Laterna magica čarobna je svjetiljka, ali ujedno i pojam koji je naša civilizacija baštinila još od antičkih vremena faraonskog Egipta; svećenici su njome pri mističnim obredima pojačavali značenje svojih riječi i čina pred fasciniranom svjetinom, potom se dolaskom novih božanstava njena uporaba privremeno na nekoliko stoljeća potisnula u zaborav, da bi u 15. stoljeću ponovo ušla u opticaj posredovanjem isusovca A. Kirchnera, sada u novom značenju: kao izvor svjetlosti koji nas obasjava novim (sa)znanjima. I upravo je to svojom čudesnom literaturom, na svoj osebujan način (u)činio netom preminuli velikan češke i francuske književnosti i uopće iznimna ličnost europske/svjetske kulture Milan Kundera, koji je svojim stvaralaštvom, ali i životnim usudom simbolizirao, paradigmatski sintetizirao tegobnu povijesnu zbilju poratne, (neo)staljinističke Čehoslovačke, ali i svekolike srednje Europe minulog stoljeća, čiji je intelektualni tumač i zagovornik duhovnih i kulturoloških vrijednosti i to par excellance upravo on i bio.

Svojim je snažnim, a opet tako galantnim, rafiniranim i suptilnim rukopisom oblikovao ukus i duh naše epohe, ujedno veličanstvene i tragične, obilježene strašnim političkim, društvenim, povijesnim, uopće ljudskim patnjama (iskustva holokausta i Gulaga), ali i monumentalnim uzletima ljudskog duha kojima se kao rod možemo ponositi i čiji odjeci nas ispunjavaju smislom ljepote, uzvišenosti, dobrote i mudrosti. Na žalost to je priča/lekcija koja se uvijek iznova mora (na)učiti, jer, kako tvrdi Kundera, nikada je nitko do kraja nije svladao, shvatio i razumio i tu se krije to sizifovsko, ničeansko »vječno vraćanje istog«, a književost je tu, ne da nam pomogne da dokučimo mudrost, to bi bilo pretenciozno, već da nam olakša tu bolnu spoznaju neizbježnog ponavljanja. Utoliko je Kundera jedan od najznačajnijih protagonista ove naše novodobne kulture, bez čijeg djela ne bismo znali, niti mogli »očitati znakove pored puta«, preciznije rečeno »naše svakodnevne kalvarije« i tek uz njegovu pomoć u stanju smo na pravi način pojmiti, kritički (re)valorizirati sve te silne jaspersovske »šifre« društvene psihopatologije koje su taložene stoljećima premrežile, kontaminirale našu civilizaciju, ali i egzistencijalnu »utrobu« svakog od nas ponaosob i oblikovale »nepodnošljivu lakoću našeg postojanja«, o čemu je ovaj pisac tako suvereno i promišljeno pisao. Već za života, Kundera je postao klasik i češke i francuske literature; pisao je na oba jezika, na češkom »barokno raskošno«, po osobnom priznanju kada češki misli, riječi same klize, a na francuskom precizno i koncizno, prosvjetiteljski racionalno, ali uz volterovski šarm i gracilnost. Kako bi objasnio razliku, pozvao je u pomoć riječi Samuela Becketta: »Pisati na francuskom za mene znači veću stvaralačku usredsređenost i preciznost izraza«. Stoga njegova literatura i pripada cijelom svijetu, jer je tako minuciozno, virtuozno komponirana i kontekstualizirana i zauzima posebno, izdvojeno mjesto u svekolikoj povijesti spisateljskog stvaralaštva i umijeća. Njegova su djela prevedena na gotovo 60 svjetskih jezika, ukupna tiraža je milijunska, od čeških je pisaca u svijetu više prevođen samo »Dobri vojnik Švejk« Jaroslava Hašeka, a njegov stil i teme su toliko prepoznatljive da sve što podsjeća na njih podvodimo pod pojam »kunderovskog pisma«.

