RIJEKA – Riječki TRAFIK predstavio je u prizemlju Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, u njegovim derutnim »podrumskim« prostorijama, novo koreografsko istraživanje – rezidencijalni projekt »Magdalena, Magdalena«.

Prva od dviju izvedbi morala je biti odgođena zbog nepredviđenih tehničkih problema – zbog scenskog dima koji se koristi u predstavi uključio se alarm MMSU-a, došli su vatrogasci i riješili problem, no onda je nestalo struje…

Publika koja je došla prve večeri pozvana je na drugu koja je i održana, ovoga puta bez stroja za maglu i te vrste specijalnih efekata. No i bez njih dojmljivosti izvedbe pridonijeli su sam ambijent i oblikovanje svjetla koje je ovom zapuštenom prostoru dalo posve novu dimenziju i ozračje kakve katakombe.

Kolaborativno-interdisciplinarno istraživanje »Magdalena, Magdalena« treći je dio trilogije Žaka Valente na temu »Umjetnost i tabu«. Dok je naglasak predstave »Dijagnoza umjetnost« (2012.) bio na propitivanju estetičkih modusa ludila kroz biografije Antonina Artauda i Panera, »Hermafroditi duše« (2014.) koncentrirali su se oko fluidne izvedbe rodnih identiteta, čiji su koreografsko-dramaturški motivi zrcalili stvaralaštvo Dereka Jarmana, Dejana Nebrigića i Amande Lear.

Kako je objašnjeno u programskoj knjižici, novim projektom »Magdalena, Magdalena« secira se proturječna konstelacija umjetnosti i religije kojom se prelamaju politike tijela u kontekstu hetero-normativnih reprezentacija. U tom smislu novozavjetna figura kršćanske svetice, koja je prva posvjedočila centralni misterij vjere – uskrsnuće – postaje konceptualnim ishodištem za interaktivnu koreografsku instalaciju.

Dvije Magdalene

»Problematiziranjem (meta)fizičke, rasne i rodne okrutnosti istražuje se mogućnost transgresivnih utjelovljenja. Kao semantički višestruko zavodljiv i teološki enigmatičan lik, Marija iz Magdale provocira feminističke i queer prakse rodne ravnopravnosti. Reafirmirajući subverzivne aspekte njezine (pri)povijesti, dekonstruiraju se patrijarhalni modeli identitetskih politika. Projekt time u prvi plan stavlja performativnu gestu afektivnih tijela, čije transrodne figuracije otvaraju prostor za neposlušnu izvedbu koja se opire nasilju norme«, navodi TRAFIK.

Podsjetimo na neke interpretacije lika Magdalene. U »Rječniku tema i simbola u umjetnosti« Jamesa Halla nalazimo Mariju Egipćanku – raskajanu bludnicu koja je živjela u Aleksandriji. Kad je u Jeruzalemu htjela ući u crkvu Svetoga groba, doživjela je iznenadno obraćenje. Povukla se u pustinju i ostatak života provela odavši se najstrožem isposništvu. Sljedeća natuknica je Marija Magdalena, koja se opisuje kao slika i prilika pokore u kršćanskoj umjetnosti od srednjega vijeka pa dalje. Kosa joj je raspletena, duga i valovita, a ponekad joj pokriva cijelo tijelo. Po tome je slična Mariji Egipćanki, drugom tipu pokajnice i obraćene bludnice.

U knjizi »Mudrost biblijskih žena« autorica Shannon Bream naglašava da se Marija Magdalena spominje u sva četiri evanđelja, ali samo u Ivanovu dobiva glavnu ulogu u objavi o Isusovu uskrsnuću. U drevnoj kršćanskoj tradiciji Mariju Magdalenu naziva se »apostolkom apostola« jer je ona bila ta koja je donijela vijest o uskrsnuću apostolima.

Naslov projekta, čiji je inicijator i producent Žak Valenta, sugerira dvije Magdalene koje su utjelovile izvođačice Eleonora Magdalena Vrdoljak i Nikolina Komljenović, no te dvije Magdalene, njihova proturječja i dualnosti, unutarnja previranja, borbe s demonima i u konačnici obraćenje, povezat će se i stopiti u jednu Magdalenu.

Tri postaje

Predstava »Magdalena, Magdalena« odvija se kroz tri prostorije MMSU-a, poput kakvih postaja na Križnome putu. U prvoj prostoriji publiku je dočekala prva Magdalena, u ozračju kakvog bordela ili noćnog kluba naglašenog crvenom rasvjetom. Magdalenino tijelo pritom je hiperseksualizirano, stegnuto u crni korzet, s mrežastim čarapama i visokim crnim potpeticama (suradnica za šminku i frizure je Ksenija Nakić Alfirević). Koreografija priziva pokrete iz striptiz barova, a sukladno današnjem vremenu Magdalenin erotski ples bilježi i kamera mobitela. Zatim su gledatelji i gledateljice usmjereni prema sljedećoj prostoriji, gdje ih je dočekala scena naznačena svojevrsnom (modnom) pistom, gdje se prvoj Magdaleni pridružuje i druga Magdalena. Njihovo kretanje plastificiranom, škripavom podlogom i dalje je erotizirano, dok njihova »seksualna lica« (Camille Paglia) privlače pozornost publike i njihove voajerske poglede. U dnu pozornice je i platno na kojemu se projiciraju uvećani detalji čaša i lica, dok izvođačice zauzimaju izazovne poze pušeći cigarete.

Kao glazbena podloga pritom se koriste instrumentalne obrade Nine Inch Nailsa. U jednom trenutku predstava postaje verbalna – Magdalene, ironijski, komentiraju svoj posao »seksualnih radnica«. A onda dolazi do obrata, izvođačice staju uz rub piste, skidaju štikle i brišu debelu šminku s lica. Do tada kosu svezanu u rep raspliću jedna drugoj i pred nama se pojavljuje mitska Magdalena duge, crne, raspletene kose. Industrijski zvuk Nine Inch Nailsa zamjenjuje zvuk zvonaca (snimka liturgije Armenske apostolne crkve, Jeruzalem, 2023.), a na platnu se projicira motiv pustinje kroz koju Magdalena prolazi svoju pokoru i obraćenje (video i fotomaterijale osmislili su Andrej Mirčev, Eleonora Magdalena Vrdoljak i Nikoleta Marković).

Katarza

Završnica predstave smještena je u svojevrsnu kapelicu, iz koje dopiru demonski krikovi, a uza zid su postavljene upaljene svjećice i malo ogledalo uz na engleskom i hrvatskom jeziku ispisanu napomenu »Oltarsko paljenje lučica za Novo Pamćenje«. Uzdignute na postolju publiku dočekuju Magdalene, s mobitelima u rukama iz kojih čitaju tekstove na hrvatskom i engleskom. Riječ je o kompilaciji tekstova čiji su autori Paul Beatriz Preciado (»Women Writing Architecture«), Marko Tokić (»O ženskom elementu u gnostičkim učenjima«) i »Gnostički tekstovi« grupe autora. Tekstovi su to koji otvaraju pitanja gnostičkog isticanja težnje za jedinstvom muškog i ženskog elementa, androginosti, rodne binarnosti, patrijarhata, poimanja Magdalene kao »svetice i kurve«… Svojevrsna je to katarza na kraju ove izvedbe koja je provela gledatelje kroz neku vrstu društvenog egzorcizma, otvarajući novi narativ i stvarajući novo pamćenje koje je različito od dosadašnjih okamenjenih, tradicionalnih interpetacija Magdalenina lika.