Dr. Ivan Čolović nesumnjivo je danas jedan od rijetkih intelektualaca od formata, s ovih, nekada zajedničkih jugoslavenskih prostora, koji je usprkos svim silnim ideološkim mijenama, (po)ratnim strahotama i političkim opsjenama zadržao moralnu i kritičku, znanstvenu dosljednost i nepotkupljivost u svojim teorijskim radovima, štiteći i razvijajući pritom neovisan duh male zajednice slobodnomislećih ljudi koji su i u vremenima zla hrabro i (raz)umno (o)branili ideju humane, građanske i pristojne Srbije koja razumije svoju prošlost, te stoga i jasno prepoznaje budućnost svoje zemlje i društva za koju se vrijedi (iz)boriti. Ta časna zadaća nimalo nije laka i bezopasna, posebice u »vunenim vremenima«

Vučićeve, naprednjačko-nacionalističke strahovlade, ali dr. Čolović, zajedno sa suprugom, dr. Dubravkom Stojanović, poznatom povjesničarkom (profesoricom na Filozofskom fakultetu u Beogradu) već godinama istrajava na tom trnovitom putu; uporno, poput Sizifa »gura« objavljivanje svojih knjiga, koja svaka za sebe predstavljaju kulturni događaj par excellence, ali u svojoj već kultnoj izdavačkoj kući, odnosno Biblioteci XX. vek tiska (do sada preko 250 naslova) knjige značajnih domaćih i inozemnih autora čiji radovi spadaju među najbolja štiva s raznih područja društvenih/humanističkih znanosti.

Tako je prošle (2022.) godine objavio studiju prof. dr. Nenada Makuljevića »Memorija i manipulacija« (podnaslovljenu »Spomenička politika u Srbiji 1989. – 2021.«); ne samo sadržajno provokativnu i intelektualno poticajnu, već i na svoj način paradigmatsku knjigu, jer je otvorila posvema novu vizuru i prostore istraživanja fenomena nacionalizma, kiča, populizma i ideoloških manipulacija te nam osebujnim narativom ukazuje tko smo i što smo, govori nam o nama samima i to pred ogledalom u kojem se ne žalimo (p)ogledati i još mnogo toga o zlouporabi čovjeka i povijesti, fascinacijama autokratskom vlašću, lažnim mitovima i idolima, svemu onome o čemu je svojedobno pisao, ali u drugom kontekstu Abraham Moles u svojoj već klasičnoj studiji »Kič – umjetnost sreće«.

Makuljević (redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu, stručnjak za balkansku vizualnu kulturu i pitanja odnosa između umjetnosti i politike) nastojao je i u tome posvema uspio: (raz)otkriti i protumačiti kako se autentične nacionalne vrijednosti beskrupuloznom manipulacijom pretvaraju u svoju suprotnost, kako se historijska istina »nepodnošljivom lakoćom« preoblikuje u lažnu sliku vremena, države i društva, gdje se izmišlja ikonografija vlastitih povijesnih korijena i izvora i nasilno, zbog političkog profita, kidaju veze s razumom, moralom i estetikom, samo kako bi se što je moguće brže i lakše legitimizirala vlast i bez srama i pameti (o)pravdala uzurpatorska (nad)moć.

Paradigmatska knjiga

Sve ono što su »nove« pseudograđanske elite, sada iz komunističkog, preodjevene u nacionalističko ruho radile ranije, u vrijeme socijalističke Jugoslavije, ponovilo se, ali pod nacipopulističkom egidom; metode intervencionističke politike ostale su iste; iskreno rečeno: socijalističke vladajuće strukture koje su bile prepune mana i slabosti, po pitanju odnosa prema tzv. kulturno-spomeničkoj baštini, u relaciji s ovim današnjim, nalik su Periklovom dobu jer su usprkos svemu vodile računa o normativima, zakonima, prosudbenim uzusima, kriterijima; dakle i formi i sadržaju, dok ovaj palanački, primitivni zloduh koji od Miloševićevih vremena, pa sve do Vučićevih dana, vlada već preko trideset godina Srbijom, posvema je izgubio et(n)ički i estetski kompas, jedino je opsjednut idejom održavanja na vlasti ne pitajući za cijenu. U tom cilju niti jedna tuđa žrtva nije velika i tu je aktualni predsjednik Srbije spreman ići do kraja i preko leševa ako treba.

