U 94. godini napustio nas je Milan Kundera, češki književnik koji se u književnosti javio 1950-ih, a ostao je najpoznatiji po zbirci pripovjedaka »Smiješne ljubavi«, djelima »Život je drugdje«, »Oproštajni valcer«, »Besmrtnost«, »Nepodnošljiva lakoća postojanja«, esejima »Umjetnost romana« te drugim značajnim djelima.

Neven Hitrec reći će da čitajući Kunderova djela u »realnom vremenu«, nije bio ni tada oduševljen, no priznat će mu, prema navodima Mile Pešorde koji je uredio prijevod jednog Kunderinog djela, podršku Hrvatskoj u najtežim vremenima.

Složili se mi ili ne s Hitrecovom konstatacijom da Kundera nije najveći suvremeni književnik, nedvojbeno nitko ne može sporiti to da Kundera jest jedan od najznačajnijih suvremenih pisaca koji je ostavio veliki trag u književnosti.

Rođen 1. travnja 1929. u Brnu, u Češkoj Republici, u obitelji oca muzikologa i pijanista, i Milan Kundera je naučio svirati pa je završio studij muzikologije. Poznavanje glazbe nazire se u njegovu opusu, a osim muzikologije, studirao je i na Karlovom sveučilištu u Pragu.

Iako se u jednome dijelu života pridružio i Komunističkoj partiji iz koje je kasnije bio i izbačen, Kunderino zanimanje za politiku vidljivo je i u njegovim djelima. Štoviše, i sam autor jednom je prilikom za sebe kazao da je »hedonist zarobljen u ekstremno polariziranom svijetu«.

Zbog svoje kritičnosti spram komunističkog režima, a jednom je prilikom govorio i o sudbini Čehoslovačke, bio je podvrgnut političkom progonu te je dobio i zabranu objavljivanja. Češku je napustio 1975., a dobivši francusko državljanstvo svoju je književnu karijeru nastavio u više demokratskoj zemlji od njegove domovine.

Kundera je osvojio brojne književne nagrade, uključujući francusku Legiju časti i austrijsku državnu nagradu za europsku književnost, a bio je više puta i nominiran za Nobelovu nagradu koju ipak nikad nije dobio.

Jedno od njegovih najpoznatijih djela je roman »Nepodnošljiva lakoća postojanja« (»The Unbearable Lightness of Being«) iz 1984., koji je postao međunarodni bestseler, a donosi priče četvero likova u Pragu tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, u vrijeme sovjetske invazije na Čehoslovačku.

Roman naglašava činjenicu da ljudski život može biti lagan i prolazan (nepodnošljiva lakoća), bez zadanih vrijednosti i osjećaja, istovremeno naglašavajući da se ta lakoća može smatrati teretom zbog njezine prolaznosti. Koristeći bogatu simboliku, filozofske ideje te emotivne odnose, Kunderino djelo potiče na introspekciju i razmišljanje o temeljnim pitanjima ljudske egzistencije – ljubavi, moralu i seksualnosti – u kontekstu političkih previranja.

Sedmero kratkih priča u zbirci priča »Smiješna ljubav« (»Laughable Loves«) objavljenoj 1969., Kundera propituje teme poput ljubavi i međuljudskih odnosa, odnosno ljudske emocije, strasti i konflikte koji se javljaju u ljubavnim vezama, kao i paradokse moderne ljubavi. Priče su pisane u prepoznatljivom Kunderinom stilu, pa autor tako kombinira humor, filozofske refleksije, uz introspektivnost, čime prodire u suštinu ljudskih odnosa.

Kundera i svojim prvim romanom »Šala« iz 1967. propituje suodnos kategorije osobnog i društvenog, istovremeno prikazujući ironiju i apsurdnost života pod totalitarnim režimom. Pričom o mladome studentu Ludviku koji se šali na račun komunističke partije, Kundera prikazuje posljedice jednog nepromišljenog čina u stanju političke represije.

Vrlo introspektivno i suptilno, kombinacijom humornih trenutaka i refleksivnosti, Kundera ovim romanom stvara višeslojno djelo koje potiče na razmišljanje o onome društvenom, ljudskim odnosima i političkim silnicama koje umnogome (i onda i danas) određuju život pojedinca.