Nestati s djelom

Milan Kundera je umro 11. srpnja ove, 2023. godine nakon dugog bolovanja u Parizu, ali po osobnoj želji bit će sahranjen u obiteljskoj grobnici u rodnom Brnu. Na vijest o njegovoj smrti francuski predsjednik Emmanuel Macron oglasio se riječima kako »Kunderino djelo doseže i prenosi univerzalne vrijednosti«, a francuska ministrica kulture Rima Abdul Malak je dodala da je »umro jedan od najmoćnijih glasova europske literature koji je čitateljima pomagao da se snađu u svijetu prepunom apsurda«. Češki predsjednik Petr Pavel poručio je da je Kundera svojim knjigama utjecao na čitave generacije diljem svijeta, a svojim je djelom i životnim usudom (p)ostao paradigmom dijabolične povijesti 20. stoljeća. U oba parlamenta, češkom i EU-a, minutom šutnje su mu zastupnici odali počast, ali važno je napomenuti da je nedavno (1. travnja, 2023.) u Brnu u Moravskoj zemaljskoj knjižnici otvoren njegov legat s bogatom zbirkom knjiga s preko tri tisuće naslova, dokumenata, arhivom, korespondencijom i kritičkom recepcijom njegovih djela.

I tako bih mogao nizati što se o njemu u nekrolozima sve pisalo u vodećim svjetskim tiskovinama (The NewYork Timesu, Le Mondeu, La Republici, El Paisu, Die Weltu, The Guardianu…), ali svi bi se mogli sažeti da je po uzoru na Gustavea Flauberta, čije je književno stvaralaštvo iznimno cijenio, »želio nestati zajedno sa svojim djelom i tako se odmetnuti od uloge javnog, angažiranog intelektualca«, jer bi tako konačno bio sveden na ono čemu je cijelog života težio: biti pisac, jedino tako biti čitan i shvaćen, bez svih silnih pratećih konotacija koje su ga svrstavale u disidente, antikomuniste, (malo)građanske liberale, kozmopolite, agnostike… Naravno, to je nemoguće, budući da je ispisao originalan opus, bez čijeg bi djela svaka nacionalna kultura (na samo češka/slovačka ili francuska) izgubila nešto što joj nužno pripada i time bila znatno osiromašena. Stariji, moje i nešto mlađe dobi, još se uvijek sjećaju što su nam značili prijevodi Kunderinih knjiga, ali govori nešto i o nama iz toga (ne)vremena, kada se u socijalističkoj zemlji tiskao antikomunistički pisac, koji se čak kao jedini strani pisac našao, naravno proskribiran, u po zlu čuvenoj »Bijeloj knjizi« Stipe Šuvara. Ali usprkos tomu u Sarajevu su bila 1984. godine tiskana Kunderina Sabrana djela (izdavač Veselin Masleša), jer je pisao o svemu onome što smo i sami doro poznavali i proživljavali; u njegovim su se knjigama ponavljali i problematizirali motivi krize identiteta, oportunizma, ograničenosti međusobne ljudske komunikacije, individualizam u sukobu s ideološkom slikom svijeta i sve to uz specifičan, samosvojan pristup osobnoj, ali i društvenoj prošlosti. Dakle sve što je i nas doticalo, ali na način kako to od naših pisaca nitko nije tako upečatljivo znao, osim možda Danila Kiša. Uz opasku da je među njima bilo daleko više razlika, nego li sličnosti.

