Nekadašnja TV-voditeljica Josipa Pavičić krajem prošlog mjeseca izdala je novu knjigu naziva »Ja, pa ja i opet ja« u kojoj proučava narcisoidnu osobnost. Knjiga, koja je svojevrsni vodič u prepoznavanju narcisoidnih osoba, ponajprije partnera, spisateljica opisuje iz različitih perspektiva.

Kako i sama kaže životne prilike natjerale su je da zastane i odluči kako nastaviti živjeti. Kroz svoje primjere životnih uspona i padova donosi zanimljivo štivo, a tijekom našeg razgovora otkriva ponešto i vlastitim iskustvima i objašnjava svoje životne stavove u kojima je, kako kaže, najvažnije uzljubiti sebe.

Prošli ste mnoge teške situacije, razvod, zloćudnu bolest… Kako se osjećate danas, nakon svega?

– Dobro se osjećam, danas sam dobro i kad nisam dobro. Kroz izazovne trenutke života naučila sam mnogo o sebi i odlučila biti Josipa, žena, majka i prijateljica s manama i vrlinama, spisateljica i poučavateljica autogenog treninga. Iskoristila sam svoju bol da se preodgojim. Danas zahvaljujem na svakom novom danu, svjesna kako je to bonus, a ne moje pravo.

Naučila sam reći »ne« i biram ljude s kojima ću dijeliti svoje vrijeme i snove. U svakoj se boli prisjetim kako bez noći ne bi bilo ni sunca. Znam da nikad nećemo biti dobri ljudima koji ne mogu s nama onako kako oni hoće, kao što znam da svoju sreću neću pronaći u drugim ljudima ili stvarima, jer uzaludno je čekati vlak tamo gdje nema pruge. I od svih luksuza na svijetu, najviše volim unutarnji mir.

Preobrazba

Kao poučavateljica za samorazvoj na svojoj stranici nudite audiotrening, o čemu se konkretno radi?

– Prije devet godina, nakon karcinoma, odabrala sam novi životni smjer nakon više od petnaest godina rada na televiziji i u medijima općenito. Moje unutarnje »ja« tražilo je promjenu, nešto me guralo negdje drugdje. Bila sam potpuno nesvjesna i nezahvalna, mnoge su mi se stvari podrazumijevale.

Bila sam jako loša, ali prema sebi. Možemo biti najbolji prema svima oko sebe, ali je osnovno i glavno pitanje kakvi smo sami prema sebi. Na kraju dana zbrajala sam samo ono što nisam stigla obaviti, a sve što sam odradila u danu nisam zamjećivala. Stalno sam sebi davala minuse, kritizirala se, nisam znala reći »ne«, trudila sam se ugoditi i servirati svima osim sebi. Znala sam što ne želim, ali nisam znala najvažnije – što želim.

Nisam se voljela. Bila sam nezadovoljno i nesretno biće koje je vjerovalo da će biti sretno tek nakon što se dogodi to i to… Znate one naše poznate monologe: bit ću sretna kad se udam, bit ću sretna kad rodim, bit ću sretna kad dobijem povišicu… Uvijek sam govorila kad ću biti sretna pa kad podvučem crtu, zapravo nikad i nisam bila sretna. Došao mi je karcinom. I hvala mu.

Bio je to dar na mom životnom putu, doduše umotan u ružan paket, ali ipak dar. U to sam vrijeme završila jedno od svojih školovanja i počela podučavati tehnike za samorazvoj i samopomoć, a kako se nikad ništa u životu ne događa slučajno, tako se nije dogodilo ni to. Kad mi je dijagnosticiran karcinom, bila sam uplašena i šokirana, a s druge strane psihički jaka i spremna podnijeti i riješiti svaku prepreku koja mi se našla na životnom putu. Dobila sam priliku za potpunu preobrazbu.

Sami biramo

Što vam je ta preobrazba donijela?

– Naučila sam voljeti sebe, biti zahvalna, donositi odluke, izreći »ne« a da se pritom ne krivim, naučila sam opraštati i davati. U radu sa svojim klijentima upravo to i prenosim, na edukacijama, radionicama ili na individualnim razgovorima. Klijenti vole čuti iskustvo, važna im je autentičnost. Ja najviše govorim iz osobnog iskustva i primjer sam drugima kako je jedino promjena samog sebe dostojna poruka. Ako sam mogla ja, znači da možeš i ti – to je rečenica koju često spominjem i u koju uistinu vjerujem.

Jednom ste izjavili kako je karcinom dojke za vas bio dar, smatrate li kako životne nedaće ponekad otvore neka nova vrata, horizonte?

– Bolest je poziv na promjenu sebe i svega u sebi. Kad se pojavi bolest, to nam samo govori da smo se negdje zakačili u nepraštanjima i zamjeranjima iz prošlosti, da nešto nismo prihvatili i da je previše otrova u našem mentalnom sklopu.

Uvjerenja i negativne misli, nesvjesnost sadašnjeg trenutka, vjerovanje da negdje postoji život koji ne boli i stalno kopanje po tuđim vrtovima, sve to dovede do litice s koje moraš skočiti u more ili na stijene. Biraš sam. Mi uvijek sve biramo sami. Glupo je upirati prstom u druge i okrivljavati ih za svoj život, jer moj je život moja odgovornost. Nitko mi ništa ne čini a da mu ja to nisam dopustila, a drugi ljudi točno znaju koga mogu, kako i koliko.

