Prošle smo subote proživjeli jedan od onih dana o kojem će se pričati mjesecima, a koji će novinari, politolozi, povjesničari i zainteresirana javnost analizirati godinama. Cijeli pokušaj ustanka najrazvikanije frakcije ruske vojske stao je unutar 24 sata tog 24. lipnja, kada je privatna paramilitarna skupina Wagner otkazala poslušnost svojim financijerima, pa cijevi svojih strojnica i topove svojih tenkova umjesto zapadno zaokrenula prema sjeveru. Isti je dan bio jedinstven po tome što je o Rusiji po medijima kolalo rekordno malo laži, manipulacija i dezinformacija, i to zbog činjenice da apsolutno nitko nije imao pojma što se na relaciji okupirani Rostov – Moskva stvarno događa. No, zato su analize i predviđanja u zapadnim medijima bile katastrofalnije nego ikad. Nemali je broj vojnih i političkih »stručnjaka« koji su, dozvoljavajući da ih emocije i nade povedu, prokockali svoje reputacije dok su pokušavali odgonetnuti što se zbiva u glavama glave notorne grupe Jevgenija Prigožina te ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Osim Putinu i upućenim špijunima iz ruske sigurnosne službe FSB, koji su kazali kako će Prigožinove poteze tretirati kao poziv na građanski rat, malo je kome na kugli zemaljskoj bilo jasno što kaotični, zapjenjeni i nesuvisli biznismen svojim oružanim konvojem na Moskvu pokušava postići. Ušavši u južno urbano središte bez prevelikog otpora, jedan od najznačajnijih protagonista ukrajinskog rata pojačao je priču kako njegovi poznati rivali iz ruskog Ministarstva obrane namjerno ugrožavaju Wagnerove ratne pohode, prvo indirektno, a zatim i namjernim gađanjem njihovih kampova u kojem je navodno ubijeno 30 plaćenika. Međutim, niti nekoliko sati kasnije, Putinov glasnogovornik Dmitri Peskov i bjeloruske vlasti obavijestile su svijet kako su Kremlj i Prigožin postigli dogovor, kako se Wagner vraća na svoje borbene pozicije, a kako je bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko – koji je uz čelnika FSB-a Aleksandra Bortnikova sudjelovao u pregovorima – Prigožina i pobunjene paravojnike spreman primiti kod sebe u egzilu. Interna opasnost nestala je kao rukom odnesena, no svi su vlasnici upitnika iznad glave stigli do konsenzusa kako je kuhar ovog puta prešao svaku dopustivu mjeru.

Bitka za status

Iako je uspješan dio njegove poslovne karijere – započete uličnim pljačkanjem lenjingradskih žena, a razmahane kontaktima s vojnim krugovima raspadnute Rusije i milijunski krupnim kriminalom – usko vezan za Putinov režim, ambicije Jevgenija Prigožina svoje su rilo prisilile da zagrize ruku koja ga je toliko dugo hranila. Kako se približavao 1. srpnja, datum do kojeg je Wagner s Ministarstvom obrane trebao potpisati ugovor za nastavak ratovanja u Donbasu, ali i kao »dobrovoljačka formacija dobiti potreban legalni status«, tako se povećavala i Prigožinova panika za gubitkom utjecaja i još važnije, gubitkom očekivano velikih uplata na računu. Sredinom lipnja on je javno odbio povinovati svoje trupe pod ministra Sergeja Šojgua i šefa Generalnog stožera ruskih oružanih snaga Valerija Gerasimova, da bi potom pokušaj pravnog reguliranja Wagnera i ostalih paramilitarnih skupina na ruskoj strani nazvao »pokušajem uništenja«.