Milan Kundera je rođen 1. travnja 1929. u Brnu i često je znao naglasiti kako datum rođenja nikako ne može biti slučajan, već se bitno odrazio i na njegovo književno stvaralaštvo. Otac Ludvik (1891. – 1971.) bio je poznati češki muzikolog, pijanist, a jedno vrijeme (1948. – 1961.) i rektor JAMU (Janačekove akademije muzičkih umjetnosti) u Brnu, dok mu je majka Milada Janošik (1902. – 1984.) potjecala iz ugledne građanske obitelji, također poput supruga vrhunski obrazovana i glazbeno nadarena. Naravno da je takvo okruženje bitno utjecalo na Milanovo duhovno formiranje; učio je svirati klavir, kasnije kod Vaclava Kaprala i Pavela Haasa studirao je kompoziciju, tako da je u prvo vrijeme mislio posvetiti se klasičnoj glazbi. U obitelji, izratito frankofonski naklonjenoj, naučio je savršeno govoriti francuski jezik, što mu je kasnije uveliko olakšalo prve godine emigracije u Parizu, a i sam je preferirao francusku kulturu i slovio za vrsnog poznavatelja njihove filozofije i književnosti. Iako se kasnije opredijelio za književnost, ta fascinacija glazbom provlačila se kroz svekoliko njegovo literarno stvaralaštvo, visoko je uvažavao češke skladatelje, posebice Leona Janačeka i Bohuslava Martinua. I njegova je prva supruga bila poznata operna pjevačica Olga Haas (1937. – 2022.), kći njegova učitelja Pavela Haasa i ugledne liječnice Sonje Jakobson, inače prve supruge svjetski slavnog lingvista Romana Jakobsona. Sam je Kundera u mladosti komponirao kraće glazbene forme, ali ih se kasnije javno odrekao, uostalo kao i svega što je (na)pisao do sredine 60-ih godina minulog stoljeća, smatrajući ih »nezrelim« pokušajima koji nikome ništa ne govore, naravno o tomu bi se dalo govoriti (posebice u poeziji) i ta rana faza njegova stvaralaštva sigurno će sada, kada je autor preminuo, postati predmetom brojnih teorijsko-književnih i estetskih analiza i proučavanja. Sjajno je poznavao i slikarstvo, čak i sam, kažu, dobro crtao, lako je učio strane jezike – jednostavno bio je nesvakidašnja osoba univerzalnog talenta.

Popularan među studentima

Nakon svršene gimnazije upisao je studij teorije književnosti i estetike na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu, ali se ubrzo, nakon dva odslušana semestra prebacio na čuveni FAMU, gdje je u početku studirao filmsku režiju, a potom i scenaristiku kod Miloša Vaclava Kratochvila, a nakon diplome (1953.), ostao je na fakultetu kao asistent, da bi nakon što je doktorirao (književno djelo Vladislava Vančure) vremenom »avanzirao« u docenta (1964.) i predavao povijest svjetske književnosti. Između ostalih predavao je i našim kasnije poznatim redateljima (Rajko Grlić, Lordan Zafranović, Goran Marković, Goran Paskaljević, Srđan Karanović), koji su studirali režiju na FAMU-u. Zarad neformalnog načina predavanja, koja su se često znala održavati u čuvenoj, kultnoj praškoj kavani Slavija, bio je iznimno popularan među studentima, a budući da je bio više nego »pristala izgleda«, šarmantan, elegantnih manira, duhovit, široko obrazovan, a pomalo i cinik, uz to poznat kao veliki ljubitelj žena, kružile su priče o njegovim brojnim ljubavnim vezama i aferama s poznatim praškim ljepoticama i glumicama. Koliko je u svemu tomu bilo istine, a koliko fame može se samo nagađati, budući da je cijelog života odbijao o tomu govoriti, upućivao je na svoja djela, u kojima je, kako je govorio »sve rečeno«.

