Susret careva Franje Josipa I. i njemačkog cara Vilima II. definitivno je Opatiju svrstao u red svjetski priznatih lječilišta i mondenih kupališta. Zaredali su se boravci mnogih okrunjenih glava tadašnjih europskih monarhija, a za njima je stigla europska elita, među kojima i brojni umjetnici

Dovršenjem izgradnje ceste Rijeka – Lovran godine 1843. otvaraju se mogućnosti bolje komunikacije na kvarnerskom području, što je ponukalo riječkog veletrgovca i patricija Higinija Scarpu da u neposrednoj blizini samostana sv. Jakova sagradi ljetnikovac Villa Angiolina, nazvan po imenu njegove supruge. Okoliš ljetnikovca dao je urediti te je posadio čitav niz egzotičnih biljaka koje su dobro uspijevale u uvjetima blage opatijske klime. Opatija s vremenom sve više postaje izletište imućnijih Riječana, dok s druge strane Scarpa ugošćuje širok krug svojih znanaca među kojima se 1854. ističe hrvatski ban Jelačić sa suprugom. Higinije Scarpa vjerojatno nije bio svjestan da je tom svojom inicijativom utro put turizmu Opatije.

Villa Angiolina

Dolazak austrijske carice Marie-Ane, supruge austrijskog cara Ferdinanda I., na to područje godine 1860. predstavlja prekretnicu u poimanju Opatije kao lječilišne turističke destinacije. Na preporuku svojih osobnih liječnika carica je boravila na tom području zahvaljujući Scarpinom ustupanju Ville Angioline.

Boravak carice u Opatiji, u okviru tadašnje Monarhije, pobudio je velik interes za to do tada nepoznato mjesto. Razloge takvom interesu možemo pronaći u snobizmu vladajućih krugova, njihovoj želji za investiranjem kapitala, te u ljekovitim učincima blage klime i povoljne koncentracije aerosola u zraku Opatije, što su utvrdili dr. Matija Juraj (Đuro) Šporer, profesori bečkog sveučilišta dr. Leopold Schrötter i dr. Theodor Billroth te balneolog Conrad Clar. Godine 1857. Villu Angiolinu kupuje grof Chorinski, koji ju iznajmljuje turistima, te tako utire put profesionalnom ugostiteljstvu u Opatiji.

Sve dotadašnje inicijative bile bi uzaludne da u tom razdoblju svoj interes za Opatiju nije iskazala tvrtka Južne željeznice iz Beča, koja je 1873. izgradila krak pruge od Pivke do Rijeke, te tako nastojala ostvariti ulaganja u područja koja je taj novi pravac povezivao. Namjere Južnih željeznica poklopile su se s inicijativom dr. Šporera da se Opatiju proglasi lječilišnim centrom te da dobije status klimatskog zimskog lječilišta.

Shvativši opravdanost takvih ulaganja, generalni direktor Južne željeznice Friedrich Schüller odlučio je kupiti Villu Angiolinu s parkom i okolnim zemljištem 1882. godine, a 1883. počinje izgradnja prvog hotela, paviljona za tople morske kupke, kupališta na morskoj obali, obalnog puta i raznih pomoćnih zgrada.

Lječilišni centar

Iste je godine statistička služba počela pratiti turistički promet u Opatiji. Velikim europskim nastupom Opatije na turističkoj sceni možemo smatrati godinu 1884., kada je svoja vrata gostima otvorio hotel Kvarner i kad je uvedena redovna parobrodska linija Rijeka – Volosko – Opatija – Lovran u organizaciji parobrodske kompanije »Mate Švrljuga«.

Pritisak turista ubrzo je uvjerio tvrtku Južnih željeznica da kapaciteti novootvorenog hotela Kvarner ni izdaleka ne zadovoljavaju rastući interes klijentele, te tvrtka kreće u izgradnju hotela Stephanie, nazvanog po nadvojvotkinji Stephanie, koji je otvoren 1885. Zahvaljujući naporima dr. Heinricha Noe Opatija Zemaljskim zakonom 4. ožujka 1889. biva proglašena lječilištem, dok poduzeće Južna željeznica osniva zasebni odjel za svoje »lječilišne ustanove« koji prerasta u lječilišnu komisiju Opatije na čelu s dr. Juliusom Glaxom i njegovim zamjenikom dr. Andrijom Štangerom.

Od samog početka izgradnje Opatije kao lječilišnog centra velika je pozornost posvećena izgradnji i opremanju lječilišnih objekata. Novoizgrađeni hoteli među svojim sadržajima su nudili tople morske kupke i masažu. U to doba bilježimo i otvaranje sanatorija za djecu (današnji hotel Belveder). Ubrzanu izgradnju hotela i sanatorija prati izgradnja infrastrukture i pratećih sadržaja: čitaonice u hotelu Kvarner, glazbene sobe za goste u hotelu Stephanie, teniskog igrališta gdje je gostima na raspolaganju stajao i trener kojeg je angažirala Lječilišna komisija.