Makar se ovog ponedjeljka opravdavao kako je cilj subotnjeg »Marša pravde« bio izražavanje nezadovoljstva, a ne pokušaj svrgavanja vlasti, u očima i riječima mecene sluga je već odavno prozvan i osuđen kao izdajica koji je zabio nož u leđa države i naroda. Vladimir Putin početkom tjedna ponovio je kako izdajnici nemaju podršku institucija niti velike većine društva te kako su »organizatori oružanog meteža izgubili zdrav razum«. Putin je u utorak pred visokim vojnim, policijskim i obavještajnim licima zahvaljivao za »obranu ustavnog poretka i branjenje života, slobode i sigurnosti ruskog građanstva«, siguran da se ratna invazija za sva vremena riješila svog glavnog remetilačkog faktora. Ruska će vlast u konačnici dobiti ono što je htjela – integraciju Wagnerovih »dobrovoljaca« u redove svojih regularnih postrojbi te uklanjanje njihovog ilegalnog djelovanja, barem unutar granica aneksijama proširene Rusije. Drugim riječima, Wagnerovo učešće u ratu u Ukrajini je završeno. Onim »Wagnerovim patriotima koji su se iskazali na bojišnici« (kako ih je nazvao ruski predsjednik) koji nisu sudjelovali u pobuni protiv Kremlja daje se prilika da postanu pripadnici ruskih oružanih snaga, onima kojima jesu daje se prilika da bijegom u Bjelorusiju izbjegnu ozbiljne optužnice za protudržavnu urotu, a sve to dolazi uz još jedan neočekivani bonus za Moskvu. Treba očekivati kako će Wagner prestati postojati u obliku u kojem je dosad postojao, kao privilegirana paravojna grupa koja operira uz blagoslov i obilato financiranje Kremlja. Nadalje, to znači da će se Prigožinova tvrtka u svojoj novoj bazi kod Lukašenka regrupirati i rebrendirati, a posljedično i poslužiti kao prva linija ratnika na užarenoj granici između NATO-ove Poljske i glavnog ruskog saveznika. Što se tiče Wagnerovog međunarodnog djelovanja, ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov kazao je kako se strateški odnos između Rusije i afričkih partnera nije promijenio, tako da će ovi plaćenici do daljnjega nastaviti svoje »sigurnosne misije« u Maliju, Centralnoafričkoj Republici, Libiji, ali i Siriji.

Informacijski vakuum

Među svim kalkulacijama Vladimira Putina i Sigurnosnog vijeća Ruske Federacije (Sovbez) o kojima javnost ne može znati, jasno je jedino kako si ruska politička vrhuška nije mogla oprostiti opasno soliranje Jevgenija Prigožina, bez obzira na to u čijem on interesu stvarno djeluje. Ruski si ratni stroj više ne može dozvoliti da u »teškim vremenima za naciju« ovisi o nepouzdanim, nepredvidljivim, ishitrenim i oportunističkim suradnicima koji bi mogli poremetiti rusku strategiju u sukobu sa Zapadom. Stoga će i o transformaciji Wagnera medijska publika novosti dobivati na kapaljku, ostavljena da se oboružana s vrlo malo provjerenih informacija hrva s mutnim uzrocima i stvarnim hodogramom njihovog neposluha.

A o tome je više otvorenih pitanja i teorija nego odgovora i dostupnih činjenica. Premda se ruske vlasti samo nekoliko dana nakon Prigožinovog ustanka pretvaraju kao da više nema potrebe za raspravom i daljnjim uzbuđivanjima, iako ogromni faktički i narativni nedostaci upućuju na suprotno. Događaji koji su se zbili prošle subote ne mogu se čak sa sigurnošću niti okarakterizirati, pa niti jedan od opisa kao što su revolt, pokušaj državnog udara ili teroristički čin ne može biti unaprijed odbačen. Nepoznato je koliko je ruski ustavni poredak zbilja bio u opasnosti, je li Prigožin stvarno precijenio svoju političku moć, te najvažnije, tko je unutar ruskih vojno-obavještajnih struktura pomagao u pokretanju »marša«. S obzirom na to da je zamjenik predsjednika Sovbeza Dmitri Medvjedev kazao kako je koordinacija i organizacija Wagnerovih kretanja prema Moskvi bila na visokoj razini, teško je zamisliv scenarij u kojem Prigožinu nitko od ruskih generala nije asistirao, barem na pasivan način. Prema neprovjerenim informacijama jedan od njih mogao bi biti Sergej Surovikin, drugi čovjek ruske invazije na Ukrajinu, general zadužen za koordinaciju Wagnerovih bojnih akcija te jedini čovjek unutar ruskog generalnog vojnog stožera kojeg je Prigožin poštovao i javno hvalio. Činjenica je da je Surovikin u subotu snimio videoklip u kojem je svog obožavatelja pozvao na odustajanje od svog pohoda nije maknula sumnju s njegovog imena, a ruski i zapadni mediji ovog su se tjedna raspisali o njegovoj nepoznatoj lokaciji i neznanoj sudbini, sugerirajući da je njegova glava doživjela prvo kotrljanje.

S druge strane, ruski su izvori slijedili kodirane poruke ministra Lavrova koji je u ponedjeljak izjavio kako se potencijalna uključenost SAD-a i NATO zemalja u Prigožinovom izazivanju kaosa istražuje. Iako se njegova odluka da sve svoje biznis-privilegije, enormne profite i zaštitu od pravnog progona prokocka još uvijek čini nevjerojatnom, još sumanutije zvuči teorija koja kaže da je Prigožin kao prodana krtica rovario u korist svog dosadašnjeg neprijatelja. Nepoznato je kako je moguće da je ovaj kontroverzni poduzetnik bez vojne funkcije i vojnih vještina mogao utjecati na komandiranje Wagnerovim postrojbama, odnosno isto činiti mimo najviših vojnih činova koji su za to zaduženi, čime je Wagnerove borce pretvorio u taoce svojih želja za svrgavanjem Šojgua i Gerasimova.