Tijekom 1948. učlanio se u KPČ, da bi dvije godine potom bio izbačen, budući da je s prijateljem Janom Trefulkom ismijavao visokopozicioniranog partijskog apartčika Jiržija Hendrycha (tajna policija im je brzo ušla u trag), a kasnije je o cijelom slučaju Trefulka napisao i knjigu (»Kišila je sreća«,1962.), što je Kunderi poslužilo kao inspiracija za glavni zaplet u njegovu slavnom romanu »Šala«, koji je u predgovoru za francusko izdanje Louis Aragon vrednovao kao »jedan od najvećih romana 20. st.« Le Monde je »Šalu« 1999. uvrstio među među sto najvažnijih knjiga 20. stoljeća, a roman je na filmsko platno postavio Jaromir Jireš (1968.), a i sam autor surađivao je na scenariju. Ovaj film Kundera je smatrao najboljom adaptacijom jednog svog djela. Prije toga po Kunderinom predlošku Hynek Bočan snimio je (1965.) »Nitko se neće smijati«, a 1969. Antonin Kachlik inscenirao je djelo »Ja, tužan Bog«. Kada su mu Amerikanci tražili odobrenje za filmsku adaptaciju romana »Nepodnošljiva lakoća postojanja« (snimljen 1988. u režiji Philipa Kaufmana), Kundera je tražio da film snima poznata poljska redateljka Agnieska Holland (namjeravala je snimiti Kunderin »Oproštajni valcer«, ali to joj nije pošlo za rukom), međutim producenti na to nisu pristali; na koncu autor nije bio zadovoljan produkcijom i nakon toga je odlučio da više nikada neće dozvoliti filmsku adaptaciju bilo kojeg svog djela.

Nakon Staljinove smrti, u vrijeme češke »tihe« destaljinizacije, Kundera je obnovio članstvo u KPČ-u, da bi nakon sovjetske vojne intervencije u kolovozu 1968. i sloma Praškog proljeća, u velikim partijskim čistkama 1970. bio ponovno izbačen, nakon čega se odlučio distancirati od politike, ali se na žalost ona nije distancirala od njega. Tijekom 1963. oženio se (drugi put) s Vjerom Hrabankovom, poznatom televizijskom voditeljicom i spikericom državne difuzije, a to je i bilo doba kada se Kundera aktivno uključio u procese liberalizacija društva, zagovarajući demokratizaciju i Dubčekove ideje »socijalizma s ljudskim likom«. Na IV. kongresu Saveza čehoslovačkih pisaca (1967.) veliki je odjek imao njegov istup naslovljen »Nejasna egzistencija češkog naroda«, u kojem je osudio cenzuru, konkretno zabranu emitiranja filma Vjere Chytilove i na osnovu tog »referata« objavio je po upadu Sovjeta u Čehoslovačku članak »Češka sudbina« u kojem je značaj i usud nacionalne literature vezao uz mjeru (p)ostvarenja duhovnih, individualnih sloboda. I nakon toga razvila se čuvena polemika između Kundere i Vaclava Havela (časopis Listy, Tvarž, Host i Plamen) o smislu povijesti, odnosno (ne)mogućnostima demokratske reforme socijalizma/komunizma. Dok je za Kunderu Praško proljeće bilo epohalni akt borbe za humanizam/humanizaciju demokratskog socijalizma, koji je Čehe i Slovake (po)stavio u samo središte svjetske povijesti (što je prije toga uspjelo samo husitima), za Havela se radilo o »zaludnoj megalomaniji«, jer Dubček i društvo nisu pokušali ništa drugo do ostvariti (barem) dio demokratske kulture »koja na Zapadu već odavno stanuje«, a sve ostalo samo su puke fantazije. Od tada su između njih bili trajno narušeni odnosi i nikada se nisu popravili; nakon Baršunaste revolucije i globalnog pada koumunizma, 1989. g. Havel je javno, pomalo slavodobitno poručio Kunderi da se sada vidi tko je bio u pravu, na što je potonji odšutio, jer tada već godinama nije ni sa kime komunicirao putem medija. Istina, 1992. su se incognito našli u Parizu, ali do pomirenja nije došlo, već samo do primirja; potom je Havel učinio državničku gestu i dodijelio je najviše nacionalno priznanje Kunderi, ali odličje je u njegovo ime na svečanosti u Pragu primila supruga Vjera Kundera, koja je ujedno bila i muževljev književni agent, stručni suradnik i komunikator s javnošću.

