Foto Sergej Drechsler
U subotu, 5. kolovoza, u jutarnjim satima postrojbe 7. gardijske brigade, sa snagama 4. gardijske brigade, ušle su u uglavnom napušteni Knin, političko središte RSK-a, a njegovo oslobađanje simbolički je okončalo postojanje RSK-a i pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj. Bio je to simbolički najvažniji doseg Oluje, koja je završila 8. kolovoza predajom korpusa na Baniji
U četvrtak 3. kolovoza 1995. godine u Ženevi su trajali posljednji pregovori kojima se mirnim putem pokušavalo u ustavno-pravni poredak Hrvatske vratiti 1991. okupirane teritorije.
Hrvatsku delegaciju predvodio je Ivić Pašalić, savjetnik za unutarnju politiku predsjednika Franje Tuđmana, a delegaciju Republike Srpske krajine Ilija Prijić, ministar unutarnjih poslova RSK-a. Točno u 14 sati i 42 minute započeo je telefonski razgovor Prijića i predsjednika RSK Milana Martića koji je bio uvjeren da Hrvatska vojska ništa ne može napraviti i da je situacija za njega i RSK dobra. Martić je kazao Prijiću »nemoj tu da trtariš, stojimo dobro«, a malo kasnije »oni da mogu nešto napraviti, oni bi napravili«. Prijić je, za razliku od Martića bio svjestan težine situacije, znao je da za njih nema povoljnog rješenja.
Martić je odbio sve prijedloge o gospodarskoj integraciji i početku političke integracije. Hrvatska je delegacija imala jasnu instrukciju – dobiti decidiran odgovor – da ili ne – na pitanje prihvaća li pobunjenička strana potpunu i bezuvjetnu mirnu reintegraciju u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske uz jamčenje svih građanskih i manjinskih prava. Srpska je strana sve odbila, pregovori su propali i Pašalić je u poslijepodnevnim satima o tome obavijestio Tuđmana.
Foto S. Drechsler
Prije Oluje
Predsjednik Republike odlučio je pokrenuti vojno-redarstvenu operaciju. Tijekom noći na 4. kolovoza ključni strani diplomati obaviješteni su o tome. Vojno-redarstvena operacija Oluja započela je 4. kolovoza u pet sati ujutro. Njen cilj je bio osloboditi veći dio okupiranog teritorija, tadašnje UNPA sektore Sjever i Jug te probiti blokadu Bihaća, a blokada Bihaća i ofenziva vojske bosanskohercegovačkih Srba na to područje bio je jedan od razloga za hitno pokretanje operacije. U srpnju 1995. godine ta je vojska zauzela zaštićenu UN zonu Srebrenicu i nakon toga počinila genocid ubivši više od sedam tisuća Bošnjaka. Sličan scenario prijetio je i Bošnjacima u zapadnoj Bosni, a Hrvatskoj, koja je zbrinjavala oko 600.000 izbjeglica i prognanika, još jedan veliki izbjeglički val.
Oluja je imala četiri cilja: osloboditi okupirani teritorij Dalmacije, Like, Korduna i Banije, osigurati izlazak na međunarodno priznate granice Hrvatske, stvoriti preduvjete za povratak prognanika i pomoći Armiji BiH u deblokiranju Bihaća. Hrvatska vojska osigurala je druga bojišta koja su se uslijed njene ofenzive mogla otvoriti u Hrvatskoj – u istočnoj Slavoniji i na širem dubrovačkom području. Hrvatska je osigurala brojčanu nadmoć u odnosu na vojsku RSK-a. Raspolagala je sa 130.000 vojnika, nasuprot najviše 50.000 (vjerojatno oko 40.000) vojnika RSK-a. Vojske su raspolagale podjednakim brojem tenkova, vojska RSK-a imala je više topova, HV više motornih vozila. HV je bio mnogo bolje uvježban, a njene udarne gardijske brigade mnogo bolje opremljene od protivničkih postrojbi. U Oluji je sudjelovalo i oko tri tisuće pripadnika specijalne policije.
Oluji je prethodilo nekoliko vojnih operacija. Prva uvodna operacija bila je »Zima ’94« vođena na Dinari i Livanjskom polju u studenom i prosincu 1994. kojom je stvorena osnova za napad na Knin s do tada za RS Krajinu sigurnog teritorija Republike Srpske. Uslijedila je jednodnevna operacija »Skok 1« kojom su HV i HVO ojačale svoj položaj i poboljšale kontrolu Livanjskoga polja. U lipnju je uslijedio »Skok 2«, jednotjedna operacija također vođena na Dinari i Livanjskom polju. Pod kontrolu je stavljeno cijelo Livanjsko polje, a otvoreni su pravci za napad na Glamoč i Bosansko Grahovo. Uoči Oluje provedena je i operacija »Ljeto ’95«. Završila je 30. srpnja, HV i HVO su ušli u Glamoč i Bosansko Grahovo, teritorij RS Krajine u sjevernoj Dalmaciji je poluopkoljen, stvoreni su preduvjeti za napad na Knin, kao i preduvjeti za mogući udar na Banju Luku.
