Na spomen imena Jasne Diklić čovjeku ne preostaje drugo doli da, po starom običaju, skine šešir i nakloni se. Dramska je to umjetnica koja je obilježila bosanskohercegovačko glumište 20. i 21. stoljeća.

Svaka njezina glumačka kreacija je poput najukusnijeg obroka sastavljenog od talenta, pameti, stava, emocije, energije i empatije, a sve to Diklić dobro zakuha na vatri koja se ljubavlju naziva. I, kada čovjek konzumira proizvode iz njezine glumačke kuhinje, može biti siguran da će doma hoditi snažniji, motiviraniji, ispunjeniji i uvjereniji da je svijet ipak lijepo mjesto za život.

To nije samo dojam autora ovog teksta, već i kritike jer je Diklić proteklih mjeseci u svoje Sarajevo (o kojem je pisala tako lijepe retke u svojim kolumnama i, naposljetku, izdala i knjigu) donijela nagrade za najbolje glumačko ostvarenje iz Rijeke, Banja Luke i Zagreba.

Ova će nam rođena Sarajka u razgovoru potvrditi kako je najponosnija na svoj kontinuitet, a razgovarajući s njom postoji opasnost da se sudarite sa sarajevskim šarmom koji, u ovoj glumačkoj ikoni, pleše valcer sa zagrebačkom gospoštinom koja u njoj tinja, a kojoj sve rjeđe imamo prilike svjedočiti.

– Moja vezanost za Zagreb je višestruka. Moji djed i baka – roditelji moje majke, ovdje su živjeli, moja majka je odavde, moj otac je, također, ovdje imao mnogo svoje rodbine, a i studirao je u Zagrebu, pa sam ja često školska ljeta provodila tu kod bake i djeda, pa i kod tetaka. Moji roditelji su 1993. izbjegli iz Sarajeva u Zagreb te oboje, s teškim dijagnozama, otišli u bolnicu da bi, tijekom rata, i preminuli.

Kako je moja majka imala na Mirogoju obiteljsku grobnicu, ovdje su oboje i sahranjeni. Dolazim ovdje gdje su mi uspomene, a i raduju me posjeti ovom gradu. Lani sam bila na Zagreb Film Festivalu i to na jednoj zanimljivoj radionici 54+, ove sam se godine vratila kao jedna od sudionica predstave »Moj sin samo malo sporije hoda« na Danima satire Fadila Hodžića.

Na strani žrtve i gubitnika

I uzeli nagradu! Čestitam i ovim putem. Kakvim vam se Zagreb čini danas? U jednoj od svojih kolumni dotakli ste se potresa u Hrvatskoj usporedivši ga s onim banjalučkim koji vas je zadesio kao mladu glumicu. Vaša je majka, s druge strane, stasavala kao glumica u Gavellinoj glumačkoj školi, a danas je GDK Gavella, i tri godine nakon potresa, još uvijek zatvoren.

– To su ti neki životni, privatni i profesionalni krugovi koji se šire i zatvaraju. Došla sam u Banja Luku, gdje sam dobila prvi profesionalni angažman, mjesec dana prije zemljotresa 1969. Povukla sam, u kolumni, paralelu između zagrebačkog, odnosno petrinjskog i tog banjalučkog potresa jer sam svjesna što potres sam znači i koja je to nemoć kada elementarna nepogoda pobijedi čovjeka.

Ranjivost tih ljudi mnogo je veća od ranjivosti zgrada koje će se sigurno obnoviti, ali problem je što se to tako sporo radi. Više od tri godine glumci nemaju svoj prostor za igranje i to je strašno. Kada izlazim u javnost sa svojim stavom, pokušavam napraviti neku kritičku recepciju svega što nam se događa i što nas ugrožava jer je sve ispolitizirano. Nažalost, rjeđe pišem o lijepim stvarima jer se rjeđe događaju, ali sam uvijek na strani žrtve i gubitnika.

Nismo li, na ovim prostorima, u posljednje vrijeme svi gubitnici? U zadnjih nekoliko generacija nema naraštaja koji rat nije osjetio na svojoj koži, a i danas se, na brdovitom Balkanu, šuška oružjem. Kako ostati normalan?