Državljanstvo

Nakon što je 1969. Vjera dobila otkaz na televiziji, a iduće, 1970. i Milan na FAMU-u, te mu je ujedno bilo zabranjeno objavljivanje radova u zemlji, odlučili su emigrirati u Francusku i nakon niza policijskih šikaniranja i opstrukcija, tek uz posredovanje Francoisa Mitteranda, vlasti su im 1975. odobrile odlazak; po dolasku u Francusku, Kundera je predavao slavensku literaturu na sveučilištu u Rennesu, a potom i na Visokoj školi socijalnih znanosti u Parizu, gdje je utemeljio i novi kolegij »Kultura srednje Europe«. Tijekom 1979. g. nakon što je objavio »Knjigu smijeha i zaborava« (napisana na češkom, ali objavljena u prijevodu na francuskom, a na češkom jeziku tek dvije godine poslije), komunističke su mu vlasti oduzele državljanstvo, ali su ubrzo (1981.) supružnici Kundera dobili francusko državljanstvo i od tada je Milan tvrdio kako je francuski pisac, a ne češki disident, emigrant i sl. Slavni izdavač Gallimard preuzeo je brigu o tiskanju njegovih knjiga; do studenog 1989. svoja je djela na češkom objavljivao u izdavačkoj kući bračnog para Škvorecky u Torontu (slavni egzilni izdavač Sixty-Eight Pub.), a nakon pada komunizma prava je ustupio Atlantisu, nakladniku iz Brna. Međutim, dugo nije nikome dozvoljavao prijevode knjiga napisanih na francuskom, smatrajući kako jedino on može vlastitim prijevodom »oživiti jezik u češkom duhu«, ali kada je shvatio da mu ponestaje vremena, jer su ga godine pritisle, stekao je povjerenje u genijalnu prevoditeljicu Annu Karenjinu i dopustio joj je da prevede dva naslova: »Neznanje« (»L´Ignorance«), prvo izdanje, 2000. g. u prijevodu na španjolski jezik tiskano je u Madridu, potom u Parizu 2003., a tek potom objavljeno na češkom 2021., i »Praznik beznačajnosti« (Le Fette de l´ insignifiance«), francusko izdanje 2014. godine, a češko 2020.

Nakon Kunderina dolaska u Francusku češki su disidenti kako u domovini tako i u egzilu (u Parizu su imali svoje najpoznatije glasilo Svedectvi, koje je uređivao slavni Pavel Tigrid) očekivali da se aktivno uključi u borbu protiv komunističkog režima u Pragu, bili su uvjereni i da će pisati za samizdat časopise, kao i brojne egzilne tiskovine, ali on je javno obznanio kako ga jedino interesira pisanje vlastitih romana i eseja, a na tu su »košaricu« teško i s negodovanjem reagirali brojni intelektualci, kao i dobar dio njegovih prijatelja. I tako je umjesto suradnje najslavnijeg disidenta s kulturnim »podzemljem« u Čehoslovačkoj i brojnom emigrantskom kolonijom u Parizu, ali i diljem svijeta, došlo do novih sukoba. Mnogi su ga na čelu s Milanom Jungmannom, kultnim urednikom Literarnih novina u vrijeme Praškog proljeća i kasnije zabranjenim autorom u domovini optužili za »jeftino podilaženje zapadnom čitateljstvu«, jer »umjesto da prikaže tegobe života progonjenih čeških intelektualaca u komunističkom režimu, on se bavi banalnostima, opanjkava disidente što rade po privatnim damskim spavaćim sobama, njihovim preljubima i češku realnost ocrtava na temelju prizemnih stereotipa, priziva besmislene mitove, a ujedno se pred svjetski uplivnim piscima (poput Philipa Rotha) pravi važnim i kako je to rekao Zdenjek Urbanek »pripisuje si zasluge koje mu ne pripadaju«, odnosno žali se kako mu je teško u emigraciji, ignorirajući daleko težu situaciju u kojoj žive disidenti pod stalnom policijskom kontrolom, uhićenjima i šikaniranjem. Napadali su ga pogrdnim riječima (»odrod«), a kasnija, francuski pisana djela etiketirali su »smećem«, a sve samo zato što je Kundera odlučio politički apstinirati. Istina, po dolasku u Pariz objavio je svoj slavni esej »Tragedija srednje Europe« (prvo u egzilnom časopisu 150.000 slov), da bi nakon toga krajnje suzdržano reagirao na brojne političke upite i prijedloge. Jungmann i društvo podsmješljivo su komentirali njegovo ponašanje riječima: »Kundera s nama ne želi imati posla«.

