Iako bi se iz njegovih intervjua moglo zaključiti da je opterećenost sjenom slavnog oca gotovo opsesivne prirode, čini se ujedno da je ona i visokooktansko kreativno gorivo za Baxtera Duryja, trenutno možda i najpotentnijeg i najnadahnutijeg engleskog autora njegove generacije.

Naglasak je ovdje na njegovoj generaciji, jer je naš junak gospodin u godinama, 52 su na plećima, a to je vrijeme kad kreativni sokovi obično počinju presušivati i glazbenici se u gro slučajeva bore da pronađu inspiraciju i održe relevantnost iz mladih dana.

Dury je i tu neka vrsta iznimke, počeo se baviti glazbom tek nakon što je njegov slavni otac, o Ianu Duryju je riječ, umro 2000. godine. Dapače, prvi put je javno za mikrofonom pustio glas upravo na memorijalnom koncertu za svog oca neposredno nakon pogreba. Prije toga živio je u financijskom smislu život povlaštenog klinca, ali je zapravo bio kolateralna žrtva ne samo što je odrastao u kaotičnim uvjetima disfunkcionalne obitelji, s egocentričnim ocem loših navika, pijandurom i narkomanom koji je usput bio i rock zvijezda. Koliko je to zapravo čudno odrastanje bilo, govori i činjenica da je nakon rastave roditelja Baxter s 14 godina nastavio živjeti s ocem, a kako ga zapravo nikad nije bilo, o njemu se u kući u zapadnom Londonu koja je funkcionirala poput komune, brinuo roadie tatinog benda Blockeheads i diler drogom znakovitog nadimka Sulphate Strangler.

Baxter Dury će u gotovo svakom intervjuu reći da ima sindrom „zamora Ianom Duryjem“. Neće zaboraviti reći da ga voli, ali da mu je dosta usporedbi – od njegovog glasa (koji je logično sličan), imidža, glazbe, stila života…Jer, i Baxtera bije glas boema i on od toga ne bježi, a u današnjem svijetu rock čistunaca  to mu  prije daje auru autentičnosti, negoli kopiranja obrasca.

Ipak, čini se da je Baxter zapravo taj koji potencira duhove prošlosti i tereta obiteljskog nasljeđa, više negoli mediji ili bilo tko drugi. Vratio se živjeti u kuću u kojoj je odrastao i za koju ga vežu podijeljeni osjećaji, prije dvije godine objavio je autobiografiju u kojoj se primarno bavi svojim odrastanjem i majkom, ali Iana Duryja nije mogao izbaciti iz nje. Sam kaže da je prvi diskografski ugovor dobio na ime oca kao prilični glazbeni amater s obzirom da je radio svašta na potezu od građevinskih poslova do predavanja na školi, a malo toga vezanog za glazbu. I dok se na prethodnim albumima bavio boemštinom i pratećim pitanjima, muškom nesigurnošću, odnosno kompleksnim odnosima s ljepšim spolom uz puno samoironije i inteligentnog humora, na sedmom albumu se vraća svojim omiljenim temama koja mu ujedno izjedaju psihu. Ocu i majci, izlasku iz njihove sjene.

I ne ostavlja ni sekunde vremena na novom djelu da posumnjamo da ga i dalje mori više nego bi trebalo tko je, otkud dolazi i zašto su se za njega stvari odigrale onako kako jesu.

„Hey mummy, hey daddy/Who am I/ who am I, mummy?“ – stih je, naime, koji otvara album znakovitog i dvosmislena naslova „I Thought I Was Better Then You“. Baxter nastavlja introspekciju u sličnom tonu, svojevrsnom prozivanju roditelja za gorko/slatko djetinjstvo kroz cijeli album, koristeći metafore kroz koje se jasno može razaznati težina “biografskog” tereta kojeg vuče za sobom. Baxter to radi sa stilom, spretan je s riječima, uvid u njegov unutarnji svijet lišen je patetike i banalnosti, ne i ironije i suptilnog humora. Osim ekstraordinarnih stihova, ovdje se srećemo i s vrlo intrigantnom glazbenom podlogom.  „I Thought I Was Better Then You“ je melodijski produkt Duryjevog talenta, sam je osmislio linije i snimio demo materijale koje je kasnije u studiju „upeglao“ Paul White, engleski multiinstrumentalist i producent najpoznatiji po radu s hvaljenim američkim reperom Dannyem Brownom i engleskom electro-pop zvijezdom Charlie XCX.

Iako se da pročitati da je Dury na albumu skrenuo snažnije ka (američkom) hip-hopu, to bi bila pretvrdo i preusko etiketiranje. Na dva prethodna albuma, posebno na genijalnom „The Night Chancers“ iz 2020. godine, Dury je čvrsto definirao svoj glazbeni stil kao spoj modernih beatova na koje kao da pjeva Serge Gainsbourg (ili čak Leonard Cohen), uz pomoć ženskog višeglasja. Ovdje ostaje u osnovi vjeran toj – u njegovom slučaju – atraktivnoj formuli, uz neke dodatke. Sam kaže da nikad nije bio indie klinac, da je više uzbuđivao zvuk Afrike Bambaataae, no na kraju dana Dury je ipak Englez. Rekli bismo stoga da je „I Thought I Was Better Then You“ prije zanimljiva karika između jednako dubokog i „mamurnog“ basa spomenutog francuskog boema Gainsbourga i UK garaže jednih The Streets, negoli West coast hip-hopa. A ima i odmaka koje dosad nismo čuli u diskografiji Baxtera Duryja. „Celebrate Me“ je melodijski klasični gitarski pop obogaćen violončelom za koji bi mogli povjerovati da ga je Damon Albarn skladao za svoj Blur, za sjajnu narativnu „Leon“ bi mogli zamisliti da ju je skladao opet Damon Albarn, ali za Gorillaz, a „Crowded Rooms“ u kombinaciji klavira, laganog plesnog ritma i maznog ženskog vokala u refrenu, kao da je ispala iz Trickyjevog kataloga.

Puno se toga ima čuti i ima se čemu vraćati u samo 27 minuta glazbe. Kratko, ali (gorko) slatko. „I Thought I Was Better Then You“ je treći sjajan album Baxtera Duryja u nizu. Davno je ponestalo razloga da ga se uspoređuje i gleda kroz prizmu velikog oca. Vrijeme je da nakon ovog po mnogočemu katarzičnog albuma i sam počne vjerovati u to.