– Ovaj je prostor strašno turbulentan i trusan. Ovo je prostor na razmeđi svjetova, prolazaka i dolazaka, traženja i gubljenja, uzimanja silom ili milom novih teritorija. Moj je otac rođen 1914., znači u Prvom svjetskom ratu. U Drugom svjetskom ratu bio je partizan i sudionik NOB-a…

Tako su vam se, na koncu, roditelji i upoznali.

– Tako je! Onda je njega zahvatio i ovaj posljednji rat koji je za njega bio najbolniji… Znači tri rata za jedan prosječan ljudski život. Eh, to je Balkan!

Zašto najbolniji? Jer su u prethodnim protivnici bili »drugi«, a devedesetih smo išli »jedni na druge«?

– Točno. Čula sam jednu rečenicu koja kaže da smo u rat ušli bez nacionalizma, a iz rata smo izašli s nacionalizmom i nacionalističkim diskursom. Kreatori ratnih sukoba uspjeli su svoj projekt proširiti, okrvaviti i zavaditi nas toliko silno da će biti potrebne generacije kako bi se to izliječilo.

Politika i glumci

Nedavno ste se vratili iz Banja Luke ovjenčani nagradom, a nastup Sarajevskog ratnog teatra SARTR-a tamo je izazvao i medijsku pompu. Pojedini su se žalili na vaše gostovanje uz riječi kako nema što Sarajevski ratni teatar gostovati u Republici Srpskoj… Na kraju je, ipak, umjetnost pobijedila.

– Gledajte, svi političari imaju isti model funkcioniranja. Riječ je o jednoj strašnoj političkoj manipulaciji i oni točno znaju na što se trebaju fokusirati. Manipuliraju strahom i na temelju njega oni kreiraju svoju vlast. Ali, mi to vidimo, mi to toliko dobro prepoznajemo, a i dalje smo u jednom čudnom trpnom stanju. Neki će reći – treba imati nade da će biti bolje, zaboravljajući da je i nada sama trpno stanje. Kakva nada?! Sve je ovo prestrašno, ali oni, kao što sam rekla, znaju na kojim elementima manipulativnosti mogu narod najjednostavnije zavesti i to dosta dobro rade. Stalno su u jednoj timskoj komunikaciji u kojoj se vrlo uspješno dogovaraju oko svega.

Ono što je najstrašnije, to je epidemija kriminogenih osoba u politici, a i na ostalim važnim pozicijama, koji se bave isključivo osobnim interesom. Nevjerojatno je koliko su usuglašeni i, kada u javnosti govore jedni protiv drugih, u nekom svom brlogu rade zajedno dogovarajući se o podjeli plijena. Pa tako prave zakone koji su modelirani prema njihovim interesima, osiguravaju svoje nasljednike za tri generacije unaprijed i tako dalje, a da ne spominjem ljude koji su se, u tranzicijskim vremenima, bespravno obogatili.

Ono što je dobro u vezi spomenutog događanja u Banja Luci jest pobuna tamošnjih glumaca koji su stali na stranu Sarajevskog ratnog teatra i njegovog imena. Precizno su vlastima i njihovim satelitima rekli – dosta je, mi smo umjetnici i ne želimo imati nikakve veze s vašim manipulacijama! To je bio pravi odgovor.

U Srbiji, u ovom trenutku, traje neviđena hajka na glumce.

– Ali se i bore.

Tako je. U Hrvatskoj glumci ne istupaju često javno po političkim pitanjima, a vi nerijetko kritizirate vlast. Nedavno ste izjavili da biste političarima dali test pismenosti kao uvjet bavljenja politikom. Vrlo ste, verbalno, oštri. Ne bojite se da bi se to moglo odraziti primjerice na uloge ili na Juventafest čija ste i osnivačica i direktorica?

– Mene moji sugrađani razumiju i podržavaju te sam sigurna da bi, kada bi trebalo, većina stala u moju obranu.

Kao što vi ustajete za njih.