Putin jača, ne slabi

Također, nepoznato je što su ruske sigurnosne i obavještajne službe znale i poduzele prije subotnje opasnosti. O ulozi FSB-a, njihovim eventualnim propustima, sabotaži, kontroliranom pozadinskom djelovanju ili nečem četvrtom može se samo nagađati, i to upućeno ni sa čim drugim nego smjenama na čelnim funkcijama ili izostankom istih. Ne zna se ni što je radila ili pokušavala raditi ruska vojska dok je Wagner zauzimao vojne baze u Rostovu te organizirao pobunjeničke konvoje prema sjeveru, a posebno su nejasni događaji oko obaranja ruskih helikoptera koji su se kretali prema Wagnerovim pozicijama. Dok službeni izvori nisu potvrdili broj pilota stradalih u bratoubilačkom obračunu, informacije ruskih vojnih blogera kažu kako je u Wagnerovom napadu na šest helikoptera poginulo 13 ruskih vojnika, uz niti jednu žrtvu na suprotnoj strani. Osim o detaljima oko ovih ubojstava, zasad se može samo spekulirati o budućnosti vagnerovaca koji su direktno sudjelovali u najvećoj tragediji utišanog ustanka.

Prije nego što se situacija na krajnjem istoku Europe smirila, percepcija kako je ruski politički vrh razotkriven kao labilan već je opsjela političare na Zapadu koji su ponovno pokazali kako ih vlastite fantazije inspiriraju više nego hladni analitički aparat. Moćnici poput Joea Bidena, Volodimira Zelenskog i Jensa Stoltenberga, ali i lideri iz perifernih europskih sokaka požurili su se davati jednolične izjave o Putinovoj slabosti te logički nesuvislo zaključivati kako je ona još jedan razlog za dodatno naoružavanje Kijeva, premda nije očigledno kako bi krnja saznanja o internim čarkama ruske invazije mogla pomoći Ukrajini ili pridonijeti promjeni režima u Moskvi. Štoviše, i više nego dovoljno argumenata stoji kod zaključka kako je Putin diplomatskim razrješavanjem potencijalno nepremostivog problema unutar samo jednog dana pokazao svu svoju snagu, dokazao jedinstvo unutarnjih struja i prizvao podršku međunarodnih partnera. Odstranjivanja muka koje su zadavali Prigožin i Wagner prvi je korak u konsolidaciji unutarnje moći koju, osim možda glasne skupine ekstremno desnih ruskih nacionalista zvanih »turbopatrioti«, nema tko izazvati.

Dugoročni problem ruskih vlasti s Wagnerom – problem koji su sami stvorili – leži u tome da ova paramilitarna skupina nije zamišljena kao postrojba koja bi djelovala paralelno uz Ruske oružane snage, već kao fleksibilnija, produžena ruka Kremlja u svjetskim sukobima. Wagnerovo egzistiranje bez pravnog temelja, u tamno-sivoj zoni ruskih zakona kojima su privatne paramilicije zabranjene, na najplastičniji je mogući način prikazalo zašto su vojni outsourcing i koncept profitnih plaćeničkih jedinica toliko loše ideje, posebno za nalogodavce i korisnike njihovih usluga. Da je Wagnerov šef Prigožin spomenutu fleksibilnost shvatio predoslovno pokazale su prve ozbiljne nesuglasice u potpuno uništenom Bahmutu. Njegove optužbe da vođe »specijalne vojne operacije u Ukrajini« na Wagneru šparaju municiju pratile su prijetnje za povlačenjem iz najkrvavije bitke ovog rata koje su se na kraju ispostavile šupljima. Relativni podbačaj Wagnerove pješadije, specijalizirane za »čišćenje terena« i dokrajčivanje protivnika na određenom teritoriju, u ovom se gradu ogledao u nekvalitetnoj koordinaciji s ruskom avijacijom, mehanizacijom i artiljerijom te brojkom od navodnih 20 tisuća poginulih »glazbenika«, što je za cijeli ruski ratni pohod bio veliki udarac.

Drugi aspekt jačanja Putinove pozicije taj je da ruski predsjednik u suradnji s FSB-om dobiva jedinstvenu priliku za provođenje čistki nelojalnih ili nesposobnih kadrova. Teško je povjerovati kako nitko iz ruskih struktura neće odgovarati za Wagnerov prelaki napredak po Rusiji te nepotrebnu smrt desetka ruskih vojnika, a pritom poduhvatu Putinu, Medvjedevu, Patruševu i ekipi odlično bi mogao poslužiti primjer iz prekomorskog susjeda Turske, u kojoj je Erdogan nakon propalog vojnog puča prije sedam godina ekspertno uklonio sve disonantne glasove. Ponovo, o razmjerima neminovne čistke i njenim najzvučnijim imenima trenutno se može samo nagađati, a u idućim će tjednima biti zanimljivo vidjeti hoće li kritizirane ministra obrane Šojgua i šefa vojnog stožera Gerasimova snaći sjekira koju je protjerani kriminalac zazivao.