Trima zadnjim romanima, romanom – »Polaganost« (1995.), »Identitet« (1998.), »Neznanje« (2000.) – Kundera se kreće u smjeru od propitivanja odnosa prošlosti i sadašnjosti, odnosno kategorija temporalnosti, propitivanja identitetske kategorije na koju utječu vanjski/okolinski faktori, do pitanja egzila, izgnanstva te vremenski izmijenjena sjećanja na svoju domovinu.

Kunderina djela proučavali su brojni autori, znanstvenici i književni kritičari, a u tom se pogledu, između ostalih, ističe Franco Moretti koji je, interdisciplinarno proučavajući moderne europske romane, u analizu uključio i Kunderina djela.

S aspekta teorije mimeze, pojašnjavajući kako imitiranje drugih oblikuje naše želje i sukobe, o Kunderinom djelu pisao je francuski književni teoretičar Rene Girard.

Srpski teoretičar i kritičar Milan Janković bavio se Kunderinim djelima iz postmodernističke perspektive, a naš kritičar i esejist Dalibor Tureček pisao je o Kunderinim tematskim okosnicama koje uključuju pitanja identiteta, ljubavi i politike.

S obzirom na teme kojima se Kundera bavi, iz njegova se opusa može odrediti nekoliko tematsko-idejnih pristupa. U prvom redu, Kundera svojim djelima istražuje kako politički sustavi i ideologije oblikuju ljudsku sudbinu i ljudske međuodnose.

Portretirajući različite likove, autor prikazuje utjecaj političkih događaja na društvo i na pojedinca te tako razmatra pitanje slobode, (društvene) odgovornosti, moći te – s obzirom na političku potku – i kontrole.

Iako Kundera zahvaća društvo u totalu, u fokusu su ipak njegovi likovi čije misli, osjećaje i motivacije istražuje, otkrivajući ujedno njihove individualne unutarnje konflikte. Likovi su stoga kompleksni, a (d)ocrtani su unutarnjim monolozima koji daju čitatelju uvid u njihove postupke i odluke.

Uvijek intencionalno postavljajući pojedinca u suodnos s okolinom, jer Kundera propituje kako pojedinac uspijeva i može definirati sama sebe u kontekstu društvenoga, razvidno je i pitanje identiteta i individualnosti, kao i pojedinca i kolektiva.

Naravno, u svemu tome ulogu ima i pitanje kulturnog i povijesnog konteksta u kojima njegovi likovi opstaju. A o povijesnom kontekstu možemo govoriti i s obzirom na Kunderino isticanje njegovih književnih uzora – Franza Kafke, Marcela Prousta, Williama Faulknera, Cervantesa te Rebelaisa – pa tako možemo ustvrditi da njegova djela uzimaju u obzir različite književne tradicije.

Stilski prepoznatljiva, Kunderina djela filozofski su refleksivna, introspektivna, kombiniraju paradoks, humorne opservacije te su usmjerena na ljudsku egzistenciju i apsurd života. Autorov opus prije svega karakterizira preciznost i usmjerenost na detalje, pa koristeći stilski dotjerane rečenice uspijeva dočarati intelektualnu i emocionalnu dimenziju svojih likova.

Koristeći narativne digresije i filozofski prožimajući djela, Kundera svojim likovima nameće pitanja o ljudskome postojanju, moralu, slobodi te smislu života. Iz toga, jasno je, proizlazi i činjenica o poetskoj i refleksivnoj odlici njegova djela. Iako tematski možemo govoriti o težini i »ozbiljnosti« tema kojima se bavi, Kundera ipak vrlo umješno u svojim djelima koristi humor kao istaknutu kontrastnu značajku, ostavljajući svoja djela čitateljski prijemčivim, onima koja generacijski iradiraju svojom aktualnošću, značajem, kao i – patosom.

Kako bi Kundera u svojem prvom romanu »Knjiga smijeha i zaborava« (1979.), kojim naglašava moć totalitarnih režima u fingiranju prošlosti, nadom u bolje sutra, kazao, »za dobro ovog svijeta nije potrebno da anđeli steknu prevlast nad vragovima (kako sam mislio dok sam bio dijete), nego da moć obiju strana bude približno izjednačena«.