– Tako je. Ja javno govorim i pišem ono što oni misle. Političari u BiH imaju jednu vrlo mudru strategiju. Oni će reći – samo ti pričaj te neće reagirati… Kao, psi laju, karavane prolaze. E, sad, vratit ću se na ovu temu. Osnovala sam Internacionalni festival srednjoškolskog teatarskog stvaralaštva – Juventafest, festival na kojemu se mladi iz postjugoslavenskih područja i šire sastaju, uče, druže, igraju predstave, ruše predrasude i postaju slobodni ljudi koji misle svojom glavom.

Jedinstven je to festival i po tome što su sudionici svih pet dana u Sarajevu. Nekima, u politici, to ne ide u prilog, ali uspijevamo našu misiju zajedništva te nastavljamo. Evo, i mladi iz Zagrebačkog kazališta mladih su nekoliko puta na Festivalu biti sa svojim predstavama, a dolaze nam i ove godine.

Povratne informacije, koje dobivamo što putem društvenih mreža, što uživo su jednostavno fascinantne. Mladi ljudi su oduševljeni Sarajevom jer je Sarajevo jedan izuzetno zavodljiv, tolerantan i divan grad. I, sad, da se vratim na početak odgovora. Puste me bosanskohercegovački političari da govorim, ali mi ne daju za festival novca koliko isti iziskuje.

Da nije bilo američke ambasade koja nas je nekoliko godina financirala – mi bismo propali. Veleposlanstvo je tu, naravno, vidjelo svoj interes i postavilo nas je na noge. Daljnji opstanak Juventafesta je na meni i na timu mladih ljudi.

Zajednički se svakodnevno borimo i za sada uspijevamo opstati. Na meni je da zovem predstavnike vlasti, da istupam u javnosti, pišem kolumne, bilježim, optužujem i tako dalje (smijeh). Svjesna sam da time ne mogu puno napraviti, ali mogu malo.

I dalje – odlaze jedni političari, dolaze novi, pa se vraćaju stari… i tako u krug. Nikako da isplivamo.

Još uvijek se borimo. SDA je bio na vlasti trideset godina i sada su prešli u opoziciju. U tom su periodu zaposlili mnoge ljude, praveći od njih svoje glasače i ti su ljudi, nažalost, u strahu za vlastitu egzistenciju. Tako su manipulatori ostajali na vlasti.

Kako gledate na društvenu rehabilitaciju ratnih huškača devedesetih? Poznato je da Sarajlije Nelu Karajlića, koji je nedavno gostovao kod Stankovića u Nu2, ne vole, a ipak se čini da mu je oprošteno sve što je promovirao devedesetih.

– Treba odvojiti ono ljudsko od umjetničkog. Dugo sam vjerovala da je dobar umjetnik dobar čovjek, a to nema veze jedno s drugim. To je na tragu one misli koja kaže – nemoj nikada željeti upoznati svoga idola jer ćeš se razočarati. Mi, tako, moramo razdvajati lik od djela. Mislim da je Karajlićeva glazba u redu, ali on, kao čovjek, nije. On je u Sarajevu jedna potpuno marginalna osoba.

On je, kao Sarajlija, napustio grad i negirao sve ono što se događalo u opkoljenom Sarajevu i to se ne prašta tako lako. Ne znam jesmo li spremni oprostiti sve. Da je meni netko, u ratu, ubio najmilije ili silovao moju kćer, ja bih cijeli život iskala osvetu i nitko mi ništa ne bi mogao reći o praštanju. Mislim da čovjek jednostavno mora biti na strani žrtve, a mi, u opkoljenom Sarajevu, jesmo bili žrtve.

Tko je mene gađao u Sarajevu četiri godine? Četnici. Jesam za pomirenje, ali dok stvari ne nazovemo pravim imenom, do tada ne može doći do pomirenja. Uvjerena sam da mladost ide pravim putem i do pomirenja se ne dolazi preko noći, već se moraju mijenjati odnosi, mora se prihvatiti krivnja ako ona postoji!

Hajmo, malo, na ljepše teme. Diklića nema puno, a bez obzira na to istaknuti ste patronim. Vi ste simbol Sarajeva, Bogdan Diklić Beograda, a Drago Diklić Zagreba!

