Pogon šećerane označio je početak riječke industrijske priče koja se zatim razvijala kroz tvornicu papira, pogon za preradu duhana, brodogradilište… Budućnost bi trebala obilježiti neka sasvim druga priča: ACI marina Rijeka i terminal na Zagrebačkoj obali koji već polako mijenjaju vizuru grada

Tvornica papira, tvornica duhana, ljuštionica riže, rafinerija nafte, tvornica torpeda i brodogradilište u Rijeci zapošljavali su 1910. godine više od 5.300 ljudi, odnosno tri četvrtine industrijskih radnika i pogonske radne snage tada u Rijeci, prema podacima iz knjige »Povijest Rijeke« u izdanju iz 1988. godine. Ne treba idealizirati prošla vremena, osobito ne prvoloptaški plakati »kako je uvijek prije bilo bolje«, no dobro je poznavati povijest i steći uvid kako je bilo nekad, bilo bolje ili gore.

Detaljnija analiza industrijskih prilika u Rijeci zahtjevniji je poduhvat, koji je i dijelom napravljen baš u spomenutoj knjizi, a vjerujemo da će biti proširen i novim spoznajama u novom izdanju »Povijesti Rijeke« koje se očekuje 2025. godine. Stoga ovom prilikom donosimo skicu industrijske povijesti grada na Rječini, a na temelju posjeta Muzeju grada Rijeke, koji svojim stalnim postavom čuva memoriju na dane riječke prošlosti, ali i šetnjom lokacijama, pa i vožnjom brodom, koje su nekad oblikovale Grad koji teče.

Naravno, prolazak gradom otvara pogled i za nove smjerove u kojima će se Rijeka razvijati – Zagrebačku obalu, ACI marinu i drugo. Ovoga puta na šetnju koracima riječke prošlosti novinare i kolege iz Italije povela je Kristina Pandža iz Muzeja grada Rijeke te suradnica Centra za industrijsku baštinu Sveučilišta u Rijeci i predsjednica udruge Pro torpedo, a u sklopu projekta koji provode STEP RI i Grad Rijeka BOOST5, usmjerenog na valorizaciju i očuvanje bogate i raznolike kulturne baštine jadranske Hrvatske i Italije.

Muzej grada Rijeke u zgradi bivše šećerane stalnim postavom čuva memoriju na dane riječke prošlosti – Kristina Pandža

Riječki »kampanul«

Prvi značajan iskorak je Rafinerija šećera pokrenuta polovinom 18. stoljeća, a u 19. stoljeću s Tvornicom papira i parnim strojem započela je industrijska proizvodnja u Rijeci. No, krenimo redom. Palača u kojoj se danas nalazi Muzej grada Rijeke, kao i okolne zgrade, izgrađene su kao dio Rafinerije šećera, a Palača je bila administrativna zgrada te dom upravitelja Rafinerije. Kristina Pandža reći će kako je upravo pogon šećerane jedna od početnih, ako ne i ključna početna točka riječke industrijske priče. Habsburška monarhija željela je razgranati trgovinu u Rijeci pa su pozvali poduzetnike iz Antwerpena da dođu u Rijeku i pokrenu tvornicu šećera.

Rafinerija šećera pokrenuta polovinom 18. stoljeća bila je polazište industrijskog razvoja grada, a danas je Art-kvart, Foto: Vedran Karuza

– Šećeranu je 1750. godine pokrenula nizozemska kompanija Arnoldt & Co. te su se prvi pogoni nalazili na današnjoj Mlaki, tadašnjem predgrađu Rijeke, a potom su se širili na druge lokacije u gradu, od kojih je jedna prostor današnjeg kvarta »Benčić«. Ovaj prostor ranije je bio uz obalu pa se brodovima dopremani šećer mogao istovarivati skoro pred samim pogonom. U šećerani se proizvodilo 11 vrsta šećera, iz šećerne trske. Šećer je u to vrijeme bio jako skup i nisu si ga svi mogli priuštiti. U muzeju se čuvaju i šećernice, kutije u kojima se pohranjivao, a ključ na nekima od njih svjedoči i kako ga se vrlo dobro čuvalo, opisuje Kristina Pandža.

A kako se proizvodio šećer? Rafinirani žitki šećer lijevao se u stožasti kalup koji je imao otvor na vrhu te bio okrenut prema dolje. Šećer se u kalupu kristalizira i stvrdne te poprimi oblik stošca zaobljena vrha dok kroz vrh kalupa iscuri nekristalizirana masa – melasa.

– Tako oblikovani proizvod imao je brojna imena, spomenuli smo stožac, a zvali su ga još i glava i pinka šećera, dok su ga neki nazivali i šećernim šeširom. U Rijeci se nazivao »kampanul« ili šećerno zvono, što je, kako nemamo podataka da je drugdje tako nazivan, riječka posebnost. U muzeju imamo repliku kalupa, napravljenu prema originalnom kalupu koji se danas čuva u Tehničkom muzeju u Beču, govori Pandža.