Ali, ova je knjiga paradigmatska i po tome što je dr. Makuljević napisao nešto što može, preciznije rečeno, trebalo bi poslužiti kao uzor i nama u RH (dakako i u ostalim bivšim republikama SFRJ) da po sličnom obrascu propitamo što se to dogodilo s našom/njihovom spomeničkom baštinom, memorijom, kako se prema njoj odnosimo i zašto i kako smo, barem u Hrvatskoj, pali na ispitu vjerodostojnosti i ponovili staru istinu, kako vlast kada diže spomenike, to manje čini kako bi (ko)memorirala neke važne događaje, datume, ličnosti i slično, već to prvenstveno čini radi sebe kako bi pokazala i potvrdila vlastitu veličinu i (be)značajnost, predodređenu nacionalističkim mesijanstvom koje sprovodi navodno i u naše ime, ali nas pri tome naravno ne pita(ju) za dozvolu, žele li to uistinu i sami građani.

Posebice stoga što pri takvim »poslima« u velikom luku zaobilaze istinu i (s)misao ljepote i umjetničkog izričaja/ukusa, pogodujući isključivo vlastitim interesima i političkim intencijama, a umjetička vrijednost spomenika, urbane cjeline, svega što bi trebalo (u)krasiti i dostojno obilježiti prostor im je sporedna, nevažna.

Makuljevićeva knjiga svojevrstan je podsjetnik na stanje duha vremena u kojem živimo, ne samo u Srbiji, već i na ovim širim prostorima, na vrijednosti koje baštinimo, a koje svjesno zapostavljamo i koje bi na pravi, autentičan način trebali artikulirati ako želimo biti respektabilna zajednica koja se ne srami svoje prošlosti, ali i aktualne suvremenosti. Moramo se znati podjednako odgovorno nositi s onim na što se ponosimo, kao i s onim čega bi se trebali sramiti, ali ne tako da to »pometemo pod tepih«, već da to bez straha od posljedica prevlada(va)mo o otvorenoj, kritičkoj raspravi.

Manipulacija prošlošću

Biblijska dicta kako samo istina oslobađa, vječno je aktualna, a upravo oni kojima su puna usta kršćanskih načela i poruka, to uporno zaboravljaju. I kako je to primijetila dr. Stojanović (na predstavljanju knjige u Zagrebu, tijekom Cliofesta/čitanja povijesti u svibnju ove godine): »Poput udžbenika i spomenička politika jedan je od načina kako se kod nas istorija koristi, zloupotrebljava i kako se njome manipuliše… A, vlasti manipulišu istorijom kada nemaju što ponuditi danas, a još manje sutra, e onda posegnu za manipulacijom prošlošću.

Spomenici o kojima piše Makuljević u svojoj knjizi nemaju nikakve veze s istorijom. Kada se kod nas podigne spomenik, on ne govori ništa o prošlosti, događaju ili ličnosti kojoj je posvećen, već isključivo o sadašnjem trenutku i onome tko ga je podigao. Počevši od toga da Nikola Pašić na trgu (bivši Trg Marksa i Engelsa) u Beogradu ni na koji način ne liči na sebe, da Nemanja na svom grandioznom spomeniku ispred nekadašnje Železničke stanice nema nikakve veze s onim što je istorijski Nemanja – sve to ima veze sa sadašnjošću, sa današnjim vladarima koji te spomenike u stvari podižu sebi i šalju poruku o sebi samima.

Ti su spomenici način da »čitamo« sadašnjost, ostaju za budućnost da emituju i vrednosno oblikuju sliku našeg društva; dakle s onim što mi na vlasti hoćemo sa sobom danas i u tom smislu opasnost je još i veća za budućnost srpskog društva, nego za sadašnjost.«

Makuljević je svoju knjigu podijelio u tri dijela: Miloševićevu vlast (1989. – 2000.) i tranziciju od socijalizma k nacionalizmu, razdoblje demokratske vlasti (2000. – 2012.) i na fazu nacionalizma/do eskapizma, tj. vladavinu SNS-a (Srpska napredna stranka), koja je nastala kada su se Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić izdvojili iz SRS-a (Srpska radikalna stranka), Vojislava Šešelja (u to vrijeme u haškom pritvoru gdje mu se sudilo za ratne zločine) i pobjedom na izborima 2012. preuzeli vlast koja traje sve do danas, a čini se da joj unatoč stalnim turbulencijama unutar srpskog društva neće tako skoro doći kraj.

