SENJ – Jubilarne 25. senjske koncertne večeri tijekom srpnja i kolovoza okupile su neke od istaknutih umjetnika. Do sada su tako nastupili Karlovački klavirski trio, pijanisti Viktor Čižić i Sven Brajković, Gudački kvartet Sebastian, Trio »Kamov«, flautističko-harfistički duo Tamare Coha Mandić i Diane Grubišić, Zagrebački puhački trio te trubač Patrik Palić uz pratnju orguljaša Dubravka Čepulića. Nastavak ovog zanimljivog niza bio je i koncert mladog, ali sada već poznatog i priznatog čembalista Franje Bilića u katedrali Marijina Uznesenja.

Čembalo je vrlo zanimljivo glazbalo prepoznatljivog zvuka, a možda i izgleda. Danas se o njemu uglavnom govori kao o preteči glasovira, ali se može reći da u novije vrijeme ponovo biva sve češće korišten ne samo za izvedbe glazbe koja je za njega izvorno napisana, već i za novije skladbe. Naime, osnovni problem čembala, zbog kojeg je i gotovo iščeznuo iz glazbene prakse u razdoblju klasicizma i kasnije, jest činjenica da nije u mogućnosti proizvoditi dinamičke gradacije, odnosno jačina izvedbe najčešće je ograničena na glasno ili tiho. Uz navedeno, prilično reski zvuk trzaja o žicu nije ga učinio prijemčivim za neke novije izvedbene ansamble pa je novi fortepiano, ili kako mi kažemo glasovir, preuzeo vodstvo. Ipak, slušajući izvedbe na čembalu odmah je jasno da on posjeduje izuzetno zanimljive izvedbene mogućnosti, a s obzirom na osjetljivost samog glazbala, raspored i veličinu tipki i druge karakteristike, treba znati i da biti pravi čembalist jest veliko umijeće.

Neobičan program

Franjo Bilić koji je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao čembalo i dirigiranje, već je i ranije pokazao svoj raskošan talent, kako brojnim nagradama i priznanjima, tako i nizom koncertnih recitala koje redovito održava. Program pod nazivom »… à Madame …« bio je jednako zanimljiv i neobičan kao i glazbalo o kojem smo govorili. Na početku je izvedeno ukupno 14 sonata talijanskog baroknog skladatelja i čembalističkog virtuoza Domenica Scarlattija koje je izvođač na zanimljiv način povezao u neku, gotovo rapsodijsku cjelinu. Nizale su se sonate po svojim tonalitetima tvoreći kvintne ili kvartne odnose, ali i po kontrastnim tempima i mjerama, što je rezultiralo bogatom lepezom koju publika nije željela prekidati pljeskom. Scarlattijeve barokne sonate zapravo su kraće forme te ih ne treba miješati s kasnijim opsežnim sonatama iz klasicizma ili, pogotovo, romantizma. Jednako tako, kao čembalističkom virtuozu, Scarlattiju je očito bilo iznimno lako skladati za ovo glazbalo koristeći pritom nebrojene, često nepoznate i skrivene, boje i zvukove koje čembalo može proizvesti. Naravno, to samo znači da svaki izvođač mora pokazati majstorstvo prije svega tehničke prirode, ali i muzikalnosti koja se na čembalo dobiva ritmom i stilskim zadatostima više nego nepostojećom, ili izuzetno ograničenom, dinamikom. Franjo Bilić pokazao je da odlično vlada svim navedenim aspektima, a posebno dojmljiva je bila izvedba Sonate u f-molu, K. 50 i posljednje Sonate u C-duru, K. 330.

Magija zvukova

Preskočivši nekoliko stoljeća, programski nas je Bilić nakon baroka odmah odveo u suvremenost i to zanimljivom skladbom pod nazivom Meditacija Borisa Papandopula. Suvremeni skladatelji, kako je već rečeno, vrlo često posegnu napisati nešto za čembalo, a Papandopulo kao vrstan skladatelj i glazbenik također je stvorio pravi biser čembalističke literature. Godine 1966., negdje vrlo blizu Papandopula, i Ivana Lang skladala je Kvintnu etidu za koju je izvođač Bilić uoči koncerta istaknuo kako ga posebno veseli činjenica da će ovo biti i praizvedba (prema ideji skladateljičine kćeri prof. Kristine Beck-Kukavčić). Tretirajući čembalo izuzetno virtuozno, Lang je stvorila pravu magiju zvukova čvrste ritmičke strukture koju je Bilić vrlo vjerno predstavio publici. Kada bi se ovu etidu, primjerice, izvelo na orguljama, gotovo sam siguran da bi neodoljivo bila bliska, tonski i kvalitetom, nekim orguljskim skladbama Anđelka Klobučara. Zapravo, sve su to pravi dragulji hrvatske glazbene baštine koju prerijetko imamo prilike čuti. Sanda Majurec, dočaravajući procese nastanka, rasta i prestanka oluje napisala je skladbu Nevera (2012.), a za kraj koncerta, uz korištenje zvukova snimljenih na mobilnom uređaju, Bilić je izveo i skladbu One/Jedan za čembalo i traku nastalu 2021. godine.

Od baroka do suvremenosti

Od baroka do najsuvremenijih skladbi pohvaliti treba i činjenicu da Bilić osim zavidnog čembalističkog virtuoziteta posjeduje i snažan senzibilitet za domaće skladatelje, što se ne očituje samo u izboru programa koji je publika imala prilike čuti, već i u njegovim aktivnostima izvan ovog koncerta, kao što je suradnja u reizdanjima i novim objavama djela hrvatske glazbene baštine koja se nalaze na rubu nestanka. Hvalevrijedan trud govori o sigurnoj uspješnoj i bogatoj Bilićevoj karijeri koja slijedi. Izuzetno zanimljiv koncert koji je senjska publika imala prilike čuti i doživjeti dokaz je navedene tvrdnje, a bogati pljesak na kraju koncerta, kao i zadovoljna lica posjetitelja koji su izlazili iz crkve, najbolja je pozivnica da, ukoliko imate prilike, posjetite neki od sljedećih Bilićevih recitala. Jednako tako, valja podsjetiti i na završni koncert 25. senjskih koncertnih večeri na kojem nastupaju violist Aleksandar Jakopanec uz pratnju pijanista Ivana Violića.