Kada se proteklih dana najavljivala “elementarna nepogoda” u obliku rozog tsunamija, mislili smo da će pogoditi samo obale SAD-a.

Ni na kraj nam pameti nije bilo da će se u jučerašnje sparno poslijepodne rijeka rozih pristalica najpoznatije lutke na svijetu pohrliti u Cinestar na premijeru filma “Barbie” redateljice Grete Gerwig, kompanije Warner Bros. (čiji je logo prigodno postao roze boje) u distribuciji Blitz filma, odjevena od glave do pete u prepoznatljivu nijansu roze.

Gužva na blagajnama prošarana rozom bojom

Margot Robbie bila je pun pogodak kao Barbie

Nakon 114 minuta u prepunoj dvorani, nameće se mnoštvo pitanja. Reći ćemo da će ovaj film, nakon što ga pogledate, bez obzira svidio vam se ili ne na razini samog filma, definitivno potaknuti brojne zanimljive razgovore, komentare, odgovore i još više pitanja.

Film započinje s Barbie (Margot Robbie koja je bila pun pogodak za ulogu) koja nakon nekoliko savršenih dana u savršenom rozom Barbielandu počinje shvaćati da se neke stvari mijenjaju. Stopala su joj odjednom ravna, tost prepečen, a na bedru je uočila – celulit.

Nakon konzultiranja s “Čudnom Barbie”, glavna junakinja s Kenom (Ryan Gosling) odlazi u Stvarni svijet da bi vidjela što je pošlo po krivu i zašto se svijet, a time i ona sama, odjednom mijenja. I tu kreće show.

Lucija Sučić: “Je li ovo bio film o emancipaciji Barbie ili Kena?”

“Ovo je film koji definitivno ne možemo svesti na ‘dobar’ ili ‘loš’, prvenstveno zato što je slojevit – no skidanje tih slojeva naposljetku je u oku i umu gledatelja.

S jedne strane tu je kapitalistički obojena ružičasta nostalgija u obliku najpoznatije Barbare na svijetu, dok u filmu istovremeno živi i ta ista, no malo drugačija od stereotipne, lutka koja ne pristaje biti srozana na puku lutku.

Dakako, tkanina filma isprepletena je sveprisutnim muško-ženskim odnosom, kako su mnogi i očekivali.

Moment nostalgije u suvremenom svijetu, a u kontekstu stvaralaštva i društva općenito nije ništa novo, tako da renesansa lutkice koja je svojedobno uzdrmala svijet nije ništa novo niti začudno, no marketinški val u kojem je film “Barbie” postao jedan od najiščekivanijih naslova godine definitivno je impresivan.

Tek je za vidjeti kakvu će revoluciju Barbie donijeti ovoga puta. Što se tiče feminizma, pitanje je je li ovo bio film o emancipaciji Barbie ili Kena, ali to vama ostavljamo na zaključak, ipak ne želimo otkriti previše radnje. Feminizam je ionako postao nešto što svatko shvaća i doživljava na svoj način. Uvredljiv, woke ili too woke?

Autokritike u filmu također nije nedostajalo, pa su se provukle kritike na račun Mattela koji je pristao priznati određene greške iz prošlosti, čime su se, u tonu filma, našalili. Pitanje je samo, je li poanta bila “haha” trenutak za nasmijati gledatelje ili perfidno izbjegavanje odgovornosti?

Sanda Milinković: “Kolaž feminizma, patrijarhata, stereotipa i woke kulture”

“Barbie” je ostvarila dojmljivo postignuće po pitanju scenskih efekata i tona pa predstavlja vizualni bijeg od ponekad sumorne stvarnosti. Sve nijanse roze obojale su film detaljima iz svijeta Barbie lutkica, a išlo se u kompletnu krajnost i sa pričom i sa detaljima. Kostimografkinja, dvostruka oskarovka Jacqueline Durran, protagonistici je osigurala kultne Barbie outfite, a nisu nedostajali niti svi oni dodatci koji su dolazili s lutkama, od kuće do kabrioleta.

Naracija Helen Mirren upotpunila je doživljaj gledanja pa je primjerice, scenu u kojoj Barbie silazi s krova kuće tako da leti, Mirren popratila riječima: “Svi ste se tako igrali barbikama, nitko ju nije spuštao po stepenicama”. I ta tanka linija između životne zbilje i Barbie svijeta u kojem je sve moguće, prožela je čitav film u kojem se kroz nerealne fizičke proporcije Barbie lutke progovaralo o stvarnim problemima kakve mnogi, danas više nego ikada ranije, proživljaju po pitanju prihvaćanja vlastitoga tijela.

S jedne se strane suprotstavlja uloga Barbie feministice koja je djevojčice učila da mogu postići sve, sa realnim svijetom obojenim patrijarhatom gdje vidimo da djevojčice baš i ne mogu sve, a Barbie je sve samo ne realna.

Tranzicija Barbie iz kaleidoskopske zemlje čudesa u stvarni svijet

Napravljen je genijalan (ili samo trendovski?) potez redanjem šala na račun Mattela, primjerice, trudna Barbie i muškarac kao izvršni direktor koji se hvali “rodno neutralnim kupaonicama” u pokušaju inkluzivnosti koja je potpuno isključila žene iz procesa donošenja odluka. Glatko.

Tranzicija Barbie iz kaleidoskopske zemlje čudesa u stvarni svijet, poanta je filma koji u jednu ruku nosi gorak okus žena koja se kako u našoj blizini, tako i diljem svijeta, još uvijek bore za svoja prava.

Taj trenutak njezinog prelaska u stvarni svijet, kada plakat za Miss Universe zamijeni za plakat sutkinja Vrhovnog suda, kao da je potpuni šamar svijetu u kojem živimo. I tu je ta tanka granica feminizma – žene imaju pravo odabrati biti i jedno i drugo. I nijedno.

Politički okrutan, s dijelovima bezazlenog humora, samokritike, blještavila, koketirajući sa stereotipima na koje se svi boje nasmijati u osjetljivoj woke kulturi, ovo je priča o egzistencijalizmu i preispitivanju samoga sebe. Iza svake šljokice i plavokosih ljepotica i ljepotanovića, odnosno Barbie i Kena, krije se put prema osobnom otkrivenju i to su svi ti silni slojevi koje je film predstavljao.

Slažem se s kolegicom oko marketinga jer je uz casting, promocija filma bila nešto spektakularno, ali film je u suštini puno više od plave ljepotice Mattela.