Autor završava svoju »spomeničku« priču formalno s 2021. godinom i moram naglasiti: za cijelo vrijeme bavljenja ovom tematikom na maestralan način analizira i uočava specifičnosti političkog, aktualnog srpskog društva, a to je prije svega sklonost monumentalizaciji/monumentomaniji, tj. neselektivnoj, velikoj produkciji javnih spomeničkih obilježja: skulptura, arhitektonskih konstrukcija, spomen-ploča itd., a sve to kako piše dr. Makuljević »nastaje nezamislivom brzinom« i bez pravih (često ikakvih) procedura.

U normalnim okolnostima izgradnja javnih spomenika je kompliciran proces; znači mora se odrediti mjesto, osigurati financije, odabrati umjetnik, što podrazumijeva brojne radnje i suglasnost raznih stručnih komisija, ali danas, posebice u eri vladavine Vučićevih »naprednjaka« procedura je maksimalno skraćena, netransparentna, izbjegava se mišljenje struke (urbanista i povjesničara umjetnosti), sve je prepuno improvizacija, namjernih nejasnoća, a pri svemu je dominantna uloga politike i političara. Oni su, kako zaključujue dr. Makuljević, »alfa i omega ove monumentomanije«.

Sveprisutan je primitivni politički voluntarizam, a svemu neprikosnoveno daje ton predsjednik države Aleksandar Vučić, koji formalno ima iznimno ograničene ovlasti, po Ustavu Republike Srbije moć bi se trebala nalaziti u rukama izvršne vlasti premijera/ke Ane Brnabić, ali ona je tek puka marioneta, posvema pod kontrolom šefa države.

Ali, kako u uvodu svoje knjige piše Makuljević: »Cilj nije celokupan pregled, potpuna analiza ili likovna kritika spomeničke prakse, već identifikacija i tumačenje glavnih/prepoznatih tokova i dominantnih diskursa u spomeničkoj manipulaciji na prostoru Srbije od 1989. do 2021. godine.«

Spomenik banu Jelačiću

Javni prostor i službeni ideološki identitet SFRJ (do 1990.) bio je obilježen socijalističkim sadržajima i kultom Josipa Broza Tita, ali kako ističe sam Makuljević, najmonumentalniji spomenici, poput onih na Sutjesci, Kozari, Kadinjači nalazili su se u prirodnom ambijentu, a njihovi autori »držali« su se modernističkog pristupa, sve u duhu tada vladajućih stvaralačkih intencija u Europi.

Dakako, moguće je sporiti se o vrijednosnim sudovima, ali nesumnjivo težilo se visokim umjetničkim standardima. Iako je vladao kult Tita i svaki je grad ili selo, glavnu ulicu imenovalo po njemu, u javnom prostoru nije bilo mnogo njegovih spomenika, a najznačajniji memorijalni centar posvećen njemu (Kuća cvijeća u Beogradu, gdje je i sahranjen) zasnovan je na »modernističkoj poetici«.

Ali, uspon nacionalizma u srpskom društvu uvjetovao je i promjene odnosa prema soc-baštini; istina na prostorima Srbije nije došlo do masovnog rušenja tih spomenika, kao recimo u Hrvatskoj, ali su iz svih javnih prostora uklonjene Titove slike, biste i slično, ali recimo Grobnica narodnih heroja uz zidine Kalemegdana, gdje se nalaze i spomenici Moši Pijadeu, Ivi Loli Ribaru, Đuri Đakoviću… u nekoliko navrata bili su oskrnavljeni, ali ne i uništeni.

Interesantna je sudbina spomenika Borisu Kidriču (rad Nikole Jankovića), za koji je čak i jedna od perjanica srpskog nacionalizma, slikar i akademik (SANU) Mića Popović (izraziti antikomunist) konstatirao da se »radi o djelu europske razine«, ali zarad, ničim dokazanih rabota protiv srpskog naroda, (za)traženo je njegovo uklanjanje.

U tom se razdoblju počela poklanjati velika pozornost novijoj nacionalnoj povijesti i kulturi, posebice događajima vezanim za balkanske ratove, Prvi svjetski rat, objedinjenim pod zajedničkim nazivnikom »oslobodilačkih ratova« i tako su se digli spomenici vojvodi Živojinu Mišiću, Stepi Stepanoviću itd.