»Riječka zvona« – u Muzeju se čuva replika kalupa za šećer, napravljena prema originalnom kalupu koji se danas čuva u Tehničkom muzeju u Beču

Tabacchine ili paltarice

Šećerana je ugašena 1826. godine, a njezini su prostori kasnije imali mnoge namjene. Mađarska vojska koristila ih je od 1832. do 1848. kao vojarnu, a 1851. godine u jednom njihovom dijelu pokrenuta je Tvornica duhana, točnije u zgradi koja je danas Dječja kuća.

– O tvornici duhana vrijedi provesti dodatna istraživanja, ali i na temelju onog što danas znamo možemo reći da je ona izrasla u najveći pogon za preradu duhana u Austro-Ugarskoj Monarhiji, koji je 1860-ih imao dvije tisuće zaposlenih, opisat će Kristina Pandža. Većinu zaposlenih u tvornici duhana činile su žene, koje su zvane tabacchine ili paltarice.

– Ime paltarice dolazi od »tabak Appalto«, odnosno naziva za državni monopol na proizvodnju i promet duhanom. One su radile u lošim uvjetima te su štrajkovi bili česti. Posebno se pamti prvi veliki štrajk iz 1906. godine, a potom i onaj od 17. siječnja 1925. kada su štrajkom obustavile proizvodnju na osam dana te su vlasti čak morale pozvati i vojsku, opisuje vodičica.

Između dvaju svjetskih ratova tvornica je zapošljavala oko tisuću radnica i stotinu radnika, a proizvodila je cigarete Eneo, Gloria i Sport. No, tvornica je bombardirana u Drugom svjetskom ratu te je time prekinuta duhanska proizvodnja u Rijeci. Strojevi koji nisu oštećeni u bombardiranju postali su dijelom Tvornice duhana u Rovinju.

U Rijeci su se izrađivali šeširi još u 18. stoljeću

»Benčić« po dekretu

Nakon Drugog svjetskog rata u ovim je prostorima pokrenuta tvornica motorne opreme »Rikard Benčić«, a po kojoj i danas cijeli kompleks nosi ime. Tvornica motorne opreme koja je nosila ime partizanskog borca s radom počinje 1948. godine, a djelovat će sve do 1998. godine. Proizvodila je dijelove motora za cestovna vozila te lijevane i druge dijelove, a za vrijeme Domovinskoga rata imala je i specijalan program proizvodnje naoružanja proizvodivši oružje, mine i eksplozive za hrvatske branitelje u Domovinskom ratu.

Začetak tvornice 1947. godine proizašao je iz objedinjavanja više riječkih poduzeća. Matteo Skull, za koga je kao brodokovač radio Rikard Benčić, Bruno Skull, Cussar i Dott. Ing. Tassilo Ossoinack iz Rijeke te Jadranska brodogradilišta iz Sušaka objedinjeni su dekretom Partije u novo veliko poduzeće Direkcija brodogradnje Rijeka s pet stotina radnika. No, ona je ubrzo rasformirana na tri tvrtke: »Rikard Benčić«, Svjetlost i »Viktor Lenac«. Tako je »Rikard Benčić« iz Vodovodne ulice preseljen u kompleks bivše tvornice duhana, odnosno rafinerije šećera.

U početku su se u »Benčiću« najviše proizvodili pomoćni brodski strojevi, a važan dio tvornice bila je ljevaonica u kojoj su se proizvodili propeleri, ručne stapne pumpe za vodu i gorivo, ručni kompresori, hidraulična kormila i drugo. Danas je kompleks Benčić preimenovan u Art-kvart »Benčić«, postao je dom Dječjoj kući, od ranije i Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, a iščekuje se i obnova takozvanog T-objekta u koji će useliti riječka gradska knjižnica.

Papir za izvoz

S tvornicom papira i njenim parnim strojem počela je industrijska proizvodnja u Rijeci. Začetak tvornice papira je u 1821. godini i radu Andrije Ljudevita Adamića. No, Adamić tvornicu prodaje 1927. godine Walteru Smithu i Charlesu Meynieru koji su značajno uložili u daljni razvitak tvornice te 1833. godine dovode prvi parni stroj. U Muzeju grada Rijeke čuva se i prvi papir koji je izrađen u tvornici, no on nije nalik današnjemu, već je rađen od tekstila. No, tvornica se godinama razvija pa je tako u jednom trenutku zapošljavala i do dvije tisuće radnika, proizvodila i šibice od ostataka proizvodnje papira.

