Pula je grad koji izaziva reakcije. Kod gostiju iz bližih i daljih krajeva u pravilu budi pozitivne stavove. Impresivna povijest, jedna od očuvanijih arena, vrlo dinamičan prijelazi s Foruma prema kontinentalnom dijelu grada.

Istina, ima je premalo na moru u zoni rive, ali možda je to i manje važno jer ključ dolaska tih stranaca u Pulu, osim klasičnog turizma što također donosi vrlo zanimljive brojke – zabava su i kultura.

Kod domaćih, koji dakako sve te povijesno-arhitektonske monumente i privlačnost mediteranske klime doživljavaju kao nešto samorazumljivo, kritičnost je na jako visokoj, čak i previsokoj razini.

Stječe se dojam kako sa svojim gradom i svime što on nudi gotovo nikad nisu zadovoljni. Čak ni kad nakon sjajnog koncerta Florence and the Machine u srcu grada naprave party o kojem će generacije pričati.

Još i manje onda kad im dođe megapopularni Robbie Williams. Jer koga bi u Puli trebalo biti briga što ga svijet voli. Možda se varamo, ali sve nam se nekako čini da ih neće baš previše fascinirati ni to da je Pulski filmski festival došao nadomak – 70. rođendana.

Promjenjive sadržajnosti, od prave holivudske scene koju je doživljavao u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, pa sve do zamalo propasti i seljenja početkom devedesetih.

Kako tu pulsku svakodnevicu, taj njezin specifičan bioritam koji često zna isijavati i nihilističke valove, doživljava jedna od viđenijih Puležanki, Tanja Miličić, ravnateljica Pula film festivala.

Javne ustanove koja se osim izborom filmova i organizacijom Pulskog filmskog festivala u Areni, bavi i cjelokupnom prezentacijom filmova u kinu Valli, pa sve do rentanja adventskih kućica što, zanimljivo, izaziva i najviše reakcija.

Velika odgovornost

Kad je Pula u pitanju, tema je mnogo, no krenimo s jubilarnim festivalom. Umjetnički direktor Danijel Pek nam je u nedavnom razgovoru predstavio sadržaj, ali još i više intenciju da Pulski filmski festival postane mjestom istinske radosti za sve zaljubljenike u film. Kakvo je ozračje, kakve su najave, hoće »okrugli« rođendan »Pule« u Areni prštati dobrim emocijama?

– Ne mogu odmah na početku ne spomenuti da osjećam iznimno veliku odgovornost, čast i uzbuđenje što sam ravnateljica 70. festivalskog izdanja i zahvalna sam svim svojim prethodnicima, kao i negdašnjim i sadašnjim festivalskim djelatnicima, filmašima, suradnicima, partnerima, sponzorima i publici zbog čije predanosti Festival ide dalje u budućnost.

Emocije već sada pršte, ali će kao i uvijek, biti na vrhuncu na dan otvorenja Festivala. Znam da će zvučati nevjerojatno, no meni će ovogodišnji Festival biti 21. na kojem radim i doista sam se radovala svakom od njih, a posebno se radujem 70. jer se već sada osjeća jedna posebna atmosfera u zraku. Dogodilo se »ono nešto« ili bolje rečeno – posložile su se zvijezde baš kako treba.

Stječe se dojam da nakon godina lutanja, pa i svojedobnog motovunskog pokušaja da se fokus najvažnijeg flmskog festivala preusmjeri na središte Istre, Pula vraća negdašnji imidž mjesta na kojem svi kojima film nešto znači moraju biti. Da Arena tih vrelih ljetnih dana hrvatskoj filmskoj industriji opet vraća uvijek željeni dašak glamura?

– Pula, uvriježeni skraćeni naziv Festivala, opstala je punih, nemalih sedam desetljeća i slovi kao najstariji nacionalni filmski festival na svijetu. Iako su tranzicija i transformacija njegovi vjerni suputnici, oni se prvenstveno mogu okarakterizirati kao kontinuirana potreba za poboljšanjem i unapređenjem, odnosno prilagodbom na nove društvene okolnosti.

S jasnom koncepcijom prezentacije nacionalne godišnje produkcije koja se ponekad, u skladu s okolnostima i vremenom, prilagođavala, skraćivala i nadograđivala, odgovorno i sigurno Pulski filmski festival išao je svojim putem, tretirajući filmsko stvaralaštvo kao neotuđivi dio široke društvene i umjetničke scene.

Sve ste vrijeme od svog povratka Puli, na razne načine dio njezinog festivala. Kako ste doživljavali vrijeme najveće krize, ujedno i vrijeme najvećeg rasta i slave Motovuna?