Silni zamah
Napad je proveden iz četiri sektora. Prije kopnenog napada, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo uništilo je radiorelejno čvorište Ćelavac i centre veze na Petrovoj i Zrinskoj gori. Uništeno je i više zapovjednih mjesta. Prvoga dana vojska RSK-a probijena je na tridesetak mjesta, oslobođeno je više manjih mjesta poput Svetog Roka i Čiste Male, veliku važnost imalo je zauzimanje Tulovih Greda i Malog Alana na Velebitu. U dalmatinskom sektoru stvoreni su uvjeti za izravan napad na Knin.
U večernjim satima Vrhovni savjet obrane RSK-a je donio odluku o pristupanju planskoj evakuaciji za borbu nesposobnog stanovništva s područja općina Knin, Drniš, Benkovac, Obrovac, Gračac, a u noći se glavnina vojske RSK-a počela povlačiti prema Banjoj Luci. U subotu 5. kolovoza u jutarnjim satima postrojbe 7. gardijske brigade, sa snagama 4. gardijske brigade, ušle su u uglavnom napušteni Knin. Bio je to simbolički najvažniji doseg »Oluje«. Knin je bio političko središte RSK-a, a njegovo oslobađanje simbolički je okončalo postojanje RSK-a i pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj.
U vrijeme odvijanja Oluje na cestama prema BiH i dalje prema Srbiji trajao je zbjeg civilnog stanovništva iz RSK-a. Nije potpuno precizno utvrđeno koliko ljudi srpske nacionalnosti je tada napustilo Hrvatsku. Na tom je području prije rata živjelo 168.000 Srba. Izvori u Srbiji navode 200.000 do 250.000 ljudi, pa čak i do pola milijuna, što su pretjerane brojke. Izvori u Hrvatskoj navode 90.000 do 150.000 ljudi (toliko je procijenio UN), a točna brojka mogla bi biti oko 130.000 ljudi. Gubici srpske strane nisu pouzdano poznati, procjene se kreću od 400 do 600 poginulih vojnika. U tjednima nakon završetka Oluje zabilježeni su brojni slučajevi ubojstava, paleži, pljačke imovine Srba. Zločin počinjen u selu Varivoce koncem rujna 1995. vjerojatno je najzloglasniji zločin počinjen nakon Oluje. U tom je selu ubijeno devetero civila, srpske nacionalnosti, u dobi od 60 do 85 godina. Taj je zločin ukazao i na slabost hrvatskog pravosuđa. Za zločin nitko nije kažnjen, djeca dvoje žrtava sudskim su putem dobila obeštećenje. Šestero pripadnika HV-a optuženo je za zločin, oslobođeni su zbog nedostatka dokaza. Broj stradalih civila srpske nacionalnosti za vrijeme i nakon Oluje nije pouzdano utvrđen, ali riječ je o više stotina ljudi. Prema podacima DORH-a, koji spadaju među konzervativne procjene, riječ je o najmanje 214 osoba koje su žrtve kaznenog djela ubojstva ili žrtve kaznenog djela ratnih zločina.
Subota je bila dan silnog zamaha na dalmatinskom sektoru. U Dalmaciji i Lici oslobođeni su Obrovac, Benkovac, Drniš, Gračac, Ostrovica, Plaški, Škabrnja, Karin, Saborsko i druga mjesta. Zadatak proboja prema državnoj granici s Bosnom i Hercegovinom i spajanja s 5. korpusom Armije BiH imale su postrojbe kordunskog i ličkog sektora. HV i Armija BiH spojile su se na Korani kod Tržačkih Raštela u nedjelju 6. kolovoza. Na mostu su se susreli zapovjednik HV-a na tom pravcu general-bojnik Marijan Mareković i zapovjednik 5. korpusa Armije BiH Atif Dudaković i time simbolično i stvarno demonstrirali razbijanje blokade Bihaća.
Banijski sektor
Banijski sektor bio je sektor u kojem je došlo do zastoja u provedbi Oluje. Teške i krvave borbe vođene su na pravcu prema Petrinji. Prvi dan operacije najvećim dijelom zbog gubitaka na tom dijelu bojišta ujedno je jedan od najkrvavijih dana u povijesti Hrvatske vojske, poginulo je više od 120 pripadnika HV-a. Zastoj na pravcu prema Petrinji prouzročio je jedinu smjenu na visokom zapovjednom mjestu za vrijeme Oluje.
Predsjednik Tuđman smijenio je generala Ivana Basarca, a na njegovu dužnost postavio generala Petra Stipetića koji je do tada bio zapovjednik obrambenog sektora Istok u Slavoniji. HV je pod Stipetićevim zapovjedništvom do 7. kolovoza oslobodio Petrinju, Kostajnicu i Glinu, a 21. kordunski korpus vojske RSK je opkolio. Zapovjednik tog korpusa pukovnik Čedo Bulat predao je 8. kolovoza u Topuskom cijeli korpus i predaja 21. kordunskog korpusa smatra se krajem Oluje, iako su pojedine vojne aktivnosti nastavljene još dva dana.
U nekoliko dana koliko je trajala »Oluja« oslobođeno je 10.500 četvornih kilometara, a preostali okupirani dio hrvatskog teritorija na istoku zemlje – dijelovi Baranje, istočne Slavonije i zapadnoga Srijema – u ustavnopravni poredak su integrirani mirnom reintegracijom završenom 15. siječnja 1998. godine.