Najzanimljivije će biti pratiti što će se dogoditi s Vladimirom Aleksejevim, generalom-pukovnikom pri ruskom Generalnom stožeru, ujedno i komandirom ruskih obavještajnih operacija u Ukrajini. Aleksejev je prema ruskim izvorima direktno odgovoran za nadzor Wagnerovih operacija u Ukrajini, a imao je i odlučujuću ulogu u angažiranju i koordiniranju Wagnera s ruskim vojnim snagama pod upravom Ministarstva obrane. Kao često viđen gost u društvu bliskog mu Prigožina, Aleksejev će bez ikakve dvojbe biti prvi čovjek čija će se uloga u pobuni vagnerovaca detaljno ispitati, bez obzira na to što je u subotu uz »generala Armagedona« Surovikina pred kamerom moljakao svog prijatelja da prestane sa zavadom.

Ista meta, isto odstojanje

Suprotno narativu koji guraju Washington i Bruxelles, najnovije mutacije unutar Rusije neće promijeniti odnose na bojištu i tijek rata u Ukrajini. Povećana rezigniranost te drastičan pad u ratnom entuzijazmu osjete se ne samo u sekundarnim pokazateljima kao što su retorički nastupi proukrajinskih vođa, već i u sve javnijim priznanjima da su uspjesi ukrajinske ofenzive i dalje simbolični usprkos enormnim naporima i uloženim resursima. Proteklog je tjedna CNN prenio neimenovane »zapadne dužnosnike« koji kažu kako ofenziva »ne ispunjava očekivanja«, dok je Financial Times ovog četvrtka pisao kako je NATO-ov general i komandir američkog EUCOM-a Christopher Cavoli izjavio da Ukrajina »nije postigla značajne uspjehe« i kako »se muči protiv ruske obrane«, što predstavlja vidljiv zaokret u analizama stanja i potencijalnosti ukrajinskih oružanih snaga. Sukladno tome, odgovori na dubiozna pitanja koja su se u proteklih sedam dana postavljala i po našim medijima poput »zašto Ukrajina nije iskoristila rusku neslogu« nameću se sami od sebe.

Ipak, s psihološko-propagandističke, pa i diplomatske strane, stvari su se već izmijenile, i to ponovo u blagu rusku korist. Duboka su grla ponovo preko CNN-a kazala kako su američki obavještajci očekivali da će Prigožin izazvati »više krvoprolića«, što implicira da NATO i nije toliko dobro upoznat s ruskim internim zbivanjima, dok je Putin istovremeno uživao javnu podršku svojih međunarodnih partnera. Ona je u Moskvu stizala iz Irana, Saudijske Arabije, Katara, Venezuele, Kube, Nikaragve, a najvažnije je pismo po običaju stiglo iz Kine. Peking, svjestan kako bi nepoželjne turbulencije u najvećoj zemlji na svijetu izazvale još veći globalni kaos negoli je to slučaj trenutno, iskazao je podršku Rusiji u štićenju nacionalne stabilnosti te istaknuo kako je konsolidacija ruskog jedinstva tema u kojoj i Kina vidi svoj interes.

Sićušnu nadu da će Europska unija također prepoznati opasnost dodatne destabilizacije svog istočnog susjedstva pružile su vijesti s njemačke televizije ARD koja je izvijestila kako bi formalni pregovori o diplomatskom razrješavanju rata u Ukrajini »mogli započeti u srpnju«. ARD navodi kako se za vrijeme Prigožinove pobune na ovu temu u Kopenhagenu odvijao strogo tajni sastanak na kojem su uz europske zemlje i SAD, sudjelovali i predstavnici četiriju zemalja BRICS saveza, uz opasku kako je ovu inicijativu potegao Kijev. Kao što je naglo rastućem dijelu čovječanstva sada jasno, odgađanje neminovnog diplomatskog dogovora svakog se sata i dana plaća višestruko većom cijenom od one koju je za svoj propali ustanak u životima naplatio Jevgenij Prigožin. Tragična i nepotrebna smrt trinaestorice vojnika ostat će samo kap u moru tragičnih i nepotrebnih stradanja napojenog kriminalnim odlukama desetaka gospodara rata, onih koji nikada neće pretrpjeti goru sudbinu od neostvarivanja očekivane dobiti ili prisilnog prelaska državne granice.