Bugva (Boops boops, Linnaeus, 1875) je riba iz obitelji ljuskavki (Sparidae) i može narasti do 35 centimetra u dužinu, a pritom težiti i debelo preko pola kilograma. Iako joj je prosječna lovna težina tek 0,05 kilograma, na ribarnicama se sve češće mogu pronaći primjerci teži i od 0,80 kilograma koji su u 90 posto slučajeva ulovljeni neposredno uz riblja uzgajališta.

Bugva je sa svojim vretenastim tijelom unatoč donekle slabije razvijenim perajama izvrstan plivač. Glava joj je u odnosu na tijelo mala, dok joj je oko upadljivo veliko. Nevelika usta kriju izuzetno oštre sitne zube.

Boje je smećkasto-sivkaste koja prema trbušnoj strani prelazi u bijelu. Osim izražene bočne linije, duž tijela joj se pružaju i četiri zlataste prugice.

Bugva je vrlo brojna riba koja formira velika jata, tako da je nalazimo po cijelom Jadranu od površine pa sve do 200 metara dubine.

Tipična je pelagička vrsta, potpuno neovisna o sastavu dna. Obali prilazi u hladnijem dijelu godine, a mrijesti se od ožujka do svibnja.

Iako bugvu iz barke u principu nije teško uloviti bilo kojim udičarskim alatom koji je veličinom primjeren veličini ribe, najčešće se lovi klasičnom kančenicom štapom ili iz ruke, te tunjicom iz ruke tehnikom á volo.

U ovom dijelu godine, preko dana, bugve možemo naći na svim uzobalnim terenima do dvadesetak metara dubine, od površine do dna, kao i na većini brakova.

Ukoliko se bugve drže dna, tada ih se može loviti klasičnom kančenicom kod koje se olovnica nalazi na dnu, a tri prame dužine od 30 do 50 centimetara iznad nje. Kompletan je predvez fluorokarbonski, s tim da je osnova promjera 0,30 do 0,35 milimetara, a prame od 0,20 do 0,28 milimetara. Udice su širine luka od 7 do 12 milimetara, najčešće tipa crystal ali i beak.

Ukoliko se bugve zadržavaju na pola mora, tada je potrebno smanjiti težinu olovnice, ponekad i na 20 grama, kako bi prezentacija ješke, ali i naš osjećaj za pravovremeno kontriranje, bili što kvalitetniji.

Noću bugvu ne treba posebno tražiti. Ukoliko je u blizini barke, doći će privučena svjetlom prije ili kasnije, kada će puno nasrtljivije i agresivnije nego danju napadati ješku.

I mada se u ribolovu kančenicom mogu postići vrlo dobri rezultati, puno atraktivniji lov se može ostvariti bez olovnice. S predveza za kančenicu treba skinuti olovnicu, a na spoj osnove i predveza postaviti starletu, te s bogato naješkanim udicama sistem izbaciti niz kurenat tako da struna bude tek neznatno napeta. Trenutak kada bugve otkriju udice, za što im u prosjeku treba tek desetak sekundi, jasno će se vidjeti na starleti koja je osim što uspješno privlači ribu, u ovoj situaciji i dobar indikator.

Za lov tunjicom iz ruke tehnikom á volo, dostatna je klasična tunjica složena od tanje najlonske strune ne duže od tridesetak metara, promjera od 0,20 do 0,25 milimetara, s jednim do dva brka nejednake dužine na kraju. Olovno opterećenje nije potrebno, posebno ako se koristi zogulin. Sistem se izbacuje što je moguće dalje od barke, pri čemu se, dok naješkane udice polako propadaju kroz slojeve mora, struna konstantno održava lagano napetom. Griz bugve se očituje kao iznenadni potez na koji treba odgovoriti što je moguće bržom kontrom. Ukoliko je kontra bila uspješna, tada treba početi izvlačiti ribu bez puno kalkuliranja, i to iz dva osnovna razloga.

Prvi razlog se skriva u njihovim ustima. Naime, malo koja bugva nije invadirana malim parazitskim račićem koji živi u njenim ustima. Često se dogodi da udica zakači upravo tog račića, zbog čega ta bugva naglo postaje vrlo sretna. Ne samo da više nije zakačena nego je i oslobođena parazita!

Drugi razlog zbog kojega ih treba što prije izvući je njihova vrlo ružna navika da tijekom privlačenja grickaju najlon uz udicu.

I dok se kačenje parazita nikako ne može izbjeći, neželjenom grickanju predveza se donekle može doskočiti. Mnogi ribolovci prakticiraju poduplavanje kompletne prame, što za posljedicu ipak ima nešto slabiji ribolovni učinak jer su bugve vrlo osjetljive na debljinu i prozirnost predveza.

Praktičnije rješenje se postiže sukanjem strune preostale nakon vezivanja udice, i same prame prvih nekoliko centimetara iznad udice. To se postiže tako da se prilikom vezivanja udica na čvoru ostavi ‘rep’ u dužini od desetak centimetara, te ga se nakon zatezanja čvora na udici usukanog vrati na suprotnu stranu uz pramu, nakon čega se fiksira s nekoliko običnih poluvoja. Na ovaj način prama ostaje meka i podatna dok je posljednjih nekoliko centimetara uz samu udicu prilično zaštićeno. Prilikom pokušaja ugriza, usukana struna bez obzira na jačinu stiska uspješno bježi pod zubima.

Ipak, bez obzira na takva rješenja, u lovu bugava su oštećenja predveza konstanta, tako da je poželjno imati nekoliko gotovih predveza kako ne bi gubili vrijeme na vezivanje udica i spajanje prama.