Drvo se na drvo oslanja, a čovjek na čovjeka. Ova poslovica koja se koristila na ovim prostorima nekako ne ide iz glave dok listate diplomski rad imena »Dođite, doćemo«.

Toni Bilić taj je rad obranio nema koji mjesec, a kako se ljudi naslanjanju na ljude, tako smo pukim slučajem zahvaljujući dobrim ljudima i doznali za onog koji je postao magistrom produkt dizajna na Fakultetu arhitekture u Zagrebu ispričavši priču o sofri.

Sofra, okrugli stol oko kojeg se u Bosni i Hercegovini sjedalo da bi se jelo, pila kava. Sofra, povod talentiranom momku da se uhvati ukoštac sa svojim i našim nasljeđem, ispriča priču o važnosti druženja te da na koncu dizajnira modernu interpretaciju sofre ne bi li nas opet spajala na najbolji mogući način.

Toni Bilić je iz Busovače. Srednju školu završio je u Bosni, pa odlučio pokušati u Zagrebu upisati Studij dizajna. Nije se nadao da će upasti, malo se studenata prima na dizajn, ali uspio je i završio studij. Evo, već i radi za Clinica Studio znan, primjerice, po vrsnom izložbenom dizajnu. Toniju su tek 23 godine, dok ga slušate, lako biste mogli zaključiti da je rođen tu negdje oko Zagreba, taman da se tim više pita čovjek zašto mu je u fokusu diplomske radnje bila sofra!? Reći će Toni da je njegova inspiracija krenula iz srednje škole, one koju je pohađao u Zenici. Reći će i to da Busovača iz koje dolazi, kao i njezina okolina odišu, nažalost, poprilično nacionalnim težnjama.

– Meni je to malo tužno reć’, ali tamo se to jako osjeti. Mene moji roditelji nisu tako odgojili, ali mnogo omladine vidjet ćete da su odgajani u tom nekom duhu mržnje. Oni mrze, a da ne znaju zašto mrze. Pogotovo kad pratim društvene mreže, to udaranje po drugoj nacionalnosti, te psovke, ali ako ih pitate nešto, neku povijesnu činjenicu, vidite da nemaju pojma zašto mrze. I to je ono što je meni bilo žalosno. U Zenici sam išao u Katolički školski centar, ali samo sam u svom razredu imao četiri religije. Svi smo se upoznali i shvatili koliko je religija podloga za učenje o drugom i drukčijem, a ne neki alat za mržnju – priča Toni.

Zazor od tradicije

S druge pak strane, razgovarajući sa starijima, sa svojom bakom, recimo, svako toliko bi čuo kako kažu da je ‘prije bilo bolje’.

– Ja bih im na to spomenuo rat, ali kao da su ga isključivale kao glavnog čimbenika, kao da nije to bilo jedino bitno. Pa sam krenuo istražiti što je to što bi moglo biti bitno, što je to prije bilo drukčije i bolje. A budući da mi je baka uvijek pričala da su djeca prije bila drukčije odgajana, nije toliko o ratu govorila, išao sam istražiti kako su to bila odgajana – veli Toni.

Kaže da mladi danas većinom i nažalost imaju taj neki zazor od tradicije. Odbija ih štošta, pa i estetika. On je krenuo drugim putem, slijedeći i primjer starije kolegice Ines Borovac, koja je kritički obradila neke tradicionalne hrvatske plesove te uvidjela što je to u njima da je negativno utjecalo na oblikovanje društva.

– Ja sam krenuo u malo drukčijem smjeru. Htio sam istražiti što je to nekad oblikovalo Bosance, odgajalo Bosance da drukčije razmišljaju, drukčije djeluju u društvu. I krenuo sam s običajima koji su se intuitivno nametnuli kroz istraživanje, od rituala i samih simbola i značenja – pojašnjava Toni.

Rituala koje je proučavao, onih što unose red i rutinu u naš život, ravno pet: sofra, bosanska kava, ašikovanje, bosanski ćilim, kesa!

– Svaki ritual ima točno određene simbole, značenja, pokrete, dio procesa, radnju koja nas na nekoj podsvjesnoj razini uči ispravnim obrascima ponašanja, načinu ophođenja prema drugima i slično. Bosanska kava kao socijalni ritual potiče solidarnost među ljudima, odnosno sudionicima rituala, a kao najbitniji element unutar ove teme nametnula se kocka šećera – kaže Toni.

Bosanska kava se, naime, pije tako da se prije svakog gutljaja zagrize komadić kockice šećera pa srkne gutljaj. Toni je krenuo u analizu da vidi zašto je tome tako, pa se još dosjetio kako bi mu od pomoći mogla biti jedna od naših ponajboljih slastičarki Petra Jelenić.