– Ne zaboravite i pisca Arsena Diklića! Nismo ništa u rodu, a i ja sam zadržala djevojačko prezime, to bi ga stalno mijenjao, hahaha. I s Bogdanom sam nedavno snimala neku seriju pa smo razgovarali o krakovima Diklića… Drago je negdje iz Dalmacije, Bogdan iz okolice Bjelovara, moj je otac porijeklom iz Like, a ja sam rođena u Sarajevu.

Diklići

Prije nekog vremena ste izjavili kako u kazalištu nikada niste odbijali uloge. Često se čuje da za žene, u teatru, nema puno uloga, a za žene u trećoj životnoj dobi pogotovo. No, ipak se, kao u vašem slučaju, uloga nađe ili ona pronađe vas. Prihvatili ste jednu, recimo to tako, sporednu ulogu, a s njom putujete, dobivate velika priznanja i nagrade, publika lik obožava…

– Kontinuirani rad pokreće, umjetnost se kreće i osvaja nove prostore. I u trećoj životnoj dobi to je moguće te imam sreće što zaista dobivam uloge koje su primjerene kako mojim godinama, tako i mome iskustvu. Trenutačno igram gospođu s Alzheimerom.

Riječ je o ulozi koja mi je bliska i o liku koji razumijem. Martinić je napisao sjajan tekst i to sa samo 25 godina! Može mladost razumijevati. Ideja se nije rodila iz onog iskustvenog, već iz percepcije i senzibiliteta. Ja toliko volim taj lik Ane da ga nikome ne dam! Ja nju branim, štitim, ja nju razumijem i sanjam. Nikada mi se to nije dogodilo.

Kako je samo tanka linija između fikcije i realiteta! Dok igram predstavu, ne znam jesam li ja ona ili je ona ja, što nije dobro, to je ona situacija u kojoj se glumac previše identificira s ulogom, što može imati i kreativnih i privatnih posljedica. Međutim, taj je lik toliko sjajno napisan i ja u toliko silnoj mjeri osjećam tu svoju Anu živom, bez obzira na to što je ona izvan svoje realnosti i nekog »normalnog« stanja.

Koliko glumac može braniti lik?

– Jako, jako puno. A i moj lik, lik Ane, mene tješi! Kao da mi kaže – ako ti se dogodi ovo što se meni dogodilo, to nije ništa strašno.

I dalje ćeš imati svoje radosti i tuge, imat ćeš svoje fiktivne ljubavnike, voljene osobe, sve ćeš sama sebi stvoriti i svijet s bolešću neće stati.

Lik Ane je, kao što sam rekao, sporedan lik u komadu. Što više gledam predstave, više shvaćam u kolikoj mjeri glumac i s malom rolom može ukrasti čitavu igru, a to upravo vi radite.

– Zato nikada i nisam odbijala role jer sam svjesna da i male uloge mogu glumcu donijeti velike stvari. Svaka uloga meni može pomoći. To je proces. To se taložilo jedno na drugo i sada uzimam sve – i iz svog iskustva, i iz kontakata, gledajući tuđe predstave, a čak su mi i one loše znale pomoći.

Kada gledam dobru predstavu, uvijek poželim da sam s kolegama na sceni. Nikada im ne zavidim, ali poželim biti s njima.

Ja sam zbog ove epizode dobila glavnu ulogu na drugom projektu i mladim kolegama uvijek govorim – nemojte odbijati uloge. Strašno je važan kontinuitet.

Možda sam najponosnija na svoj kontinuitet, nikada nisam prestala raditi u teatru, a sve ostalo bilo mi je usputno.

Što vas čeka sljedećih mjeseci, osim igranja u tri aktivne predstave na sarajevskim pozornicama?

– Divan, prekrasan film za koji je scenarij pisao Viktor Ivančić, a režira naš Dino Mustafić. Radnja se odvija u staračkom domu i tekst je vrlo, vrlo duhovit… Počinjemo snimati krajem kolovoza i početkom rujna i tome se jako radujem. Mustafić je redatelj s kojim sam često radila.