I stube imaju ime koje podsjeća na nekadašnji ponos grada na Rječini, Foto: Mateo Levak

– Nakon što su Smith i Meynier kontinuiralo ulagali u tvornicu papira, najveću promjenu donio je kraj 19. stoljeća. Tada celuloza zamjenjuje stare krpe kao glavna sirovina za izradu papira te se potražnja za papirom iz Hartere povećava. Papir za zamatanje i pakiranje, krep-papir, cigaretni papir, papir za tisak i druge vrste papira koje su izlazile iz riječkih proizvodnih hala bile su tražene na svim kontinentima.

No, nije sve bilo idealno, s mnogim su se teškoćama susretali vlasnici i radnici u tvornici, od izlijevanja korita Rječine, požari nisu bili rijetki, a ni bolesti koje su se znale pojaviti u halama. U dvadesetom stoljeću pak tvornica je prošla kroz ruke više vlasnika i upravitelja, a unatoč teškim okolnostima radila je i za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je proizvodila papir za potrebe partizanskog propagandnog djelovanja. Recimo i da je u doba SFR Jugoslavije, cigaretni papir nastavio biti izvozni adut broj jedan, pa je tvornica 1980-ih pokrivala sedam posto svjetskog tržišta cigaretnog papira, kaže Kristina Pandža. Podsjetit će na pretvorbu i privatizaciju devedesetih i kako je stečajni postupak za tvornicu okončan 2005. godine.

Cigaretni papir iz Hartere bio je izvozni adut broj jedan, pa je tvornica 1980-ih pokrivala sedam posto svjetskog tržišta cigaretnog papira

Novi život energane

U Harteri su se jedno vrijeme, sjetit ćete se, održavali i glazbeni festivali, no većina hala danas je potpuno zapuštena i išarana.

No, ipak nisu sve. U zgradi energane Hartere je u tijeku prenamjena kao dio projekta »Energana – Inkubator za kreativne tehnologije i IT industriju«, koji obuhvaća rekonstrukciju i prenamjenu zgrade energane bivše riječke tvornice papira u inkubator za kreativne tehnologije i IT industriju.

Kako se navodi na internetskim stranicama Grada Rijeke, »projektom Energana planira se urediti više od 2.700 četvornih metara korisnog prostora zgrade energane bivše tvornice papira, koji će biti na raspolaganju malim i srednjim poduzećima zajedno s edukativnim programima, mrežom mentora te ostalim programskim aktivnostima u cilju jačanja njihovog inovacijskog potencijala networking, tematski događaji, konferencije«.

Na razmeđi današnjih Vodovodne i Ružićeve ulice, uz Harteru, bile su i klaonica, štavionica kože i drugo, zbog čega je Rječina nemilice mijenjala boju. Dio je to industrijske povijesti Rijeke, iz koje pomalo kročimo – ili točnije reći plovimo – u budućnost.

Na razmeđi današnjih Vodovodne i Ružićeve ulice, uz Harteru, bile su i klaonica, štavionica kože i drugo, zbog čega je Rječina nemilice mijenjala boju

Turističko središte

»U centru grada projekt izgradnje ACI marine Rijeka promijenit će vizuru Rijeke. Buduća ACI marina Rijeka će s oko 230 vezova donijeti novi moment Rijeci. Kako je najavljeno, prostor Porto Baroša koji je dosad građanima bio nedostupan, otvara svoja vrata te će omogućiti Riječanima i drugim posjetiteljima na korištenje šetnicu, restorane, trgovine i mnoštvo drugih sadržaja. Osim za nautičare, nova će marina u svakom trenutku biti otvorena i za građane Rijeke te njihove goste. Izgradnjom ACI marine Rijeka u potpunosti će se promijeniti vizura grada, a Rijeka će se iz tranzitne luke transformirati u turističko središte koje će privlačiti nautičare«, pisao je početkom lipnja Novi list, prenoseći najave investitora.

Brodogradilište je jedan od ponosa industrijske povijesti grada koji je opstao do danas, Foto: Mateo Levak

Vožnja brodom prema zapadnom dijelu grada otvara pogled na izgradnju i Zagrebačku obalu koja iščekuje kontejnerski terminal kojim upravlja Rijeka Gateway, a koji bi trebao početi s radom do svibnja 2025. godine, do kad će na terminalu biti zaposleno oko 350 ljudi, a u prvoj fazi terminala očekuje se godišnji promet od 650 tisuća TEU-a, kako je pisao Novi list u ožujku. Za taj pothvat ukupno će Mearsk Grupa i Enna Logic uložiti više od 480 milijuna eura do 2026. godine, a očekuje se stvaranje 1.100 radnih mjesta izravno vezanih uz poslovanje terminala, uz neizravno zapošljavanje u regiji koje bi moglo dosegnuti i puno veći broj, objavio je Novi list u ožujku.