– Petra je to najljepše rekla kazavši da se to uzimanje kocke šećera pokazalo kao metronom razgovora. Znači, svaki put kad biste uzeli kocku šećera, umočili u kavu i stavili u usta, ona bi se raspala u ustima, morali biste je prožvakati uz gutljaj kave i nastala bi pauza od nekoliko sekundi koja je sasvim dovoljna našem sugovorniku da preuzme priču. Ta kockica šećera je za ispijanja kave super vodila razgovor, učila vas kako da razgovarate i da niste samo vi bitni – kazuje Toni.

Tako je bilo, tako stariji svijet prakticira, dok mladost drukčije pije kave, taman da se Toni pita kako taj trenutak prebaciti u današnji suvremeni svijet te predstaviti što široj publici.

– Tijekom razgovora na studiju došli smo do zaključka da bi to mogla biti neka poslastica, jer kocku šećera danas ne jede skoro nitko, a za poslasticom će posegnuti svatko. Pa smo došli Petra i ja do karamele koja će doslovno lijepiti zube sugovorniku i kroz sve protkati humor koji je dosta prisutan u Bosni – ističe Toni.

Bez žurbe, molim

Do sofre, eto, putujemo najprije preko kave, što i nije slučajno. Kava nas dovede do karamele, što je posve logično. A tu je i kesa i u njoj recept za karamelu da ga se u goste nosi, što ćemo sada objasniti. Sve je uvezeno, jer uvezeno jest, pa tako na receptu mudro piše »brz mlin se brzo satire«. Sve što je u kesi uči da žurbi nema mjesta, ali zbog čega je Toni stavio recept u kesu, pa još ne bilo kakvu!? Jer ima kesa koja je obična vrećica, ali ima i kesa koja je običaj u Bosni, a nosi se kada idete u goste.

– Kad vi kažete kesa, svaki Bosanac će u glavi odmah imati sadržaj te kese. A osnovni sadržaj je kava, šećer u kocki i sok. Verzije su sve modernije i modernije, ljudi se prilagođavaju, ali ta kesa je danas postala apsurd. Naime, kad je nastala kao običaj, nije se zvala kesa, samo je postojala bez imena, a poanta je bila da, kad idete u goste, ponesete malo kave, malo hrane da biste izašli u susret domaćinu i da ga ne dovedete u neugodnu situaciju ako nema toga doma. S vremenom se ta funkcija kese skroz izokrenula. Danas morate nositi kesu, nekulturno je ne nositi, ljudi prate što su dobili u kesi da znaju što će vratiti natrag i sve to jako koči ljude i čini da u goste jedni drugima i ne idu – pojašnjava Toni.

Važno je kazati da je legitimni dio njegove diplomske radnje i film koji govori o svemu što proučava. U njemu redom sjajni sugovornici, pa i ona starija gospođa koja sve što se s kesom i nama dogodilo sažima u lucidnu rečenicu: »Jebala vas kesa, to nas je i razjebalo!« Nositi kesu postalo je opterećenje, a znali bi ljudi po stotinu paketića kave naslagat u svojim špajzama, taman da se kvarit počne. No i ta kesa govori isto što i ona kava, a bome će potvrditi i sofra, da je u temelju svega – druženje.

– Cijelo vrijeme je druženje, ali ja sam išao preispitati što je nama potrebno za druženje.

– Je li nam potrebna kesa!? Treba li nam to financijsko opterećenje, to da sebi navalimo trošak, a drugog zadužimo da i on nama mora to vratiti. Kesa je postala totalni paradoks – tvrdi Toni.

Zato je on tu kesu dekonstruirao, napravio je tako da ima sve što nam je potrebno za druženje, a ne da ga napada. Tu su važnu ulogu odigrale Petrine karamele.

– Samim tim što sam napravio kesu od platna, ona prestaje biti jednokratni proizvod koji ćemo nekom dati. Vezice kese oblikovali smo tako da ih udaljimo od klasične vrećice kako ne bi simbolizirale taj trenutak predavanja domaćinu. Kesu smo napravili tako da postaje naša, da njom dolazimo i odlazimo, a u kesi donosimo alat za druženje, odnosno recept za karamele – pojašnjava Toni.

Priziv na običaje

Kesa tako ostaje kao priziv na običaje, ali i upozorava da ne slijedimo običaje slijepo. Jer, baš to nam se događa: s jedne strane slijepo praćenje običaja, a s druge mladost koja od njih posve bježi.