– Svoj put sam započela 2003. godine kao suradnica u uredu za goste, godinu poslije sam bila koordinatorica programa, potom producentica i voditeljica Kina Valli, zatim članica umjetničkog savjeta, a od 2022. godine sam ravnateljica. Poznajem Festival u dušu.

Toliko je važan i jedinstven da je neuništiv. Veselim se svakom novonastalom festivalu. Mi, festivalski organizatori, između sebe nemamo problema, no mediji nas nerijetko uspoređuju i pokušavaju zavaditi.

Ne bavimo se time. U različitim smo sredinama, imamo različitu programsku koncepciju i publiku i što je najvažnije, međusobno se nadopunjujemo.

Foto: Matija Šćulac

Sumanuto brz svijet

Kako pak doživljavate odlazak Motovuna iz Istre, seljenje u skoro pusto Begovo Razdolje, najviše naseljeno mjesto Hrvatske, u Gorski kotar?

– Kao i uvijek do sada, Motovun je hrabar i pustolovan i domišljat… Vjerujem da je njihovo preseljenje podjednako stresno i uzbudljivo, želim im da se pronađu u Gorskom kotaru baš kao što su i u Istri. Jedino ih molim da se datumski malo više odmaknu od nas da i ja mogu doći i uživati na brdu filmova.

Je li zapravo krajnji čas da se u strategije razvoja pojedinih gradova ili županija uvede kulturno planiranje? Jesmo li u pravu, vi ljudi kulture ili mi ljudi medija, kad puštamo da nas oblikuje nekontrolirana provala svakakvih »kultura«, umjesto da, što bi civilizacija ipak trebala činiti, upravo mi, koliko je god to moguće, ipak oblikujemo scenu, modeliramo kulturu života?

– Vjerujem da se i vi i ja trudimo oblikovati scenu i modelirati kulturu života unutar naše sfere djelovanje. Nisam sigurna da možemo više od toga u ovom današnjem sumanuto brzom svijetu.

Sudjelovala sam u raznim kulturnim strategijama, planovima, vijećima, oni imaju svoju funkciju i za mnogošto su važni, no ništa ne može zamijeniti entuzijazam pojedinca.

Prema svemu što vidimo oko sebe, je li stav gradonačelnika Filipa Zoričića da Pulu sadržajno vidi kao hrvatsku Veronu, ispravan? Ili je pogriješio kad nije pustio da što voda donese, to u Puli i ostavi? Je li naprosto zabrana »nižih« vrsta glazbe politička samovolja i nasilje nad dijelom sugrađana koji tako nešto vole ili – smislena kulturna politika grada?

– Smatram da gradonačelnik ima pravo na svoju viziju grada. Malo prije ste sami istaknuli da nas oblikuje nekontrolirana provala svakakvih »kultura«.

Od ljudi na pozicijama se očekuje da takve provale zauzdaju i predlože i naprave promjene. To je mukotrpan proces u kojem će uvijek netko biti za, a netko protiv. Apsolutno je nemoguće zadovoljiti sve. To znam iz svojeg malog primjera upravljanja ustanovom u kulturi.

Svaka, i najmanja promjena, zahtjeva toliko različitih koraka koji nailaze na brojne prepreke da je čudo ako se neke od željenih promjena, tijekom jednog četverogodišnjeg mandata, uopće uspiju implementirati. Ako doista nešto želiš promijeniti, moraš biti spreman na opaku borbu i puno otpora.

Svijetli primjer

Kako vidite »kulture« ostalih dijelova Hrvatske? Konkretno Rijeke, s kojom ste preko filma, kao i sustava art-kina, povezani? Kako ste doživjeli brzinski krah riječkog EPK, tim više što se Pula također natjecala za dobivanje tog statusa?

– Svaki grad ima svojih pozitivnih i negativnih primjera djelovanja u području kulture. Grad Rijeka je uvijek bio svijetli primjer u mnogočemu. Smatram da je najveći razlog za krah EPK-a korona koja je zaustavila čitav svijet na dvije godine, a kamoli ne slavlje kulture u jednom malom gradu u jednoj maloj zemlji.

Komentirati riječki EPK uslijed takvih okolnosti nije primjereno i mislim da ne možemo doista znati što bi i kako bilo da nije bilo kako je bilo.

Nekako smo skloni ispuštanju iz vida jedne jako važne, i jednako toliko pogubne kategorije koja itekako utječe na sadržaj i kvalitetu kulture: demografije. Čak i Istra, kao najbogatija hrvatska regija, stalno gubi stanovništvo, posebno mlado. Iznimno značajni sadržajno-povijesni kontekst Puli su omogućili silno mladi umjetnici, posebno oni na glazbenoj sceni koji su stvarali prije četrdesetak godina. Je li za proizvodni manjak kulture kriv – manjak ljudi?

