Energijom i pozitivom po crnilu – poruka je albuma »poyy«, debitantskog ostvarenja koje potpisuje IDEM, odnosno Antun Aleksa, kantautor znan po članstvu u odličnim sastavima Porto Morto, Trophy Jump i JeboTon Ansamblu.

Već uvodnim singlovima IDEM je skrenuo pažnju na svoj solistički rad, a po pojavi debitantskog albuma jasno je kako je šteta što se AA nije ranije odlučio reći IDEM.

Ima tu svega

Jer, »poyy« (čitaj pozz iliti pozdrav) sjajan je album na kojem je kratkim glazbenim rock vinjetama (10 pjesama traje 25 minuta) autor uspio prenijeti slike naše i njegove stvarnosti, komentirati ih i jasno izraziti svoj stav, pri čemu su uočljivi elementi duhovitosti, što itekako odgovara činjenici da prilično mračnu sliku stvarnosti IDEM prati pozitivnom i energičnom glazbom kojoj su temelj gitare, odnosno rock pristup koji je teško – čak i nepotrebno – žanrovski ograničiti.

Ima tu, što je dobro, svega – post punka, pop punka, indie i alt rocka, emo rocka, a autor je sve skupa jednom prigodom nazvao »bedroom indie diy post pop punk smeće«.

No, kakav je to svijet o kojem nam pjeva AA zvani IDEM? U »Barem 500« pita se zašto je ovdje živjeti tako teško i konstatira kako ne pamti kad se »zadnji put dobro isfešto«, a sve to uz akustičnu gitaru kao dominatan instrument, što je super za ponavljanje ovih pjesama baš na feštama.

Ista je gitara moguća i za izvedbu baš sjajne »Nikad ne ne idem van« koja »ubija« odličnim stihom »Najbliže sam sreći dok smišljam kako ću pobjeći!« koji je puno mračniji od razigrane, poletne i iznimno ugodne skladbe koja će sigurno biti koncertni favorit.

Taj brzi i poletni rock ritam nastavlja se u također odličnoj, melodioznoj i razigranoj »ŠtetaŠtetaŠteta« koja suprotstavljanjem sretnog doba djetinjstva i znatno manje sretne sadašnjosti osvaja već na prvo slušanje, a isti dojam ostavlja i nakon brojnih ponavljanja.

Potencijalni hitovi

»Par puta godišnje« dodiruje spoznajom o prolasku vremena i neumitnom pretvaranju mladosti u zrelost obale nostalgije i sjete (»Možda još imam malo vremena da radim sve što treba i ne treba«), a »Potopi ovaj brod« prva je desperatnijeg osjećaja jer se baš nema snage ići dalje pa bi bilo dobro »potopiti taj brod«.

No, već sljedeća, a to je »Precrna rupa« nudi rješenje: »Samo nek’ je para, samo nek’ je zdravlja – svakome«.

Jer ako svima bude bolje, onda će i opće stanje u ovoj precrnoj rupi biti bolje. Drugi je pak izlaz i spas u osobi koju voliš i koja te voli, svjedoči jako dobra i znatno laganija od većine ostalih »Uvijek super« u kojoj bitnu ulogu imaju i puhači.

Može izlaz iz tih kriza i nezadovoljstava biti i alkohol, poručuje iznimno hitoidna i razigrana »Žujice« koju će vjerojatno Karlovačka pivovara otkupiti za reklamu jer u njoj je baš sve pitki pop punk s raspašoj stihovima poput »Kad žujica mi maše, sve je malo lakše.« Za kraj IDEM ostavlja pomalo programatsku »Nikad sama« s porukom kako »ne moraš trpiti idiote, ne moraš slušati kretene, ne moraš raditi što nećeš i slušati sve što ti kažu«, odnosno poziva na samostalnost, individualnost i razmišljanje svojom glavom.

IDEŠ!

Album nazvan po čestom tipfeleru tipičnom za digitalnu generaciju pravi je mali autorski biser ovogodišnje CRO rock produkcije, a nije bez vraga što je objavljen na 30. rođendan autora, doba kad, zna se, htjeli to mi ili ne, iz mladosti stupamo na onu drugu stranu koja se još ne čini tako opasnom.

Bilo kako bilo, Antun Aleksa IDEM za rođendan nam je darovao odličan album koji je, s obzirom na autorov pseudonim IDEM, komentrati moguće i riječju – IDEŠ!