Tadašnju ponudu Opatije upotpunjavao je bogat kulturno-umjetnički program, te je lječilišna glazba nastupala svakog dana u parku, a svake se srijede održavao poslijepodnevni koncert na Lipovici, na sjevernome dijelu Obalnog puta. U hotelu Kvarner ili kavani Stephanie dva puta tjedno su se održavali večernji koncerti, dok su se jutarnji koncerti održavali na kupalištu Slatina. U hotelu Stephanie postavljena je pozornica Lječilišnog kazališta čija bi sezona trajala od siječnja do ožujka.

Susret careva

Središte hrvatskog kulturnog života u Opatiji bio je dom »Zora« s čitaonicom otvorenom 1889. Elektrifikacijom zgrada hotela 1896. godine te izgradnjom vodovoda godinu dana kasnije ispunjeni su svi uvjeti za još brži procvat turizma u Opatiji. Susret careva Franje Josipa I. i njemačkog cara Vilima II. definitivno je Opatiju svrstao u red svjetski priznatih lječilišta i mondenih kupališta. Priznavanje Opatije lječilišnim centrom potvrđeno je njezinim odabirom da bude domaćin IV. međunarodnog kongresa za talasoterapiju 1908.

Nakon susreta careva zaredali su boravci mnogih okrunjenih glava tadašnjih europskih monarhija poput rumunjskog kralja Karola i njegove supruge Elizabete, grčkog kralja Georga, švedskog kralja Oskara i njegove supruge Sofije, koje je prilikom njihova boravka u Opatiji posjetio i car Franjo Josip. Iste je godine u Opatiji održana Konferencija ministara vanjskih poslova Austro-Ugarske i Italije. Povodeći se za okrunjenim glavama i europskom elitom, članovi austrijsko-mađarskog plemstva, industrijalci i književnici su sve češće boravili u Opatiji. Tako se iz svijeta umjetnosti i književnosti ističu imena poput Čehova, D’Annunzia, Matoša, Kumičića, Gjalskog, Kranjčevića, Nazora, Cankara i drugih.

Ratne »rane«

Prvi i drugi svjetski ratovi i njihove posljedice izrazito se negativno odražavaju na turizam, tako da Opatija ulazi u razdoblje strmoglavog turističkog opadanja koje proteže sve do 1946. godine. Opatija bilježi rapidan pad gostiju kao posljedica raspada Austro-Ugarske Monarhije i skretanja turističkih tokova prema talijanskim ljetovalištima, u skladu s talijanskom politikom da degradira Opatiju kao turistički i lječilišni centar, što je postignuto reduciranjem njezinog statusa na »klimatsku i kupališnu stanicu«, da bi 1933. godine Opatija bila proglašena tek »turističkim boravištem« (luogo di soggiorno).

Gubitkom statusa lječilišta, pretvaranjem sanatorija u hotele, zapuštanjem postojećih hotela, neinvestiranjem u nove sadržaje i hotele, značaj i prestiž Opatije ubrzano opadaju, što uvjetuje okretanje hotelijera manje zahtjevnoj klijenteli i orijentaciji k ljetnoj kupališnoj sezoni u trajanju od tri mjeseca, kada jetrebalo zaraditi sredstva za pokrivanje cjelogodišnjih troškova. Na sve navedeno nadovezala se i svjetska ekonomska kriza između 1929. i 1933. godine.

Svi su se ti negativni utjecaji odrazili na drastično smanjivanje broja gostiju, tako da nikada u razdoblju između dva svjetska rata nije dostignuta rekordna sezona iz 1912. godine. U razdoblju talijanske vladavine Opatija najveći domet turističkog prometa bilježi 1925., kada su evidentirana 42.723 posjetitelja.

Godina 1949. označava ponovno buđenje turističke Opatije. Četiri godine kasnije osnovana je putnička agencija Kvarner Express, adaptiraju se i moderniziraju hoteli, grade se novi hoteli više kategorije te se istovremeno revitalizira značaj Opatije kao lječilišnoga centra. Godine 1959. osniva se Zavod za talasoterapiju, koji se specijalizirao u liječenju bolesti dišnih puteva, posljedica infarkta miokarda i reumatizma.

Neosporno je da je Opatija nakon Drugog svjetskog rata zabilježila kvantitativni i kvalitativni pomak koji se očitovao u nizu uspješnih sezona, nadasve osamdesetih godina 20. stoljeća, nakon čega je njezin turizam opet pretrpio ogroman pad tijekom Domovinskoga rata. Usprkos svim nedaćama, velik dio gostiju zadržao je povjerenje u opatijski turizam i njegove djelatnike.