KNJIŽEVNI PRIKAZ

Poraz ideala u utakmici protiv stvarnosti. Čitali smo “Početnike” Igora Ivka

Marinko Krmpotić

Priču o sve većem međusobnom udaljavanju Marina i Lote i priču o njihovu životnom porazu Ivko odlično gradi zahvaljujući jakom, duhovitom, lirskom i sažetom rječniku i čestom korištenju kontrasta



Nakon odlične zbirke kratkih priča »Nepovredivo mjesto« (2021.), koja je godinu dana po objavi dobila nagradu »Edo Budiša«, mladi hrvatski književnik Igor Ivko debitantskim romanom »Početnici« potvrđuje svoju nedvojbenu nadarenost. Kratkopričaško predstavljanje ostvareno prije nepune dvije godine već smo tada nazvali u literaturu uobličenim mračnim isječcima stvarnosti, a na tom je tragu i Ivkov romaneskni kratki prvijenac (142 stranice), koji iznova sjajno oslikava mračnu hrvatsku stvarnost. Štoviše, neki od tematskih okvira ovog romana već su djelomično naznačeni u pričama »Dublin boli«, »Rječnik« i »Ein Satz«, koje u toj odličnoj zbirci obrađuju ekonomsku emigraciji Hrvata prema Irskoj i Njemačkoj


No da bi došli do želje za odlaskom iz Hrvatske, Ivkovi se glavni likovi moraju razočarati u život u Hrvatskoj. A to, izgleda, nije teško. Marin i Lota mladi su studentski par (oboje studiraju filozofiju u Zadru) koji 2009. vrlo aktivno sudjeluje u studentskoj pobuni, odnosno 29 dana dugoj blokadi rada na tom fakulteu. Njihov je glavni cilj prisiliti državu da ukine svaki oblik plaćanja školarine, odnosno da studiranje i srednjoškolsko obrazovanje postanu svima dostupni. Naravno, to je tek početak i studenti se nadaju da će im se po ostvarenju tog cilja pridružiti mase te će zajedno krenuti u izgradnju boljeg i poštenijeg društva, ne samo u Hrvatskoj, već posvuda po svijetu. Ideje i zanos traju 29 dana, a završavaju tako što je tog dana svakodnevni večernji plenum s pitanjem o nastavku blokade doživio veliki poraz, jer je većina studenata bila, iako nije ispunjen nijedan od njihovih uvjeta, za – povratak na nastavu. Blokada prestaje, bunt blijedi, a Lota i Marin koji su bili među predvodnicima pobune na udaru su profesora pa Lota i ne uspijeva studij privesti kraju.


Soba umjesto stana


Deset godina kasnije eto ih u Berlinu, koji su sanjali kao studenti, nadajući se, između ostalog, baš u tom gradu nastaviti revolucionarne borbe za bolji svijet. No nisu tu kao politički aktivisti. Došli su raditi da bi preživjeli i osigurali kakav-takav novac za život njih dvoje i sinčića Maka, koji je u Hrvatskoj ostao s bakom. U Berlin su stigli uvjereni da su uz pomoć prijatelja tu kupili stan, a obećan im je i posao. Kad stignu, shvate da nisu kupili stan, već samo jednu sobu (!) u neboderu od 20 katova, a posao – i to pomoćnog radnika u kuhinji jednog restorana – ima samo Marin. Lota će koji dan kasnije dobiti posao čistačice u nekom hotelu. Oboje rade doslovce od jutra do mraka i vraćaju se tek prespavati u sobu i stan koji dijele s još nekoliko radnika… Iako je prvih dana dolaska na rad između njih dvoje itekako još bila uočljiva ljubav, nehumani uvjeti života i gotovo ropska ovisnost o poslu počinju utjecati na njihove psihe te, logično, i na emocionalne odnose. Sve se više otuđuju, muče se, pate, pobolijevaju… tragedija je pred vratima.