Ali, istodobno sve važnije mjesto počinje zauzimati i kult srednjeg vijeka, tzv. zlatno doba »srpske istorije«, jer se u njemu otkrivaju »osnove nacionalne i državne veličine«. Naravno, važnu ulogu ima i Kosovski mit, ali imao ju je i ranije u izgradnji jugoslavenskog ideniteta, u vrijeme Karađorđevića (Vidovdanski mit Ivana Meštrovića), kao uostalom i kasnije, kao »univerzalni prikaz herojstva«, o čemu je pisao dr. Lazar Trifunović.

Slobodan Milošević je na Gazimestanu (28. lipnja, 1989.) održao svečanu proslavu jubileja, 600. godina Kosovskog boja, kada je zlokobno najavio i moguće ratove protiv onih koji bi rušili ili prekrajali Jugoslaviju. U građenju nacionalnog panteona važnu su ulogu igrali političari, ali i istaknuti ustanici i znanstvenici, posebice već spomenuti Nikola Pašić Baja, za koga se gotovo unisono tvrdilo da je bio najsposobniji srpski političar novijeg doba.

Revizija povijesnog sjećanja

U svojoj studiji dr. Makuljević se dotiče i spomenika banu Jelačiću u Zagrebu i to u kontekstu »povratka srušenih spomenika« u javni prostor, jer je to, kako piše, jedan od najznačajnijih primjera kojim se pokazuje kako je došlo do promjene javnog identiteta i nove uloge starih spomenika, a ujedno je »označio« (radi se da podsjetim o 1990. godini) kraj socijalističkog perioda i početak »nove hrvatske političke realnosti«.

Revizija povijesnog sjećanja/pamćenja neminovno se odrazila i na spomeničku »praksu«; napustilo se dominantno mišljenje njegovano i razvijano u SFRJ, a ujedno tijekom 1990-ih dolazi do popularizacije četničkog pokreta Draže Mihailovića, a u tome je dodatni poticaj bila činjenica da su brojni dobrovoljci iz Srbije na ratištima diljem RH i BiH, u razdoblju 1991. – 1995. na svojim uniformama nosili četničke simbole i zaklinjali se u četničku ideologiju.

Prvi spomenik Draži Mihailoviću Čiči (izrađen u Beogradu) bio je postavljen u razorenom Vukovaru, a kasnije premješten u Brčko. Iako Srbija nije prizna(va)la sudjelovanje u agresorskim ratovima u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH, velik je broj njezinih »dobrovoljaca« poginuo na tim bojištima, što se naravno moralo odraziti i na (ko)memoriranje žrtava, ali ono je ipak zarad manipulacije činjenicama i istinom o (ne)sudjelovanju u ratu ostalo »lokalizirano«.

Dakle, kultura sjećanja i memorijali su (morali biti) lokalizirani, ali indirektno su se povezivali i (p)održavali s »heroizacijom vojske Srbije«, posebice tijekom »NATO bombardovanja« Srbije, tako da je u lipnju 2000. na prostoru beogradskog Ušća bio podignut spomenik »Pobjedi nad NATO-paktom«, što je, znajući stvarnu sliku stanja na ratištu više nalikovalo tragikomičnoj travestiji, ili kako bi to pristojnije nazvao Peter Sloterdijk (»Kritika ciničnog uma«), »fenomenu prosvijećene krize svijesti«.

Političke promjene nastale nakon 5. listopada 2000. godine otvorile su prostor za novu etapu u društvenoj povijesti Srbije; naime u listopadu 2000. na vlast je došla široka i ideološki raznorodna koalicija DOS (Demokratska opozicija Srbije), u kojoj su ipak većinu imale demokratske partije (DS i DSS), a koja je predstavljala odklon ne samo prema Miloševiću i njegovom režimu, već i prema komunističkoj prošlosti.

Velik značaj u tom procesu imao je prijenos posmrtnih ostataka velikog srpskog pjesnika, diplomata i političkog emigranta Jovana Dučića (listopad, 2000.) iz Chicaga u Trebinje, kao i puna rehabilitacija vladike Nikolaja Velimirovića (tijekom rata bio je interniran u nacistički logor Dachau, da bi potom emigrirao u SAD), čiji su posmrtni ostaci 1991. preneseni u Srbiju i sahranjeni u manastiru Lelić.

