Svatko mlad i neratoboran, svatko s imalo znanja o ovome Balkanu na kojem živi, ako je protekloga vikenda pratio obilježavanja Oluje i u Hrvatskoj i u Srbiji, mogao je zaključiti samo jedno: »Otići ću, da se više nikada ne vratim«. Jer, sve što smo čuli, naročito u Srbiji, uz nepopustljivost i uporno ponavljanje uvijek istoga u Hrvatskoj, gdje se istodobno prešućuje sve što se prešutjeti ne bi smjelo, ne dopušta mjesta pitanju, »hoće li će novi rat«, nego samo – kada će to biti. Nijednom još, naime, u proteklih skoro četvrt stoljeća, nismo čuli toliko zlogukih i ratobornih poruka mržnje s jedne, te nadmenih i trijumfalističkih odgovora s druge strane, kao što se dogodilo ove godine.

Valja početi od Srbije. U subotu navečer, na dan obljetnice Oluje, u Bačkoj Palanci, na granici s Hrvatskom odmah preko puta Iloka, i uz izravni prijenos na državnoj televiziji, Vučićeva je vlast organizirala »Dan sjećanja na stradanje i progon Srba«, navodno komemorativni a zapravo politički skup na kojem su sudjelovali najviši predstavnici vlasti Srbije, Republike Srpske i srpskih predstavnika u vlasti Bosne i Hercegovine te patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej. Bio je to, ni manje ni više, zlokoban skup, nabijen mržnjom, potmulom prijetnjom i velikosrpskim porukama.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić Oluju je izrijekom usporedio s upadom nacista u skrovište Anne Frank, jer je, eto, povijesna slučajnost htjela da se oba događaja zbiju istog dana. »Nacisti su 4. kolovoza 1944. godine provalili u sigurno skrovište židovske djevojčice Anne Frank i odveli je u logor da umre. Oni koji su, na isti taj dan, 4. kolovoza 1995. godine provalili u Krajinu, ubili više od dvije tisuće ljudi i 250.000 prognali, samo su ponovili istu stvar«, kazao je Vučić. Tuđmana je, u istom kontekstu, izravno usporedio s Hitlerom. »Srbija se mijenja, prošao je muk u Srbiji«, poručio je. »Srbija možda može živjeti bez Krajine, ali bez Krajišnika ne može«. Oluja je bila »najstrašniji dan u novijoj povijesti«, »golgota čitavog naroda na čija leđa je natovaren križ porijekla i vjere, naroda koji je šiban mržnjom«.

Ni jedne jedine riječi, ama ni rječce, o onome što se događalo pune četiri godine ranije, i u Hrvatskoj, i u Bosni i Hercegovini. Skup u Bačkoj Palanci trajao je oko sat vremena; govorio je još i patrijarh Irinej – i njemu je to bio »jedan od najstrašnijih dana našeg postojanja na ovim prostorima«, a »najtragičnije je to što nisu postradali od ruku nepoznatog naroda, već od braće kršćana« – i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, koji je po tko zna koji put zatražio ujedinjenje Srbije i RS. »Umjetnički« dio programa odisao je mržnjom; jedan je čovjek deklamirao o tome kako su Hrvati Srbima rezali vratove, vadili utrobe, ubijali ih… Traži li tko, u jednu riječ, primjer huškanja u državnoj režiji, neka pogleda taj uznemirujući skup u Bačkoj Palanci.

U Hrvatskoj – trijumfalizam. Vlasti se čini da je povijest na hrvatskoj strani, pa kao da joj ništa više nije važno. Mirko Norac u Ljubovu, na otkrivanju spomenika pobjednicima, koji je otkrila predsjednica Republike. Odličja Anti Gotovini i Mladenu Markaču, bez riječi spomena kontroverze i nekažnjenih zločina koji su ostali nakon haških presuda, i o kojima su jedini glas ovih dana uputili tek aktivisti za ljudska prava iz Documente i Inicijative mladih za ljudska prava. Jučer, u nedjelju, u Kninu, nitko ni da spomene i srpske žrtve, nitko da kaže riječ o tome da su, bez ikakvog razumnog razloga, deseci tisuća nedužnih civila bili prisiljeni otići iz svojih kuća; nitko da pozove natrag te ljude što ih Vučić u Bačkoj Palanci opet melje da postanu, još jednom, topovsko meso u ovoj nepodnošljivoj vrtešci srpsko-hrvatske mržnje što se tako pomno i obostrano njeguje.

A nitko nije u pravu, ako to vodi u novi rat. Drago nam je, naravno, što ne živimo u zemlji koja je skrivila i započela rat. Ali nije nam drago što vlast zemlje koja se branila odbija shvatiti kako bi joj odnos sa susjedima, a i prema njezinoj vlastitoj povijesti, morao biti važniji od busanja u domoljubna prsa, od naoružavanja, i od nekritičkog i trijumfalističkog veličanja ratne pobjede koja je mnoge njezine građane zavila u crno. Jest, Oluja je bila nužna – ali trijumfalizam to nije nikako, naročito ne četvrt stoljeća kasnije. Nije nam drago što vlast ove zemlje ne razumije kako je dobronamjeran susjed bolji od svakog ratnog aviona; a da bi to postao, treba ga, ako ništa, saslušati. Nije nam drago što vlast ove zemlje ne razumije, naposljetku, da će svaka sljedeća ovakva proslava Oluje, razmatra li je razuman i neratoboran mladi čovjek, dati povoda za samo jedan zaključak: »Odlazim, prije nego opet počnu.«