana ključan je faktor koji osigurava da se ideja formalnog okončanja rata Sjeverne i Južne Koreje te težnje za ujedinjavanjem Korejskog poluotoka nikada ne počnu ozbiljno razmatrati. Iako na jugu kroz godine pada, podrška potonjem je nezanemariva te prema istraživanju Instituta Carnegie iznosi 40 posto, dok se prema istraživanju think-tanka CSIS (doduše na vrlo malom uzorku ispitanih) u Sjevernoj Koreji diže preko 90 posto.

Prilikom promatranja američkih geopolitičkih poduhvata uvijek treba razmotriti i kako se isti uklapa u trenutni položaj cikličkog političkog kalendara, pa će nam orijentiranje prema predsjedničkim izborima iduće godine kazati kako Joe Biden lovi posljednji vlak da se naciji i svijetu predstavi kao mirotvorac i pouzdan globalni partner.

Obvezan da izglanca svoju međunarodnu reputaciju u sjeni kineskog posredovanja ponovnog uspostavljanja odnosa između Saudijske Arabije i Irana, ali i Trumpovog uvjeravanja Bahreina i Ujedinjenih Arapskih Emirata da normaliziraju odnose s Izraelom, 80-ogodišnjak želi uhvatiti što veći broj stavki koje će moći objesiti na svoj kandidacijski CV.

Udio domaće podrške od 40 posto sredinom kolovoza ne predstavlja idealno prolazno vrijeme, no Bidenov je uži tim već pokazao da im pravovremenost hrabrih političkih poteza, maksimalizacija dobrog PR-a i efikasno pojavljivanje predsjednika u javnosti nisu slabe strane u igri zvanoj inženjering popularnosti, zbog čega 400-tinjak dana prije izbora nemaju razloga za paniku.

Međutim, diplomatski sastanci Bidenu neće osigurati uspješnost lova na glasove Amerikanaca azijskih korijena. Izvanprotokolarno ponižavanje južnokorejskog predsjednika Yoona kojem je Biden tijekom posjeta u Bijeloj kući u travnju naredio da ga zabavi pjesmom naišlo je na osude ne samo korejske javnosti, već i korejske dijaspore kojoj rane izazvane nabijanjem osjećaja manje vrijednosti nisu samo stvar prošlosti.

U njihovim će očima upravo Bidenov mandat ostati zapamćen kao razdoblje u kojem su se rast anti-azijskog rasizma i statističke brojke verbalnih i fizičkih napada nad azijskim Amerikancima multiplicirali, bez obzira na to što je trend mržnje započeo za vrijeme njegovog prethodnika i što je huškačka retorika američkog političkog vrha usmjerena na Kinu, Kineze i potomke kineskih iseljenika.

– Koliko god bojili kosu u plavo ili operacijama ravnali nosove, nikad nećete biti zapadnjaci. Većina Europljana i Amerikanaca ne može fizički razlikovati Kineze, Japance i Korejce, prošlog je mjeseca u društvu japanskih i južnokorejskih diplomata kazao kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi, pozvavši svoje goste na odbacivanje hladnoratovskog mentaliteta i užu suradnju s Pekingom.

Slučaj nepovratnog odbijanja ispružene ruke susjeda na kocku ne stavlja samo ekonomsku budućnost Dalekog istoka, što uloge čini poprilično velikima. Garancija da će japansko i južnokorejsko višestranačje ispoštovati demokratsko odbijanje eskalatornih tendencija nije zadana, posebno kada jedan drugi oblik demokracije, onaj na daljinski upravljač, već zapinje svoje puške.