– Zato sam i išao u taj redizajn običaja, tražio odgovor na pitanje što nas mogu naučiti i kako da ih prenesemo modernom čovjeku – ističe Toni.

Valjalo je zbog rada proučiti popriličnu literaturu koja je otkrila zanimljive stvari. Primjerice, veli Toni da je pročitao barem četiri, pet knjiga na temu bosanske tradicije i običaja.

– U svim knjigama opisuju se isti običaji, no ovisno o vjeroispovijesti autora oni se navode kao »srpski«, »hrvatski« ili »bošnjački«. Vjeroispovijest »tjera« autora da navede da je pojedini običaj baš od te religije. Zato mi je ideja bila da kroz predstavljanje tih običaja, kroz predstavljanje suvremene sofre u kojoj će svaka osoba neovisno od svoje religije pronaći sebe, svoj narod i svoju tradiciju, poučiti ljude da smo svi mi tu zajedno. Da smo zajedno rasli, zajedno te običaje nasljeđivali. I to je ono čemu nas uči bosanski ćilim kao sljedeći običaj koji sam obradio u svom radu – kaže Toni.

I tu se Toni vodio znanošću, literaturom. I tu pojašnjava ono što se nije shvaćalo ili nije željelo shvatiti, činjenica da su razni narodi prolazili kroz Bosnu i sa sobom donosili neke svoje motive za taj ćilim. Sva se to, kaže, utkalo u jedan ćilim. Ćilim je tako harmonija posve različitih motiva, to je njegova ideja, ne dvoji Toni, i baš kao što onaj ritual kave djeluje na ljude, tako da ih ujedinjava, tako ćilim to ujedinjavanje vizualno predstavlja i utjelovljuje. Toni je, reklo bi se, odlučio ljude posjesti za stol, za sofru.

– Zanimljivo mi je bilo kako je sofra postojala u Bosni i onda odjednom jednostavno nestala. Mislio sam, možda je ergonomija kriva, znam da se sjedilo ili na podu na prostirkama ili štokrlicama, no kroz razgovor sa starijima vidio sam da svi imaju samo lijepa sjećanja, nitko se na to nije žalio – priča Toni.

Odvelo ga je istraživanje i van granica, sve do Japana, recimo, gdje dan-danas zapravo sjede za sofrom, za chabudai stolom, i zato što pomaže probavi, i zato što onemogućava prejedanje, a i zato što je to sjedanje i ustajanje na pod i s poda dokaz dugovječnosti. Nije samo čitao literaturu, već je i posjeo razne ljude za sofru, što ponovno, što po prvi put. Potvrdilo se da ta psihologija okruglog stola uistinu stvara veću jednakost među sudionicima razgovora nego kad ste za četvrtastim stolom. Za okruglim stolom brišu se sve granice, kaže Toni.

– To sjedenje na podu je utjecalo i na stvaranje osjećaja prizemljenosti i poniznosti. Sve su to vrijednosti koje ćete osjećati za tim stolom, naviknuti se na njih i onda ih prenijeti na društvo – veli Toni.

Zakonitosti izrade

Ima sofra, njezina izrada, neke svoje zakonitosti. Stol je to koji stoji na nogama koje u prosjeku idu od 30 do 40 centimetara visine i rađena je bila za više ljudi, da je površina stola od 80 centimetara pa do 1,40 metara. Sofra je visjela na zidu jer je ljudi bilo puno, a prostora malo. Stoga je postavljanje sofre praktički primoravalo ukućane da za nju sjednu i tad jedu, jer poslije se postavljati za jednoga neće.

– Bila mi je ideja motivirati ljude da sjedaju zajedno, oblikom i interpretacijom sofre, ali isto tako i prilagoditi je suvremenom ritmu života gdje ću moći sam koristiti stol, a kad ga želim koristiti s drugima, da mi treba samo sekunda vremena da ga postavim – pojašnjava Toni.

U najkraćem, mali klupski stol, coffee table, koji je na 45 metara visine, u tren se pretvara u veliki kad to poželite, tako da spustite sa zida ploču koja funkcionira i kao dekorativni element i jednostavno je montirate na stolić.

– Mehanizam je napravljen tako da se u trenutku kada spustite ploču na stolić njegove noge rasklope i stol se spušta na razinu bosanske sofre – veli Toni.

Kako to druženje za sofrom izgleda vidi se i iz onog spomenutog filma u kojem Tonijevi kolege i prijatelji sjedaju za sofru pa se druže. Za rada na ovom projektu bilo je onih koji nikada prije nisu za sofru sjeli. Kako su oni reagirali?