Snimanje novog filma

Znam da ga volite. Pisali ste o njemu i u kolumnama.

– Radili smo, mislim, četrnaest predstava zajedno i razumijemo se po pogledu. Jako se veselim nadolazećem projektu.

Gdje ćete provesti ljeto? Kod kćeri u Lisabonu?

– Tako je. Ima li nešto što vi ne znate? (Smijeh). Kći mi je molekularni biolog, a sin je profesor matematike.

Znam da ne vole kada ih spominjete po medijima.

– Jest, jest, haha, nadam se da neće pročitati ovaj intervju! Ali, što ću, kada su mi djeca prekrasni ljudi i mnogo se brinu o meni i raduju se svakom mom uspjehu.

Rano su otišli od kuće. Zezaju se, pa mi znaju reći – kada napunimo sedamnaest godina, ti nas odmah staviš na avion (smijeh). To je zaista bila pametna ideja jer su oni tamo ostvarili svoje snove. Idemo tako u Lisabon, a u Zagrebu ću provesti vrijeme s rodbinom i prijateljima iz Dubrovnika s kojima tamo i ljetujem.

Koji vam je nedosanjani profesionalni san? Neka rola?

– Jedna jedina rola za koju mi se nije pružila prilika, a naravno da i neće jer je prošlo vrijeme, a to je Martha u »Tko se boji Virginije Woolf?« Nedavno sam gledala Šerbedžiju koji je fantastičan, ali tu Marthu bih ja drukčije igrala…

U kazalištu je sve moguće… kako je Simović zapisao u »Putujućem pozorištu Šopalović« – za pet metara iz Europe u Ameriku, a za 5 minuta iz 15. u 20. stoljeće… parafraziram.

– U pravu ste, apsolutno. Samo vam moram priznati – meni je puna kapa učenja tekstova (smijeh). Lik Ane u »Moj sin samo malo sporije hoda« lagano mi se slagao i taj tekst mi je pamtila glava, ali i tijelo. Ima tekstova s kojima se jako patim te mi se više ne da. Ali stvarajući lik Ane sam uživala i tada se umjetnost, po tko zna koji put, pokazala ljekovitom!

Što Jasna Diklić želi biti kada odraste?

– Vlasnica ergele konja.

U predstavi “Moj sin samo malo sporije hoda”

Rijeka – grad s karanfilom u reveru

U Rijeci ste, na Festivalu malih scena u svibnju, također dobili nagradu. Kakve vas uspomene vežu za Rijeku?

– Uh, deset sati vožnje od Sarajeva do Rijeke! Kazna! Idući ću put ići avionom jer je ovo bilo prestrašno. Moj sin iz Sarajeva prije dođe u Boston, još se stigne i odmoriti kod kuće, a ja još putujem do Rijeke (smijeh). Ali to se sve zaboravi jer su svi bili toliko divni u tom gradu. Kada sam dobila nagradu na Festivalu malih scena ispripovijedala sam jedan događaj.

Naime, redatelj predstave »Moj sin samo malo sporije hoda« Ivan Plazibat pozvao me kako bi mi predložio ulogu Ane i, s obzirom na to da ga nikada nisam vidjela, napisala sam mu da ćemo se naći tu i tu, a znak raspoznavanja bit će karanfil u reveru; na što mi je on odgovorio – i novine u rukavu, hahaha!

Tu sam već znala da je to moj čovjek! I to je za mene Rijeka – grad s karanfilom u reveru.

I, kakva je bila suradnja s Plazibatom?

– Ivan je sjajan čovjek i odličan redatelj. S nama je radio pametno i mudro. Htio je napraviti jedan realizam, ali ne onaj patetični i prošli, već je inzistirao na tome da se sve prikaže na suvremen način – kada je o odnosima, glumačkim sredstvima i situacijama riječ.

Bez obzira na to, i dalje je uspio zadržati tu realističnu priču sa scenografijom i rekvizitom. U Plazibatovim rješenjima ima pomaka i odmaka u fikciju, a s mojim je likom baš to htio podvući i to mu je uspjelo. Ivan je divan i komunikacija nam je nalik onoj dobrih prijatelja.