Ali, kada ga je SPC kanonizirala (2003.), nacionalistička Srbija koja je veličala njegovo domoljublje i antikomunizam (»zaboravljajući« vladikin izraženi antisemitizam), pokrenula se inicijativa podizanja spomenika ovom »velikanu pravoslavlja«; izradila ga je Drinka Radovanović, a prigodom velike svečanosti otvaranja govorio je akademik Matija Bećković, nesumnjivo jedno od najvećih pjesničkih imena novodobno Srbije, ali ujedno i prononsirani nacionalist i rojalist. Nazvao je Velimirovića »kičmom srpstva« i »bedemom hrišćanstva«.

Nacionalistička Srbija je trijumfirala i sve je više pokazivala, usprkos demokratskom predznaku, putove pune stranputica na kojima se građanska »demokratska Srbija« (o)lako (iz)gubila. Istodobno je došlo do pune rehabilitacije četništva, zakonski su u pravima izjednačeni (2004.) s partizanima i na volšeban način petooktobarske vlasti su ih iz redova ratnih gubitnika i fašističkih saveznika pretvorile u saveznike pobjedničke koalicije i antifašiste, što je rezultiralo povećanom produkcijom spomenika njima u čast.

Posebno je osjetljivo bilo pitanje odnosa prema ratovima iz 90-ih godina i raspadu Jugoslavije, kao i NATO bombardiranju, te ratovima na Kosovu (i Metohiji) koji su ustvari za Srbe predstavljali najveću nacionalnu, kolektivnu traumu. Ti su se ratovi komemorirali, ali bez miloševićevskih izmišljanja nepostojećih pobjeda (nad NATO paktom), uključujući sve stradale i u ratovima 1991. – 1995./9.. Postojala je jasna potreba za komemoriranjem tih tragičnih zbivanja, ali problem je bio u tome što je javnost krajnje različito tumačila ta događanja; »nije postojao jasan i jedinstven odnos prema ratnoj prošlosti« (dr. Makuljević).

Propagandni spomenici

Posebno su mjesto u uobličavanju javnog identiteta Srbije zauzeli poklon-spomenici, pri čemu je najimpozantniji spomenik azerbejdžanskom diktatoru Hajdaru Alijevu (i poznatom književniku Miloradu Paviću, piscu kultnog »Hazarskog rečnika«, pa je tu pronađena »spona«, povezanost između dva »stara« naroda), koji se nalazi na beogradskom Tašmajdanu i »predstavlja dar azerbejdžanskog naroda srpskom«, iako nedvojbeno posvema odudara od bilo kakve promišljene kulturno-povijesne strategije. Ali, poklonjenom se konju/diktatoru ne gleda u zube.

Razdoblje poslije 2012., kako piše Makuljević »nije obeleženo samo promenom vlasti, već i jačanjem autokratskih tendencija«; Aleksandar Vučić se nametnuo kao neprikosnoveni vladar i najmoćnija politička figura u državi. Nova je vlast, kako bi se što bolje legitimirala, nametnula i novi odnos prema prošlosti, da bi 2018. bio donesen Zakon o ratnim memorijalima, što samo dokazuje koliku je pozornost Vučić poklonio (ratnoj) prošlosti i njezinom spomeničkom obilježavanju.

Posebice je naglašena potreba nove interpretacije ratova 1991. – 1999. koji su proglašeni »oslobodilačko-otadžbinskim«, pa je tako primjerice podignut spomenik majoru Milovanu Tepiću (2017.), proglašenog za narodnog heroja, jer je sebe i vojno skladište digao u zrak u Bedeniku (1991.) tijekom rata u Hrvatskoj, a poseban pijetet Vučić pridaje obilježavanju godišnjice Oluje u kojoj je poražena vojska Srpske Krajine, nakon čega je došlo do masovnog egzodusa Srba iz tih krajeva u Srbiju.

U naprednjačkoj interpretaciji Oluja se isključivo tumači kao pogrom nad »hrvatskim« Srbima, a uopće se ne spominje da se radilo o oslobađanju, okupiranog teritorija međunarodno priznate države, odnosno RH. I nije stalo samo na tome; upravo je sam Vučić bio glavni promotor niza novih spomeničkih (memorijali Zoranu Đinđiću, Gavrilu Principu, kralju Aleksandru Karađorđeviću, Stefanu Nemanji) i urbanističkih inicijativa (Beograd na vodi), koji su izazvali i još uvijek izazivaju velike rasprave u javnosti, kao i nezadovoljstva dobrog dijela građanstva.