Ali vratimo se počecima Kunderina kniževna puta; u početku je pisao pjesme pod utjecajem nadrealista i svog devet godina starijeg bratića Ludvika Kundere (1920. – 2010.), kasnije jednog od najvažnijih novodobnih čeških literata i kritičara, godinama u nemilosti komunističkih vlasti. Milan je objavio tri knjige pjesama, prvu 1953. (»Čovjek, široki vrt«), potom »Posljednji maj« (1955.) i na koncu 1957. »Monologe«; uglavnom mu je kritika prigovarala »izraženi individualizam«, ali velikan češke poezije, blizak komunistima, Vićeslav Nezval odmah je prepoznao njegov talent i otvoreno ga je podrža(va)o. Na temelju predavanja na FAMU-u o teoriji i povijesti književnosti objavio je »Umjetnost romana« (1960.), djelo koje i danas zapanjuje maestralnim zapažanjima o klasičnoj i modernoj literaturi, da bi ga kasnije stalno nadopunjavao i na koncu objavio (1986.) na francuskom »L´ art du Roman«. Tijekom 1962. objavio je dramu »Vlasnici ključeva« (za koju je dobio državnu nagradu), ali i napisao pripovijetke »Smiješne ljubavi«, koje sadrže sve karakteristike njegovih kasnijih, slavnih djela. Prvi dio »Smiješnih ljubavi« tiskan je 1963., zatim je uslijedio drugi (1965.), a potom i treći dio (1968.). Iste je godine objavio i svoju slavnu grotesku »Brljotina« (»Ptakovina«), koja je u Pragu digla veliku prašinu i učvrstila ugled i status Kundere kao pisca pred kojim je svjetska slava, posebice stoga što je godinu dana ranije (1967.) tiskao roman »Šala« (»Žert«), u kojem se u najboljoj tradiciji češkog humora, ali originalno, ironično i s puno melankolije obračunavao s gorkim, tragikomičnim temama i razdobljem staljinske strahovlade u Čehoslovačkoj 50-ih godina 20. stoljeća. To je uistinu fascinantno djelo, trpke, anegdotalne rečenice, britke ironije, blagog sarkazma i groteska premrežena farsom, ali i neke naivne sentimentalnosti koja romanu daje posebnu draž, čaroliju i moć. U sadržaj romana Kundera je ubacio impresivne esejističke pasaže o folkloru, što je zapravo postalo prepoznatljivom manirom njegova rukopisa. Nešto je slično radio i Umberto Eco, u svoja je djela »integrirao« filozofske eseje i time samo dodatno provocirao i intrigirao čitatelja, jer su u oba pisca to bile podloge za dublje sagledavanje radnje. I utoliko se Kundera smatra pretečom češkog postmodernizma.

