Kada je Hrvatska osvojila broncu na nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine, političari su obećali gradnju hrvatskog nogometnog Wembleyja kako nacionalni ponos ne bi igrao reprezentativne utakmice na maksimirskom ruglu. Nakon što su se ogreb ali o malo slave tadašnje brončane generacije, obećanja su zaboravljena, a loptu se udaralo i dalje na maksimirskom ruglu. Moguće je da hrvatska politika nije vjerovala da će se takav uspjeh ponoviti i da je nemoguće da ovako mala zemlja koja je statistička pogreška kada je riječ o brojnosti iznjedri nekog novog Šukera, Bobana, Prosinečkog, Štimca, Asanovića, Bilića… Nije bilo previše optimizma za repku koja je otputovala u Rusiju 2018. godine s tada neto izabranim trenerom Zlatkom Dalićem. Ruska priča pretvorila se u nogometnu bajku, a oko vrata reprezentativaca predvođenih Lukom Modrićem zasjala je srebrna medalja. Svijet se opet počeo baviti nogometnim fenomenom zvanim hrvatska repka. Političari su se opet utrkivali tko će dati ljepše obećanje i optimističan rok za gradnju hrvatskog Wembleyja. No, ništa konkretno nije napravljeno, a reprezentacija je i dalje morala igrati na maksimirskom ruglu. S tim da se ponekad neka tekma odigrala u Splitu ili na riječkoj Rujevici koja je pokazala da nije sedmo svjetsko čudo izgraditi stadion i nogometni kamp. U međuvremenu se očekuje i da Osijek istrči na svom novoizgrađenom Pampasu.

Rijeka i Osijek su dokazali da se može izgraditi novi nogometni stadion, a ne raubovati samo ono što je ostalo od vremena socijalizma. I još da to što je ostalo, kao što je slučaj u Zagrebu, barem nitko nije dirao jer ono što je taknuto, upropašteno je zauvijek. Onda je lani došlo svjetsko prvenstvo u Kataru, a Luka Modrić i njegovi suigrači oko vrata su dobili brončanu medalju. Nogometni svijet nije se više tako iščuđavao nad novim uspjehom, s obzirom na to da je on postao konstanta koju nitko ne umije objasniti, ali mora je prihvatiti. Odmah nakon prvenstva premijer Andrej Plenković i njegova Vlada također su se očešali o slavu nogometnih reprezentativaca i najavili gradnju hrvatskog nacionalnog stadiona, ali i velika ulaganja u ostalu nogometnu infrastrukturu. Ljudi u Hrvatskoj naučili su živjeti s nevjerojatnom lakoćom davanja političkih obećanja koja se najčešće iznevjere. No, čini se da ovaj put neće biti tako. Ako mogu Rijeka i Osijek, onda valjda može i država nešto napraviti kako bi se taj zavjet o novom stadionu koji je dan 1998. godine zaista i ispunio. Morao bi, ali još uvijek neće. No, ipak valja pozdraviti prvi korak koji će sigurno pomoći hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, a to je izgradnja nogometnog kampa u Velikoj Gorici koji je vrijedan oko 15 milijuna eura i trebao bi biti gotov najkasnije za pet godina. Valja se nadati da će biti i prije jer ipak nije riječ o izgradnji Pelješkog mosta. Premijer Andrej Plenković i predsjednik HNS-a Marijan Kustić potpisali su darovni ugovor, a Kustić je tom prilikom poručio da je nogometni kamp težnja i čežnja svih u HNS-u već dvadeset godina. Kao što to biva, Kustić je prigodnim riječima zahvalio Plenkoviću, a nije ostao dužan ni Plenković koji je zahvalio HNS-u, Gradskom vijeću Velike Gorice, a onda je najavio da ulaganja u obnovu nogometne infrastrukture idu dalje s obnovom Maksimira i Poljuda. Valjalo bi sada iskoristiti pokrenuti zamašnjak kako bi se krenulo u realizaciju najvažnijeg obećanja, a to je gradnja hrvatskog Wembleyja – nacionalnog stadiona kojega se nećemo stidjeti, već ćemo se njime ponositi. Podignuti nogometni kramp ne bi smio stati dok se taj posao ne odradi na zadovoljstvo svih koji slave uspjehe hrvatske nacionalne vrste.

Nogometni kramp zabijen je u hrvatski nacionalni nogometni kamp u Velikoj Gorici, ali šampanjac se treba otvoriti tek kada taj nogometni kramp počne raditi na Maksimiru, kako bi se izgradio stadion primjeren hrvatskoj nogometnoj snazi. Svi znaju da sadašnji Maksimir to nije.

Ministar Branko Bačić je pojasnio da je darovanje zemljišta za izgradnju kampa HNS-a tek prvi od niza poteza Vlade vezanih uz nogomet i da se na tome neće stati jer se stvaraju pretpostavke za izgradnju hrvatskog nacionalnog stadiona u Maksimiru. Još malo pa će biti godina dana od zadnjih obećanja o novom stadionu. Lijepo je vidjeti da se stvaraju pretpostavke, ali dok se nogometni kramp ne zabode i u Zagrebu, ostat će skepsa.