– Prvo treba definirati što je kulturna proizvodnja. Ako je to proizvodnja i plasiranje kulturnih sadržaja, onda ne mislim da je ona manja nego što je bila, svakako ne u Puli.

Prije 30-40 godina Pulski filmski festival je bio jedna od malobrojnih kulturnih manifestacija ne samo u Puli, već u Istri i šire, a danas ne uspijevam pohvatati što se sve tijekom jedne godine odvija u Puli.

Ne znam niti koliko je filmskih festivala u Hrvatskoj. Ako je pak riječ o kulturnom stvaralaštvu, odnosno proizvodnji umjetničkih djela, onda moram konstatirati da o tome ne znam dovoljno da bih komentirala.

Svakako znam da će ovogodišnji Pulski filmski festival otvoriti i zatvoriti, a u sredini povezati filmovi čiji su redatelji i drugi članovi filmskih ekipa iz Pule. Mislim da se to nikada u povijesti Festivala nije dogodilo.

Iako ste silno angažirani i zaposleni u raznim pojavnostima kulture, vi ste prije svega umjetnica. Dakako, ne možemo se ne osvrnuti na vaš »Patchwork« koji je osvojio brojne nagrade, svojedobno bio proglašavan i najboljim dokumentarnim filmom. Nedostaje li vam autorsko stvaralaštvo?

– Velika je vjerojatnost da će se dogoditi da budem autorica jednog jedinog filma. Netko će zbog toga reći da nisam pravi autor, no ne zamaram se time. Nerijetko razmišljam o nekom svojem novom filmskom projektu, no nemam onaj nezaustavljiv unutarnji poriv koji imaju mnogi stvaraoci.

Mislim da sam svoj kreativni izraz pronašla i u velikom dijelu zadovoljila u vođenju Kina Valli i Festivala. I takav je oblik stvaralaštva vrijedan, i za njega su neophodni maštovitost, domišljatost, snalažljivost, predanost…

Foto: Duško Marušić Čiči

Festivalska monografija

Jeste li zadovoljni djelovanjem, korisnošću najviših državnih institucija kao što su to Ministarstvo kulture i medija ili pak HAVC?

– Jesam, pružaju nam nevjerojatnu potporu u svakom smislu. Pulski filmski festival promovira i njeguje hrvatsko filmsko stvaralaštvo i svima nam je u interesu da budemo dobro umreženi i da zajedničkim naporima radimo na boljoj i kvalitetnoj vidljivosti hrvatskog filma.

I na kraju, tu smo – mi. Mediji. Kako u kulturi, tako se i u medijima silno osjeća nestanak ambicija, angažiranosti, želje da se kotač civilizacije pokušava okretati u pozitivnom, općeljudsko kvalitetnom smjeru.

Usmjerimo li pogled na Istru, kao da je taj naglašenije bolji standard značajno smanjio potrebu za medijima. Glas Istre se svako malo spašava, televizije postoje skoro samo na razini dopisništva, radio postaje uglavnom sviraju – dobro, možda je »Rojc« tu ipak iznimka – novinarstvom se na bogatoj zapadnoj obali, od Rovinja do Savudrije, skoro nitko više ne želi baviti.

Je su li mediji, barem ovakvi kakvi su danas, više uopće potrebni? Jesu li nam za informiranje i stvaranje stavova dovoljne tek društvene mreže? Jedni ih se groze, drugi ih definiraju kao najdemokratičniji model informiranja, skoro bez ikakvog, političkog ili ekonomskog, pritiska cenzure ili autocenzure?

– Vaše pitanje je iznimno kompleksno, a odgovor na njega, vjerujem, nema još nitko. Nemam društvene mreže. Pokušala sam biti dio tog svijeta jer sam htjela biti u tijeku, no doslovno sam se loše osjećala sama sa sobom dok sam ih koristila. Sjećam se osjećaja olakšanja kada sam se isključila.

U povodu 70. obljetnice Festivala, a u suradnji s Povijesnim i pomorskim muzejom Istre, izdaje se prva festivalska monografija nakon 45 godina.

Jedna takva monografija zahtijeva iznimno velik istraživački rad u koji su se hrabro upustile njezine urednice Lana Skuljan Bilić i Sanela Pliško.

Njih dvije su mi nerijetko slale na uvid razne novinske tekstove i isječke. Ne mogu vam opisati koliko su me zabavili i koliko sam uživala čitajući ih. Ti tekstovi imaju dušu. Istovremeno su sadržajni, ozbiljni, pismeni i zabavni. Toga više jednostavno nema i to mi nedostaje.