– Moji prijatelji, sve Zagrepčani, pratili su sve od početka i, kad sam ih posjeo, nije im to bilo previše novo. Ali, kad sam mlade u Bosni posjeo u sofru, bilo je raznih reakcija. Primjerice, kad bih mladim katolicima spomenuo sofru, prikazao im je, prvo što bi mi spomenuli su muslimani. Oni nemaju pojma da su naše bake za sofrom sjedile. Onako kako je u knjigama svi prisvajaju, tako sada odgurujemo običaje od sebe put onih drugih – kaže Toni.

Bilo je mladosti i čudno i neugodno sjesti za sofru, nije naše tijelo na to više prilagođeno, ali s vremenom bi u tim Tonijevim eksperimentima svake neugode nestalo pa se sjedilo za njom satima.

Natjerao je Toni za sofru i svoju obitelj, kako one mlađe članove tako i starije koji su s tradicijom bliskiji. I bome, bilo je i tu razlike u onoj prvoj reakciji.

– Ono što su mladi prvo uradili je da su bacili stolnjak na stol da pokriju ploču. Jesti s nepokrivenog stola koji je drven, mladima je čudno. Kad sam za stol stavio roditelje, mama i tata nisu dali da se stolnjak stavi jer su rekli da stolnjak na to ne ide – govori Toni.

I to sa stolnjakom ima svoje zašto. Tragovi na drvu od ispijenih kava i čaša, od ispražnjenih tanjura itekako mnogo govore.

– Čitajući raznu stručnu literaturu naišao sam i na rečenicu koja otprilike kaže: »Sofra je stajala na zidu kao ponosni arhiv jedne obitelji.« Dok danas pokušavamo stolove na sve načine zaštititi da im se ništa ne dogodi, sofra ničim nije bila obrađena. Bilo je drvo takvo kakvo je i trajala je dok je trajala. Svaki trenutak, svako jelo, svaka prolivena kava, svaka mrlja, tragovi pita koje su se na njoj razvijale, sve je na toj sofri ostalo, svaki trag je bio zabilježen, svako druženje, svaki obiteljski ručak, večera – pojašnjava Toni.

Znak prijateljstva

On sofru nije radio od drva kao takvog, ali je iskoristio moderne tehnologije i premaze da, kako kaže, iskontrolira i iskomunicira ono što je na sofri ‘urezano’.

– Kako sam spojio kavu i kesu u jedan predmet, tako sam odlučio spojiti ćilim i sofru. Našao sam motiv s ćilima koji simbolizira vječno, neraskidivo prijateljstvo i intuitivno mi se nametnulo da, kad već nastojimo stolove zaštititi da im se ništa ne dogodi, zaštitimo premazom samo te dijelove gdje je taj simbol, da uvijek ostane – objašnjava Toni.

U sofru utisnut znak prijateljstva zaštićen je, a oni neobrađeni dijelovi pričaju priču baš kao nekada upijajući tragove, otiske druženja.

– Tamo gdje su simboli i glazure, drvo ne može stariti, a što više stare okolni dijelovi oko simbola, simboli se bolje vide, ističu i ploča postaje arhiv prijateljstva i druženja – ističe Toni.

Ono što je ritual Toni pokušava približiti mladima kroz njima zanimljive suvremene forme. Kani to raditi i dalje, nastaviti projekt, razraditi ga, još bar neke njegove dijelove. Kaže, može se ići i dalje i dublje s razradom značajki običaja, tradicije u elemenata kojima se bavio. A koliko god ambicija bila velika, svjestan je on itekako realiteta.

– Nije meni bio cilj napraviti sofru koja će ujediniti do kraja tri etničke skupine, ali mi je bio cilj vidjeti što možemo naučiti iz tog vremena kad smo svi bili složniji. Ne samo mi Bosanci. Tu sofru sam oblikovao tako da, ako poznate njezinu priču, vi možete biti i iz Norveške. Bila mi je ideja suvremenom čovjeku prenijeti bosanske običaje i ideje koje može naučiti – poručuje Toni.

Potreba da se slušamo, da se vratimo za stol, da razgovaramo, bez sumnje postoji. Toni Bilić bori se za to dizajnom. Reklo bi se, svaka bi kuća trebala imati sofru. Smješka se na ovo Toni, pa veli: »Ono što je u sofri utkano mislim da je kvalitetno da naučimo shvaćati drugog, slušati drugog, za učenje o različitostima, za shvaćanje da nismo samo mi bitni i da trebamo i druge poslušati.« Jer, drvo se na drvo oslanja, a čovjek na čovjeka. Pa da ono »dođite, doćemo« ne bude rečeno reda radi, već da se i pozivu i obećanju dade ona ‘stara’ punina.