Kandidat za Nobela

Od sredine 80-ih godina minulog stoljeća Kundera se gotovo svake godine spominjao kao ozbiljan i izgledan kandidat za dodjelu Nobelove nagrade za književnost, ali kao što znamo i on spada u grupu velikana, poput Jorgea Luisa Borgesa ili Lava Tolstoja, koje je Nobelov komitet sustavno zaobilazio. Zašto? Na to je pitanje pokušao odgovoriti poznati francuski filozof i akademik Alain Finkielkraut, koji je 2019. na praškom sajmu knjiga »optužio« radikalni feministički lobi da je svojim »akcijama« u stilu raznih objeda i glasina onemogućio i Kunderu i Philipa Rotha da budu proglašeni za laureate zarad navodno »preizraženog seksizma«, a švedski se akademici nisu željeli zamjeriti moćnim »ženskim« međunarodnim organizacijama. Nema spora da se Kundera u svojoj literaturi poigravao seksističkim temama i da se bavio ženskim likovima, često u provokativnom kontekstu, ali istodobno, tko pozorno čita njegove romane, lako može prepoznati kako i koliko je fasciniran »ženskim svijetom«, vidi ih kao žrtve okoštale malograđanštine, licemjernog moraliziranja i slavi ljubav za koju su spremne na daleko veće žrtve od muškaraca. Čini se da je 2008. godine Kundera bio najbliži nominaciji, ali upravo je tada »pukla« velika afera, nakon što je praški tjedik Respekt u tekstu Adama Hradlika na osnovu dostavljene dokumentacije iz Instituta za studije totalitarnih režima osumnjičio Kunderu da je u studentskim danima, kao »studentski povjerenik« (50-ih godina) surađivao s policijom, kao doušnik zloglasnog StB-a, tajne službe. Člankopisac je izneo podatke kako je zbog Kunderinog »cinkanja« bio uhićen student Miroslav Dvoržaček, jer je u studentskoj sobi u kojoj je boravio kao »ilegalac« pronađena torba s kompromitirajućim antikomunističkim materijalima, tako da su ga vlasti lažno optužile kao američkog špijuna i na koncu bio je osuđen na 20 godina teške godine robije, od čega je 14 godina proveo u konclogoru radeći najteže poslove u rudnika urana. Kundera je zgrožen oštro demantirao sve optužbe, upozoravao da se radi o osveti i falsificiranim dojavama, ali javnost se u Češkoj podijelila oko ove afere i sve je to utjecalo da u Stockholmu definitivno odustanu od njegove nominacije za »književnog Nobela«. Češki politolog i diplomat Petr Drulak je upozoravao kako se zapravo radi(lo) o velikom nesporazumu u kojem je Kundera »ni kriv, ni dužan« optužen za nešto s čime nema veze; veliki broj svjetski uglednih pisaca (Jorge Semprun, Carlos Fuentes, Philip Roth, Salman Rushdie…), od kojih i četvero nobelovaca (John Maxwell Coetzee, Nadin Gordimer, Orhan Pamuk i Gabriel Garcia Marquez), uputili su otvoreno pismo i stali u njegovu obranu, ali mrlja na biografiji Kundere usprkos svemu je ostala, a to se odrazilo i na njegovo zdravlje; od tada je počeo ozbiljno obolijevati i posvema se povukao iz javnosti, od koje se već i ranije distancirao, bolje rečeno krio. Iako nije dobio Nobelovu nagradu, za svoj književni rad primio je brojna priznanja: francusku Legiju časti, nagradu za životno djelo Francuske akademije znanosti i umjetnosti, Prix Medicis (za roman »Život je negdje drugdje«, 1973.), Premio Mondello (za djelo »Oproštajni valcer«, tiskano 1976.), Austrijsku nagradu za doprinos europskoj literaturi, Herderovu nagradu…