Očekuje se da će u prvoj fazi fiskalni prihodi države iznositi između 18 i 180 milijuna eura godišnje, dok će u drugoj fazi oni iznositi od 34 do 340 milijuna, rekao je. Druga faza terminala, s izgradnjom dodatnih 290 metara operativne obale, trebala bi biti završena do 2034. godine, pisao je Novi list u ožujku, prenoseći izjave Koena Bendersa, izvršnog direktora Rijeka Gatewaya i Tomislava Žunića, financijskog direktora tvrtke.

Dio je ovo riječke industrije, primijetit ćete nedostatak »3. maja«, »Viktora Lenca«, Torpeda i drugih, no ograničenost prostorom ovoga puta ponukala nas je da se pozabavimo dijelom koji nam se činio manje poznat.

Lučki silosi i kompleks lučkih skladišta koji je ime Metropolis dobio jer svojom teatralnošću i nizanjem visećih pasaža podsjeća na scenografiju poznatoga SF-filma redatelja Fritza Langa

Zagrebačka obala i nova cesta D 403 stvaraju novu vizuru grada

I riječka turistička ponuda mijenja svoje lice – peterozvjezdani hotel na Kostabeli

Dizelski motori i traktori zamijenili torpeda Priča o riječkoj industrijskoj prošlosti svakako bi bila nepotpuna bez priče o Torpedu. Na stranici Riječka baština, platformi koju su pokrenuli Direkcija za zaštitu kulturnih dobara Odjela za kulturu Grada Rijeke i Centar za industrijsku baštinu Sveučilišta u Rijeci, može se naći podatak da je 1874. godine »na poticaj riječke Trgovačko-industrijske komore (Camere di commercio e d`industria) izgrađena u nekadašnjoj Via Volosco nova ljevaonica metala, Fonderia metalli, tvornica velikoga proizvodnog kapaciteta. Dolaskom mladog i perspektivnog inženjera, tadašnjeg direktora Tršćanskog tehničkog poduzeća Roberta Whiteheada na upravljačko mjesto, proizvodnja hvata zamah i usmjerava se na izradu parnih strojeva za ratne brodove carske flote i brodogradnju. Fonderija je ukinuta u srpnju 1863., a uprava tvornice mijenja ime u Riječki tehnički zavod, Stabilimento tecnico Fiumano. Od 1874. pod imenom Silurificio Whitehead, Torpedo fabrik von Robert Whitehead, poslije Robert Whitehead & Co, na istome mjestu počinje djelovati prva tvornica torpeda u svijetu. Prema izvorima, osim Whiteheada i njegovih stručnih suradnika, ideja za izum torpeda potekla je od Ivana Luppisa. Lansirna rampa na čijim su projektima radili poznati arhitekti Giacomo Zammatio, Giovanni Maria Curet i drugi je najprepoznatljiviji dio riječkog Torpeda Prema njegovoj zamisli krenulo se u projektiranje oružja za uništavanje neprijateljskih brodova prije nego što se približe obali. Dakle, inicijalna idejna primjena tog oružja bila je zaštita obale od brodovlja, stoga i naziv salvacoste, u slobodnom prijevodu spasitelj obale, ili ono što spašava obalu. Tehnička realizacija Luppisove ideje urodila je mnogim patentima i inovacijama, da bi u konačnici bilo stvoreno oružje velike primjene i široke namjene – torpedo. Na taj način, Rijeka je našla svoje mjesto u samom vrhu tadašnje svjetske industrijske inovacije i proizvodnje. Izum je bio planetaran, a potražnja velika te su se u to vrijeme u tvornici isključivo proizvodila torpeda, uređaji za lansiranje torpeda i visokotlačni kompresori zraka. Prvi torpedo napravljen je 1866. godine. Nakon Whiteheadove smrti, tvornicu preuzimaju britanski poslodavci, tvrtke Vickers i Armstrong-Whitworth. Proizvodnja je i dalje usmjerena na ratnu industriju. U vremenu od 1908. do 1915. tvornica je ponovno započela s brodogradnjom, točnije s izgradnjom podmornica. U riječkoj tvornici Whitehead proizvedeno je svega nekoliko podmornica, ali je bitno istaknuti da su riječke podmornice bile naoružane torpedima, što je sasvim sigurno dalo novu ulogu samim podmornicama, ali i torpedu. Tvornica u bitno izmijenjenom obliku nastavlja raditi do 1990-ih godina, 1966. proizveden je posljednji torpedo, a u godinama koje slijede tvornica će se baviti proizvodnjom dizelskih motora i traktora.« Skladišta i radionice tvornice Torpedo danas su jednim dijelom konzervirana u sklopu Veletržnice Rijeka i drugih poslovnih prostora. Ostatak skladišta napušten je i nekonzerviran. Lansirna stanica, iako je zaštićena, nalazi se u izuzetno lošem stanju i izložena je propadanju.