RIJEKA  Odustajanje boćara Marinića od Super lige zbog duga prema Općini Viškovo i nerazumijevanja lokalne samouprave u boćarskim je krugovima dočekano s nevjericom. Klubovi danas bez pomoći gradova i općina jednostavno ne mogu preživjeti. Kada im se zalupe vrata pred nosom, nema im druge nego staviti ključ u vlastitu bravu, podijeliti ispisnice i igračima poželjeti sreću negdje drugdje.

– Problemu Marinića može se pristupiti iz dvaju smjerova. Jedan je malo analitični. Nama su se svojedobno u Općini Viškovo ugasili i Maračelji, koji su bili prvoligaši, baš kao i Marinići, za koje ne znam hoće li opstati i u kojem obliku. No, svi igrači su uzeli ispisnice i odlaze. Jako me žalosti takav trend, koji nije nov. Gasi se dosta klubova, što iz financijskih razloga, što iz inercije uprava da obnove klubove mlađim snagama. Ovo s Marinićima je nešto drugo. Čini mi se da je nedostajalo dobre volje da se problem riješi. Nije to velik dug, jer kada čitate u kojim su minusima neki ugledni klubovi, zaboli vas glava. Ovaj dug kluba za HEP se mora podmiriti, a zbog toga je klub ugašen – kaže Miljenko Butković, predsjednik Boćarskog saveza Primorsko-goranske županije.

Jedna strana

Uzalud Marinićima 18 pobjeda u 18 ligaških susreta, finale Kupa Hrvatske.

– Meni je jako žao zbog ove situacije i jako sam žalostan. Bio sam na posljednjoj utakmici prvenstva, kada su pobijedili Kukuljanovo i upisali 18. pobjedu.

Boćanje je sport ovoga kraja. Marinići su dali i reprezentativca, ali Luka Kukuljan mora potražiti novu sredinu.

– Moram se ograditi, znam samo jednu stranu priče, ali znam da su ljudi pokazali dobru volju i željeli su vratiti taj dug kroz neko vrijeme. Imam dojam da se načelnica Sanja Udović nije dovoljno direktno angažirala u tu priču, već je to prepustila svojim suradnicima. Jasno mi je da boćanje nije olimpijski sport, ne vrti se tu velik novac, ali mi u PGŽ-u imamo 67 registriranih klubova, blizu tisuću registriranih igrača i igračica. Imamo žensku županijsku ligu, juniorsku i kadetsku ligu. Boćanje je autohtoni sport naše županije, naših ljudi. Možda to nije za nekoga atraktivan sport da uđe u te vode poput rukometa, košarke ili odbojke, ali takav pristup žalosti. Imam dojam da se u ovom konkretnom moglo naći rješenje samo da je bilo malo strpljenja, želje i volje.

Stezanje remena

Dovoljno se sjetiti Vargona i 300.000 kuna kazne Porezne uprave zbog isplate dviju kuna po kilometru za tri igrača iz 2015. godine, koja je stigla šest godina kasnije. Stezanje remena značilo je odlazak najboljih igrača i klub je ispao iz elitnog društva. Sada bi baš Vargon mogao profitirati na odustajanju Marinića jer su u Prvoj ligi – sjever završili kao drugi. Iza Marinića.

Miljenko Butković/Foto S. DRECHSLER

– Ne želim ulaziti u druge slučajeve, kada su problemi bili puno veći, baš kao i iznosi duga. Marinići su klub s tradicijom, koji je prepušten sam sebi. Ne treba skinuti odgovornost ni s ljudi koji su vodili taj klub, trebali su ranije razmišljati i reagirati, vidjeti kako je taj dug nastao. No, kada se podvuče crta, imam dojam da to nije bilo nerješivo.

Boćanje je tradicija ovoga kraja. Sada nestaju Marinići, sutra je na redu neki drugi klub.

– Bili su već Marčelji, Mario Gennari, Vargon… Nevjerojatno, Marinići imaju i svoju dvoranu, imali su i kafić od kojeg su mogli živjeti. A upravo su ti kafići na udaru. U Monaku, na tristo metara od Kneževske palače, četiri su joga na otvorenom i kafić. Bili smo tamo s reprezentacijom na turniru i u tri dana nismo dobili nijedan račun. Oni plaćaju paušal državi i mogu živjeti. A kod nas nije riješeno financiranje… Mi pokušavamo pomoći u radu s djecom, žensko boćanje nam je od posebnog interesa. Zajednica sportova PGŽ-a puno nam pomaže i imamo neka sredstva za instruktora boćanja koji radi s djecom. Imamo centar u Matuljima, u Čavlima, na Hreljinu, u Škrljevu, imat ćemo i kamp na Platku u kolovozu. No, ne možemo puno pomoći na višim razinama natjecanja. Klubovi moraju imati podršku lokalne zajednice i imati odgovornu ekipu koja će ih voditi. S druge strane, velika je šteta gasiti klubove.