U prošloj kolumni pisao sam o otrovnim i opasnim ribama koje žive u Jadranskom moru i neugodnostima što nam ih mogu prirediti. A što je s ribama koje imaju otrovno meso? Da, ima i takvih, ali mi koji konzumiramo uglavnom jadransku ribu ne moramo strahovati.

Jadranske ribe u biti su bezopasne, od nekih vrsta prijete tek stanovite neugodnosti.

Među otrovne ribe neki stariji autori svrstavali su kostoroga i bucnja. Za te rijetke stanovnike Jadrana navodilo se da im je meso otrovno, da su opasne za jelo. Tog straha danas nema, dokazano je da nije riječ o otrovima. Te su ribe naprosto nejestive.

Pojedinci nisu vjerovali, dok se nisu osobno osvjedočili. Drugi su ih jeli iz razloga što ih ne poznaju i – došli su do istog zaključka. Neke vrste kostoroga imaju otrov, ali ti nisu stanovnici našeg Jadrana.

Barem ne zasad. More se, međutim, ubrzano zagrijava, u Sredozemlje su doselile nove vrste kostoroga, doći će s vremenom i do nas, spoznat ćemo što nam donose.

Treba spomenuti još jednu ribu koja ima malo otrova u bodljama. To je čača ili bežmek, jedna od ružnijih riba iz Jadranskog mora. Riba karakteristična izgleda. Tijelo joj je zadebljalo i zaobljeno pa se prema repu naglo stanjuje. Glava je odozgo spljoštena, oči smještene na tjemenu, a usta okrenuta prema gore izgledaju poput luka. Boja tijela je sivosmeđa s bjelkastim pježicama, dok je odozdo bjelkasta. Iz samog kuta škržnog zaklopca ili neposredno iza njega, iz tijela strši sa svake strane po jedna oštra bodlja usmjerena prema natrag. Te bodlje sadrže blagu dozu otrova.

Ubod je donekle bolan, ali ne toliko zbog otrova, nego od same oštre bodlje, slično kao prilikom uboda ostalih riba koje imaju slične bodlje.

Termolabilni otrovi

Usprkos maksimalnoj pažnji i oprezu, čovjeku se može dogoditi da se ubode na pauka ili škrpoča, da ga golub zahvati svojim repom prije no što se uspio izmaknuti, ili ga ulovljenoj ribi odrezati. Događa se to i najiskusnijima! Kako se tada ponašati, što činiti? Važno je znati da su svi prirodni riblji otrovi termolabilni, što znači da ih toplina rastvara. Osoba kojoj se to dogodi može sama sebi pružiti prvu pomoć.

Prilikom uboda svake od otrovnih riba ranu treba najprije očistiti i izvaditi iz nje eventualnu krhotinu bodlje. Ubodeno mjesto potom treba uroniti u vruću vodu, temperature najmanje 50 – 60 stupnjeva Celzija, a može biti i toplija, koliko god se može izdržati. Ruku ili neko drugo ubodeno mjesto treba držati u vodi dok bol prestane, a to nastupa brzo. Otrov je tada uništen, a ubodena osoba osjeća se relativno dobro.

Nezgoda se, međutim, najčešće događa na moru, na brodici koja nema tople vode, niti mogućnosti njena zagrijavanja, a do najbliže luke treba ploviti stanovito vrijeme. Tada se može ubodeno mjesto staviti pod vodu što teče iz rashladne cijevi motora. Ta je voda uglavnom dovoljno topla da može neutralizirati otrov na mjestu uboda.

Može se dogoditi i to da motor nema vodeno hlađenje. I tada postoji rješenje. Ubodeno mjesto treba čvrsto prisloniti na ugrijanu ispušnu cijev. Ako nema ničega što bi toplinom moglo neutralizirati otrov, ubodeno mjesto treba odmah što jače pritisnuti da se istisne zatrovana krv prije no što počne cirkulirati.

Može se i ustima isisavati, a prstima stiskati. Isisanu krv, to se razumije, treba ispljunuti, a usta potom isprati. Kod nekoga će opisana intervencija definitivno uništiti sav otrov i daljnje liječenje neće biti potrebno.

Oprez za stolom

S obzirom na termolabilnost ribljih otrova, neki liječnici tvrde da je njihovo djelovanje moguće neutralizirati i ledom. Njegova primjena preporučuje se onda kada nema mogućnosti primjene terapije povišenom temperaturom.

Ubodeno mjesto treba pritiskati ledom ili duže vrijeme, čak do dva sata, držati u vodi koja ledi dok bol ne prestane.

U današnje vrijeme veća je mogućnost da se na brodici nađe led nego vrela voda. Ako ništa drugo, posebno u ljetnim mjesecima, na more se često nose ručni hladnjaci u kojima se obično u plastičnoj ambalaži nalazi led.

Kod različitih ljudi različit je imunološki sustav i opće stanje organizma pa navedeni načini samopomoći neće kod svakoga biti jednako efikasni. Nekome će zatrebati liječnička pomoć. Injekcija sa serumom protiv djelovanja otrova trebala bi riješiti sve tegobe. Serum protiv otrova pauka i škrpine prvi put u svijetu proizveden je u nas, u Puli, prije više od 60 godina. Baš me zanima proizvodi li ga danas netko ili ga uvozimo, kao i sve ostalo. Mišljenja sam da bi ga trebala imati svaka zdravstvena stanica na našoj obali.

Povišena temperatura uništava i otrov iz krvi jeguljki, pa od kvalitetno pripremljenoga ugora, jegulje ili murine, na primjer na brodet, nema nikakve opasnosti. Naškoditi može jedino nedovoljno termički obrađeno meso tih riba. Veći oprez potreban je danas u ugostiteljskim objektima što kao specijalitet nude sirovu ribu, tretiranu jedino raznim začinima, bez termičke obrade. Kod jeguljki, kao i kod riba s otrovnim bodljama, najveća opasnost prijeti prilikom njihova čišćenja, odnosno pripreme za jelo. Dovoljna je mala neopreznost i prst se nabode baš na otrovnu bodlju, ili će ugorova krv štrcnuti u oko.

Trovanja ribljim mesom nisu baš rijetka, i to ne sa sirovim. Takvo meso postaje otrovno na kopnu, nakon ulova. Posebno sada, negdje na odmoru ili krstarenju, važnije je pričuvati se za stolom, paziti da se ne konzumira stara ili pokvarena riba. Meso riba znatno se brže kvari nego meso toplokrvnih, kopnenih životinja. Pri visokim ljetnim temperaturama proces kvarenja još je brži. O školjkama da ne govorimo. Zato je potreban veći oprez za stolom.