Ovo vrijedi i za sve nas koji smo se barem jednom zakačili u odnosu s narcisima. Možda nas narcis uvuče početno na prevaru i proračunato nam ponudi svoju iluziju i fantaziju, ali u nekom trenutku shvatimo kako nešto debelo nije u redu. Odaberemo li ostati sa zlostavljačem mi ipak time govorimo o sebi. Narcisi nam čine ono što je njima prirodno – varaju, manipuliraju i povređuju, a mi biramo što ćemo s tim.

Era narcisa

Nedavno ste i objavili knjigu »Ja, pa ja i opet ja«, u kojoj se bavite narcisima. Što vas je ponukalo da se pozabavite ovom temom?

– Ovo je era narcisoidnosti, okruženi smo narcisima, posvuda su oko nas, a svjedočila sam i kako su takvi odnosi mnoge osobe potpuno uništili, psihički i fizički. I to je glavni razlog zbog kojeg sam odlučila ozbiljno se pozabaviti tom temom i napisati ovu knjigu. Jer da bismo se znali s nečim nositi, važno je znati o čemu je riječ. Moja bi nova knjiga trebala pomoći čitatelju otkriti je li njegov partner narcis, pronaći rješenje ako je u vezi s narcisom i ohrabrenje te podršku ako je napustio narcisa ili ako ga planira napustiti. Možda ćemo prestati tražiti ptičje gnijezdo na dnu mora, jer veze s narcisima opstaju zahvaljujući našoj nadi i vjeri u bolje sutra, iako i sami intuitivno znamo da to bolje sutra nikad neće doći.

Javljaju li vam se čitateljice u potrazi za dodatnim savjetima?

– Priznajem da sam iznenađena brojem onih koji mi svakodnevno pišu tražeći još neke odgovore, još jedno mišljenje ili još jedan prijedlog kako da »njemu ili njoj« pomognu. Ljudi kao da ne žele vjerovati da se narcisu ne može pomoći. Ljudi kao da ne žele vjerovati da se narcis neće promijeniti.

Mnogi žive mučnim životom zakačeni u toksičnom odnosu, čekaju da se nešto promijeni i da narcis dobije dublje vrijednosti poput empatije i brižnosti i razumijevanja – nemoguće! Tražite li dubinu u narcisu nasukat ćete se kao kitovi u plićacima. U knjizi dajem primjere stvarnih iskustava osoba koje su prošle »raj i pakao« s narcisom. Tako će čitatelji dobiti realnu sliku o tome što mogu očekivati u vezi i nakon veze s narcisom.

Pojasnila sam im kako se postaje narcisov plijen, kako ga preživjeti, kako prestati okrivljavati sebe i kako prestati sumnjati u sebe. Narcisi su ljudi koji ne znaju za empatiju, oni se samo prave da je imaju. Nije im važno ponašaju li se loše prema vama sve dok od vas imaju neku korist. Narcisu je važan vanjski izgled, jer njega ne zanimaju vlastiti osjećaji, njemu je važnije kako izgleda. Svaki osjećaj koji nije u skladu sa slikom koju je stvorio, on će poricati. Narcis voli svoju sliku, a ne stvarnog sebe.

Stalnost promjene

Koliko je vama osobno rad na sebi pomogao da promijenite neke svoje osobine? Koje su to najvažnije promjene koje su vam se dogodile i jeste li zadovoljni njima?

– Rad na sebi za mene je imperativ, a ulaganje u sebe, svoju duhovnost i unutarnji mir, neizostavan je na zemaljskom putu, ako ne i najvažniji. Čovjek bi trebao brinuti o cijelom trokutu: duh, tijelo i um. Moje je skromno mišljenje da je unutarnje i nevidljivo ustvari najvažnije. U mojem je životu preslagivanje prioriteta dobilo novu ljestvicu. Mišljenja sam kako pokazatelj moje vrijednosti nisu materijalni uspjesi, nekretnine ili društveni ugled. Ja vrijedim samo dok mi srce kuca.

Prečesto se zaletimo u ganjanje za materijalnim i tako postajemo sve otuđeniji od sebe i od svih oko sebe. Zaboravimo na sebe i na istinsku i jedinu vrijednost koju imamo. Srce koje kuca. Živeći svoj život krećem se od jedne do druge točke, rješavajući situacije i donoseći odluke na svakom događaju pri tom ne dopuštajući da mi curi vrijeme. Vrijeme je jedino što posjedujem. Ne bacam ga više olako jer sam svjesna prolaznosti života.

Nitko neće ostati za sjeme, pa tako ni ja, i ništa nije sigurno. Jedina sigurnost i stalnost svačijeg života jest promjena, usponi i padovi, životne situacije koje su sve odreda blagoslovi i prilike za rast i razvoj onog što se okom ne vidi, ali se ćuti kao unutarnje mudrosti i mir. Biram učiti i razvijati se na svakom polju, fizičkom, psihičkom, intelektualnom i duhovnom.. Biram ulagati u sebe kroz svoje obrazovanje, duhovnu dimenziju i psihički svijet za koji, iako nevidljiv i neopipljiv, svi znamo da postoji i da je najmoćniji.

Što nikad ne biste ponovili iz svog života?

– Sve bih ponovila, jer zahvaljujući svojoj prošlosti danas sam ova Josipa koja jesam.