Kada općenito govorimo o Kunderinim djelima, svakako najveći uspjeh i značaj su imali »Šala«, »Knjiga smijeha i zaborava«(tiskana prvo na francuskom 1979., a potom na češkom 1981.g.), te »Nepodnošljiva lakoća postojanja« (francusko izdanje 1984., češko 1985.); danas spadaju u klasiku svjetske književnosti; po osobnom priznanju uvažavajući Moliereov recept dobro je znao da se živ čovjek može sa svime pomiriti, ali nikako i nikada s izrugivanjem i ismijavanjem, to ga najviše boli i stoga se u svim svojim knjigama upravo služio tom »metodologijom«. Udarao je u te »note« od kojih je nemoguće (o)braniti se kako bi razotkrio »lažnu sliku svijeta koja nam se pokvareno podvaljuje za istinu«. Posljednje djelo koje je Kundera (na)pisao na češkom bila je »Besmrtnost« (na francuskom objavljena 1990., a na češkom 1993.), a zatim je isključivo pisao na francuskom jeziku; kao prvi pojavio se roman »Polaganost« (»Le Lenteur«, 1993.), a potom »Identitet« (»L´Identite«, 1998.), a zatim već ranije spominjani »Neznanje« i »Praznik beznačajnosti«. Kundera je napisao i 20-ak knjiga eseja; osobno su mi najdraži oni muzikološke naravi: »Moj Janaček« (2004.) i »O glazbi i romanu« (2014.), ali eseji sakupljeni u knjižicu »Vrtom onih koje volim« (2014.) pravo su publicističko remek-djelo, obrazac kako se suptilnom rečenicom, rafiniranim stilom, u ritmu gudačkih kvarteta na Janačekove, Dvoržakove i Smetanine varijacije »plete književna priča« o svim onim osobama koje su na autora snažno utjecale ili ostavile traga u njegovu stvaralaštvu. To je svojevrstan hommage svima onima koje, priznaje Kundera, nikada zarad kompleksnosti njihovih misli nije dokraja razumio, a čijim se riječima služio, jer su mu bile moralne i estetske vodilje kroz život i pisanje. I utoliko je glazba »najmoćnija« umjetnost, jer ono što nije moguće iskazati riječima, to je moguće kompozicijom.

Kunderina je proza prepuna maestralnih dijaloga; istodobno je misaona, ali i duhovita, ironična, ali i iskrena, a važnu ulogu u gotovo svim njegovim djelima ima slučaj, nesporazum koji njegove antijunake (od)vodi u niz komičnih, ali i tragičnih situacija. Ono o čemu Kundera priča drama je zbilje koju živimo, to je upravo ono najkarakterističnije što obilježava jedno društvo, a u konačnici se uvijek svodi na dramatično propitivanje granica naše (ne)slobode. Sloboda i ljubav jedine su vrijednosti za koje se ima smisla (iz)boriti, a ideologije su novodobne, lažne religije, opijum za narod koji obećava /nudi spasenje, ali uz uvjet posvemašnje pokornosti. Ali to je lažna dilema, nema zamjene, jer idoli ne trpe pravo onog drugog i drukčijeg na istinu. I stoga je najbolji način (samo)obrane smijeh, neobuzdani, nesputani smijeh/šala/ruganje koji jedini do kraja i bez ostatka razotkrivaju bijedu svakog totalitarizma, lažne proroke i »sustav vrijednosti« zatvorenog društva. Šala je razbijanje svih konvencija, lakmus papir tolerancije; namrgođeno društvo, poput (neo)staljinskog, ali i iliberalnog, društvo je frustriranih likova, samo po sebi groteska, jer ograničava sreću pojedinca zarad navodno nekakvih viših, izmišljenih istina i nepostojećih ciljeva i interesa. Ironija, satira, komedija, anegdota, šala, smijeh razobličavaju taj svijet bez duha i smisla za lijepo i u kojem se samo ološ dobro snalazi. A značaj humora, priznaje Kundera, spoznao je još u razdoblju staljinističkog terora. Zapisao je: »Tada sam imao dvadeset godina i uvijek sam bio u stanju prepoznati osobe koje nisu bile staljinisti, kojih se nije trebalo bojati, po načinu na koji su se osmjehivali. Smisao za humor bio je dobar znak prepoznavanja. Još od tada živim u stalnom strahu od svijeta koji je izgubio smisao za humor«. U tom je duhu često ponavljao: »Danas kada je politika postala religija, jasno je zašto roman shvaćam kao posljednji oblik ateizma«. I u tom je duhu dosljedno istrajavao, usprkos svim scilama i haribdama kroz koje je tijekom dugog života brodio. I časno doplovio do svršetka plovidbe.