Premda u Jadranu živi sedam vrsta iz obitelji štitoglavki – krutoglavki, kada se kaže kokot, ponajprije se misli na kokotića glavaša. Iako se povremeno love znatno veći primjerci, ova vrsta prema službenim podacima naraste do 42 centimetra u dužinu i dosegne težinu od 0,75 kilograma.

Kokot ima vrlo karakterističnu građu tijela. Glava mu je izrazito velika i doima se oklopljenom, dok se tijelo s izdignutog prednjeg dijela sredinom sužuje i prelazi u vitki repni dio.

Temeljna boja kokota je crvena do crveno-smeđa, tamno izmrljana, s trbušne strane uz analni otvor potpuno bijela. Cijelo mu je tijelo okomito isprugano tamnijim usjecima.

Ima solidno razvijene peraje, s tim da su mu bočne peraje izrazito velike s azurno modrim obrubom i modrim pjegama, zbog čega ga na mnogim mjestima nazivaju lastavicom. Ta je karakteristika toliko jaka da je nalazimo i u njegovom znanstvenom latinskom nazivu.

Grudne peraje su modificirane tako da čine člankovite izdanke nalik na prste kojima kokot pretražuje dno u porazi za hranom.

I dok ribe pučine jure plavetnim prostranstvima, a oborite ljuskavke kraljuju nad kamenom, carstvo kokota je ravno dno. U tom carstvu on uživa kopajući po mekanom supstratu u potrazi za sitnim beskralješnjacima. Kokota nalazimo po cijelom Jadranu na svim dnima, no najbrojniji je na mekanom dnu bogatom muljevitim supstratom. Može ga se naći od desetak pa sve do 200 metara dubine. Iako se može loviti i u otvorenom moru znatno je brojniji u unutrašnjim kanalima i to ponajviše u srednjoj Dalmaciji i oko otoka sjevernog Jadrana.

Njemu ne smetaju ni neverini ni bura, ni kiša, ni visoka temperatura. U svom muljevitom carstvu jedino ga zanima kako se najesti i pritom ostati neprimijećen, pri čemu s odrastanjem i dobivanjem na težini i veličini samo prva stavka ostaje aktualna.

Mrijesti se od polovice zime do polovice proljeća nad ravnim dnima, pri čemu nije ovisan o vrsti dna.

U sportskom se ribolovu lovi usputno, tako da za njega i ne postoje strogo profilirani sportskoribolovni alati ni tehnike. U ribolovu udicom, u pravilu se lovi na udicu koja je najbliža dnu. Pa iako se u principu lovi sporadično i slučajno, na nekim se dijelovima obale lovi nešto brojnije, tako da su predvezi korišteni na tim terenima prilagođeni upravo njemu. Takav predvez zapravo ima samo jednu udicu namijenjenu kokotu. To je najdonja, vezana na nešto deblju pramu s bogatijom ješkom, dok su ostale vezane na klasičan način.

Kokot će rado zagristi u većinu animalnih ješki, a u trenutku kačenja počinje svoj osobiti ples. Otpor koji pruža u izvlačenju nipošto nije zanemariv, jer zakačen potpuno širi sve peraje, dok se istovremeno neprestano trese krećući se spiralno prema površini. U izvlačenju je poželjno imati opraru, jer se i u posljednjim trenucima neposredno pod površinom kokot zna vrlo siloviti zatresti zbog čega neopreznim ribolovcima lako može spasti sa udice.

Osim kančenicom, kokot se lovi i parangalima, najčešće onima namijenjenima landovini.

S gastronomskog stajališta, mišljenja znalaca su podijeljena. Dok ga neki smatraju manje vrijednom ribom, mnogi kokota drže vrlo ukusnim. Ipak, svi se slažu da je najukusniji spremljen lešo ili na brudet.