Mučnu i tamnu priču Ivko nam prenosi na dojmljiv način kako stilski tako i kompozicijski. Njegov je prvi roman podijeljen u tri cjeline, pri čemu u prvoj svjedočimo dolaku Lote i Marina u Berlin, odnosno ogromnom šoku i pomalo nerealnoj, apsurdnoj situaciji kad saznaju da u stanu na dvadesetom katu nebodera imaju tek jednu sobicu, odnosno u jedinom hladnjaku u tom stanu njihova je – jedna polica! Apsurdnost tog stanja potom je istaknuta zahvaljujući drugom dijelu romana u kojem svatko od njih oživljava dane od prije deset godina, dane blokade, koji su, shvaćaju to sada, bili vrhunac njihova života. Marin se tih dana prisjeća u odlomku nazvanom »Blokada« i sastavljenom od njegovih dnevničkh zapisa i sjećanja, a Lotin se dio zove »Otpor« i prenijet nam je kroz, kako ga ona sama naziva, poduljii monolog u kojem ona oživljava ne samo zbivanja iz travnja i svibnja 2009. godine, već i rađanje ljubavi prema Marinu. Potom se u trećem dijelu iznova vraćamo u mračnu stvarnost koja više nije toliko obilježena apsurdom, koliko mučnim egzistencijlističkim ozračjem, pesimizmom i bezizlaznošću.


Totalni raspad


Uz kompoziciju Ivko je raznovrstan i u stilu pa tako prvi dio pršti od kratkih rečenica i vrlo životnih, britkih dijaloga, koji sjajno oslikavaju još uvijek prisutnu energiju dvoje mladih ljudi. Drugi »retro« dio protiče u stilskim odrednicama koje iskazuju psihičke i emocionalne strane glavnih likova pa su Marinovi dijelovi pomalo introvertirani, a Lotin dio teksta je, iako je riječ o monologu, konkretniji, direktniji i žešći, da bi završna cjelina ponudila složeniji, kompleklsniji i »tamniji« pristup kroz koji se razabiru, posebno kod bezvoljne i psihički već načete Lote, ozbiljni oblici opasne psihičke krize.


Priču o sve većem međusobnom udaljavanju Marina i Lote i priču o njihovu životnom porazu Ivko odlično gradi zahvaljujući jakom, duhovitom, lirskom i sažetom rječniku i čestom korištenju kontrasta. Primjerice, za dana studentskog bunta Marin u jednom trenutku kaže: »Ne znam kakav je život preda mnom. Čini mi se da će biti prekrasan«. Deset godina kasnije u berlinskoj skučenoj i smrdljivoj sobici on i Lota noću tiho plaču sakrivajući suze i jecaje jedno od drugog. Vlasnik restorana Marina šalje na nekoliko dana odmora uz komentar »Izgledaš mrtvo«. Lota danima bezvoljno leži na madracu u sobičku… jednostavno, slika njih dvoje tek deset godina nakon studentskih dana pobune takva je da su oni fizilčki još i živi, ali duhovno i emocionalno više i ne postoje.


Drugim riječima Ivko je sjajno opisao totalni raspad života dvoje mladih ljudi te obradio još jedan primjer poraza ideala u utakmici protiv stvarnosti. Nakon sjajnog romana »Između« Kristine Gavran, ovo je ove godine već drugi moćan i dojmljiv roman o mladim hrvatskim emigrantima. Razlika je u tome što kod Gavran postoji nada i pozitiva, a kod Ivka je sve bolno, mračno, bezizlazno i tragično. »Početnici« su moćan kratki roman koji se čita lako zbog umijeća kojim je napisan, a teško zbog emocija koje izaziva i slike svijeta koju pokazuje.


O autoru


Igor Ivko rođen je u Varaždinu 1986. godine. Studirao je filozofiju, diplomirao etnologiju i kulturnu antropologiju. Kratkim pričama ulazio je u šire i uže izbore književnih natječaja, a 2020. pobijedio na Tportalovu Svijet je možda stao, ali ne i mi. Objavio kratku priču u zborniku Azil – Asilo (Gradska knjižnica Umag, 2018.). Radio je kao voditelj zajednice za liječenje ovisnika u Praputnjaku te kao asistent u nastavi. Prije nepune dvije godine debitirao je zbirkom kratkih priča »Nepovredivo mjesto«, koju je objavio zagrebački izdavač Disput, izdavač i njegova prvog romana »Početnici«.