Posebice je blasfemična Vučićeva ideja da se podigne spomenik ubijenom premijeru Zoranu Đinđiću, iako je upravo on bio jedan od kolovođa hajke na njegov lik idjelo; zajedno se s T. Nikolićem, tada šefom radikala (Šešelj se nalazio u pritvoru u Hagu, gdje mu se sudilo za ratne zločine) protivio imenovnju jednog (novo)beogradskog bulevara po Đinđićevom imenu, tražeći da se nazove po ratnom zločincu, generalu Ratku Mladiću.

U svojoj studiji dr. Makuljević piše: »Odabir modela propagandnih spomenika vlasti SNS proizlazi iz bliskog odnosa kiča i populizma«, pa je tako na beogradskoj Slaviji, na mjesto spomenika Dimitriju Tucoviću, osnivača Socijaldemokratske partija Srbije (ispod kojeg su bili pohranjeni njegovi posmrtni ostaci), podignuta kičasta glazbena fontana, čime je izvršen obračun sa socijalističkim nasljeđem (Tucovićev spomenik i posmrtni ostaci preneseni su na Novo groblje), ali i etabliran kič kao vrhunski ukus naprednjačke vlasti. Tijekom 2014. došlo se na ideju, do sada nerealiziranu, da se urna Nikole Tesle izmjesti iz njegovog beogradskog muzeja i postavi u Hram svetog Save na Vračaru, kako bi se time jasno pokazala njegova pripadnost »srpskom nacionu« (a ne da ga Hrvati stalno svojataju), a sam hram pretvorio u novi nacionalni panteon.

Vučić i SNS su maksimalno zaoštrili nacionalističku retoriku i srpski srednji vijek u tom je diskursu dobio istaknuto mjesto. Zašto? Jer se najbolje uklapa u mitomanski odnos prema nacionalnoj povijesti, ili kako je to zaključio poznati srpski historičar dr. Sima Ćirković, »time se najlakše iskazuje odbojnost prema kritički intoniranoj istoriografiji« i veliča lažna, ideološka slika stvarnosti.

Vandalski karakter režima

Posebnu pozornost dr. Makuljević posvetio je slučaju podizanja spomenika Stefanu Nemanji/Svetom Simeonu Mirotočivom, jer na njemu Vučić želi izgraditi kult utemeljitelja srpske državnosti, tako da je tom cilju podredio sve (odabir lokacije, način podizanja spomenika, autora, promoviranje »bratskih« veza Srbije i Rusije itd.) samo kako bi ga što efektnije naglasio i oblikovao.

Podizanje ovog spomenika najbolje oslikava nasilnički, vandalski, primitivno-populistički karakter Vučićevog režima; naime iako je bio raspisan natječaj, već se, po svemu sudeći, unaprijed znalo da će pobjediti ruski kipar Aleksandar Rukavišnjikov, tako da se sve do danas nije saznala (nesumnjivo visoka) cijena svih troškova, uključujući i autorski honorar, koji je proglašen za državnu tajnu.

Spomenik je podignut na Savskom trgu, gdje se nalaze znameniti gradski objekti, poput glavnog željezničkog kolodvora, tako da je nasilnim unošenjem nepripadajućeg sadržaja bitno devastirana postojeća urbana cjelina sa svojim stilskim i povijesnim karakteristikama.

Ali, što mari, ono što je Vučić zamislio to se mora i ostvariti i tako je postavljen 23,5 metara visoki spomenik (izliven u Rusiji i u dijelovima dopremljen u Beograd); svečano otvorenje (siječanj, 2021.) upriličeno je s velikom pompom, međutim kako piše dr. Makuljević: »Spomenik Stefanu Nemanji predstavlja jedan od najobimnijih manipulativnih zahvata u srpskoj javnosti«, a sve zarad naprednjačke teze da se time, simbolički (iz)vršila svojevrsna obnova srpskog nacionalnog identiteta, odnosno postvarila »nova nacionalna zrelost«.

Nova spomenička praksa, tvrdi autor knjige »Memorija i manipulacija«, pokazala se iznimno efikasnom, »moćnim propagandnim sredstvom u uobličavanju javnog mnijenja i izmjeni identiteta javnog prostora Srbije«. Ali i izgradnji novog nacionalnog, javnog identiteta, u kojem se, na žalost »pristojne, građanske Srbije«, razvidno ogledaju »politički i državni haos, nacionalizam«, kao i sve izraženiji pokušaji jačanja autokracije i demonokratizacije.